Tomaš: Bolesna ambicioznost i pohlepa postale su vrline

Nakon nekoliko knjiga poezije, koje su među najizdavanijim u svim državama bivše Jugoslavije, bosanskohercegovački pjesnik, novinar i publicist Marko Tomaš obradovao je čitaoce romanom prvijencem Nemoj me buditi.

Roman neobične forme, koncepta i stila, napisan u prvom licu, donosi priču o sredovječnom novinaru zarobljenom u svojim dnevno-životnim rutinama, anksioznom ciniku usamljenom u društvu koje ga okružuje, a koje mu se gadi i od kojeg pokušava pobjeći, depresivnom pijancu na rubu samodestrukcije, koji ne uspijeva pronaći mir ni smisao u svijetu u kojem živi.

“Htio sam se baviti unutarnjim svijetom modernog, socijalno anksioznog čovjeka. Zapadnim svijetom odavno vlada pandemija anksioznosti. Kakav je taj naš svijet obilja ako se osjećamo usamljeno i otuđeno do rubne tjeskobnosti, to me zanimalo. On opisuje kakav je svijet koji u njemu izaziva otuđenost i tjeskobu, do potpunog otkliznuća u ludilo”, kaže Tomaš u razgovoru za Al Jazeeru.

• Nakon desetaka knjiga poezije, stigao je Vaš roman prvijenac. Zbog čega smo toliko dugo čekali na to i kako je uopće izgledao taj proces – šta vas je motiviralo, koliko dugo je nastajao i koliko je u konačnici bilo izazovno pisati ovako netipičnu formu?

– Otkada pišem i objavljujem bavio sam se mišlju da napišem roman. Bilo je i nekih pokušaja, ali prvi put sam došao do jasnog rješenja kako želim to uraditi; kada se pojavila izazovna tema, jednostavno sam sjeo i pisao. Puno sam vremena potrošio na samu pripremu, gotovo dvije godine, a sam proces pisanja teksta trajao je mjesec dana. Izolirao sam se u jednoj kući na selu i svakodnevno radio, kao da obavljam neki uredski posao.

S obzirom da sam prilično riskirao, jer sam sve karte bacio na formu, koncept i stil, jako sam zadovoljan kako je knjiga prošla kod čitatelja. Već par mjeseci je na listi najprodavanijih u Hrvatskoj. Očito je da sam pogodio žicu, bio upravu u procjeni da je oko nas jako puno ljudi koji su pritisnuti istim ili sličnim problemima.

• Planirate li nastaviti u ovom smjeru te kroz proznu formu izražavati svoje stavove i misli koje smo do sada čitali u formi poezije?

– Svakako. Već imam neke ideje, ponešto i zapišem u rokovnik, čekam da se ideja kristalizira. Ali, vrijeme je sada da se vratim poeziji. Radim novu zbirku. Dogovorio sam njen izlazak za naredno proljeće.

• Glavni lik u romanu, kojem ste odlučili dati svoje ime, krajnje je zanimljiva ličnost, otuđena od svijeta u kojem živi i od kojeg pokušava pobjeći. Ko je, zapravo, Marko?

– Mislim da dosta čitatelja glavne likove romana poistovjećuje s autorom. To je bio jedan od razloga, htio sam unijeti dodatnu konfuziju. Dok sam planirao roman, ionako mi je najteže bilo pronaći ime za lika. Ostavio sam to za kasnije, odlučivši se u radnom procesu koristiti svojim imenom.

Tijekom pisanja sam skužio da bi ostavljanje mog imena u romanu bila sasvim OK strategija. A htio sam stvoriti klasičnog otuđenog junaka noir krimića. Ovaj moj je smoreni otuđeni alkos, baš kao i veliki dio detektiva u starim krimi romanima. Jedino, on je novinar, samo malo drugačije vrsta istraživača.

• Da li nam i koliko kroz Markov lik, njegove unutrašnje borbe, koje su konstantne, i pokušaj bijega od društva u kojem živi, metaforično predstavljate sliku savremenog čovjeka?

– Da, htio sam se baviti unutarnjim svijetom modernog, socijalno anksioznog čovjeka. Zapadnim svijetom odavno vlada pandemija anksioznosti. Kakav je taj naš svijet obilja ako se osjećamo usamljeno i otuđeno do rubne tjeskobnosti, to me zanimalo. On opisuje kakav je svijet koji u njemu izaziva otuđenost i tjeskobu, do potpunog otkliznuća u ludilo.

• Koliko smo, zapravo, izgubljeni – ne samo u društvu, već i unutar sebe? I kako smo u svijetu, koji, čini se, nikada nije bio više povezan različitim kanalima komunikacije, došli do tog stepena otuđenja?

– Čini mi se da je sve krenulo u trenutku kada su bolesna ambiocioznost i pohlepa postale vrline. Počeli smo se društveno legitimirti kroz posjedovanje. Otuđio nas je imperativ življenja, kao u reklamama za telekom. Paradoksalno, ali nas je taj model, u sprezi s “društvenim” mrežama, učinio sebičnima. Nikada nismo zadovoljni. A stvari su postavljene tako da nam egzistencija ovisi o stalnom napredovanju, grabljenju… Prestali smo obraćati pažnju jedni na druge, postali smo površni u odnosima. Samo pritišćemo tastere, prijavljujemo se, nikada, nigdje i ni s kim ne budemo istinski.

• Simboličan je i naziv romana – Nemoj me buditi. Kakvu ste poruku željeli poslati i koliko smo, zapravo, zapeli u košmaru na koji smo dobrim dijelom pristali?

– Pa kao, to je podsjetnik koji noću ostavljam na stolu kao poruku mojoj partnerici. Korica knjiga je to postala ako želim spavati dulje ujutro. Korisno, nema što. Marko je u knjizi u agoniji i kada spava. Ali, svejedno, to su jedini trenuci njegovog mira, stanje kada nema vanjskih imperativa. Kakvu god stravu sanjao, radije će ostati u tom paklu, izvan fizičke stvarnosti i sudjelovanja u njoj.

• Jesmo li taoci društva, sistema, svijeta u kojem živimo?

– I jesmo, i nismo. I moramo biti svjesni svoje odgovornosti ako jesmo. Neka su nas kolektivna gibanja dovela u ovakvo stanje, većina je pristala, većina uvijek potpisuje lojalnost, ma kakvo zlo se oko njih događalo.

• Ima li izlaza iz tog ponora o kojem progovarate svojim novim romanom, ali i o kojem često pišete u svojim kolumnama?

– Ima. Dakako. Trebamo ponovno početi obraćati pažnju jedni na druge i svijet oko nas. Trebamo slušati jedni druge. Otvoriti se, prestati se plašiti jedni drugih. Stvarati takve mikrokozmose. Čovjek je jedno sa svima i svime na planeti, a planet je jedno sa svime u univerzumu. Trebamo to osvijestiti.

• Kakvi su Vam dalji planovi?

– Malo se putovalo ove godine i nedostaju mi moje sigurne godišnje kote. Uskoro će mi u Zagrebu, kod nakladnika V.B.Z., izaći zbirka kolumni, koje već tri godine pišem za mariborsku Večer. Prošle je godine, u manjem obimu, izašla i u KR Rašić u Beogradu, pod nazivom Pisma s juga. Ista knjiga je izašla i u Ljubljani, moj nakladnik Sanje su napravili jako lijepo izdanje tih poetičnih eseja, koje, eto, jednom mjesečno pristaje objaviti jedna dnevna novina.

Tekst je prenet sa portala Al Jazeera.