Težnja ka posthistorijskoj beznačajnosti
Piše: Muharem Bazdulj
Ima ona priča, urbana legenda, anegdota, pošalica, dosjetka, šta li je već, da je neko u Jugoslaviji među navijačkom populacijom vršio istraživanje koji im je drugi najdraži klub; dobro, svi imaju onaj jedan za koji navijaju, ali od onih za koje ne navijaju, koji im je najdraži; koji im je, takorekuć, rezervna varijanta. Priča veli da je u istraživanju ubjedljivo prvo mjesto odnio mostarski Velež. Mogu se iz toga izvući najrazličitiji zaključci i o Jugoslaviji i o simboličkoj poziciji Mostara i Veleža u toj zemlji. Na tom tragu, prilično sam siguran o rezultatima potencijalne ankete, kad bi stanovnike nekadašnjih jugoslovenskih republika pitali o tome koja im je ex-republika poslije njihove, one u kojoj žive, najdraža. Tipujem na barem dvije trećine preferencija u korist Makedonije.
Kliše
Bio sam u Skoplju cijele prethodne sedmice, pa sam dosta razmišljao o tome otkud tolike simpatije prema Makedoniji i Makedoncima. Postojalo je to još i u bivšoj Jugoslaviji, što se najbolje vidjelo kroz popularnu kulturu, od one famozne pjesme Dade Topića u kojoj ti kad si sam i kad je sve tužno Makedonija daje ljubav, do onih neposrednog predratnih i – iz današnje perspektive – skoro tragičnih epizoda iz serije “Bolji život” kad se vojnici iz različitih jugoslovenskih naroda na služenju vojnog roka u JNA koji sviraju u vojnom orkestru ne mogu dogovoriti koju pjesmu će svirati, pa se naposljetku usaglašavaju oko “Biljana platno beleše”, jer to nikog ne vrijeđa. Bio sam tamo zapravo poslovno, kako se to kaže, na književnom festivalu Pro-za Balkan, savršeno organizovanom usprkos pandemiji, i u nekom drugom tipu teksta o tome bi valjalo opširno pisati. Ovdje ću, međutim, izdvojiti samo tri stvari. Moguće su kulturne manifestacije, barem na otvorenom prostoru, uz poštovanje svih protivpandemijskih mjera, to sada znam i iz neposrednog iskustva. Zatim, naša čežnja ka učlanjenju u EU vodi nas u razne apsurde. Tako državljani zapadnobalkanskih zemalja koji nisu u EU moraju da imaju PCR test da bi ušli, a državljani EU, uključujući i državljane Republike Hrvatske, nezavisno od stalnog mjesta boravka, ne moraju. Među učesnicima festivala bile su i dvije učesnice sa državljanstvom Hrvatske, jedna stalno nastanjena u BiH, druga stalno nastanjena u Srbiji, ali to im nije bila smetnja da u Makedoniju uđu bez ikakve suvišne papirologije. Naposljetku, Makedonci su i dalje najgostoljubiviji ljudi koji postoje.
Naravno, ova posljednja tvrdnja se već odavno pretvorila u kliše. Ne znači to da nije istinita, klišeji su zapravo uglavnom istiniti, ali postavlja se pitanje zašto je toliko rasprostranjena. Malo senzibilnijim Makedoncima ta priča već pomalo ide na živce, ne može se Makedonija svesti na priču o ljudima koji pjevaju lijepo i tužno, kod kojih se sjajno jede i koji imaju odlična vina. To je malo pokroviteljski, paternalistički. Međutim, u kontekstu još jednog utiska koji uvijek ponesem iz Makedonije, utiska kontinuirane jugonostalgije, od replika ljudi koje srećeš, do imena ulica i one Titove statue u najcentralnijem centru grada, pred gimnazijom koja se zove “Maršal Tito” te u kontekstu velikih napora prethodnih makedonskih vlasti da se naslone na antičku baštinu, pada mi na pamet jedna paralela. U svom “Peloponeskom ratu” Tukidid kaže na jednom mjestu da su se Spartanci odlučili da uđu u rat iz straha od historijske i političke beznačajnosti. Južnoslavenski narodi su u svojoj višestoljetnoj historiji uspjeli pobjeći od historijske beznačajnosti nekih osamdeset godina, otprilike od 1910. do 1990. godine, sve ostalo nije vrijedno pomena. Iluzije su, međutim, žilave. Slovenci se lože na to da im je uspio “Evropa zdaj” program; Hrvati se lože na to da su ostvarili “tisućljetne snove”; Bošnjaci se lože da su pobjegli od historijske beznačajnosti stavljajući si značku jedinih evropskih žrtava genocida nakon holokausta; Srbi su u fazonu: mi smo prvi narod koji je ratovao sa NATO-paktom; Crnogorci pak imaju namjeru da stvore najmlađu pravoslavnu crkvu u poznatom dijelu svemira. Kod Makedonaca nema tih megalomanskih iluzija. Najprije su im nametnuli ime FYRM, a sada ih zovu Sjevernim Makedoncima, mada je utemeljujuća pjesma njihove poezije nostalgična “Tuga za jugom”. Ljudima tamo je drago što je njihov film “Honeyland” imao dvije nominacije za Oscar, ali ne prave od toga temelje nacionalnog identiteta.
U Stambolu, na Bosforu..
Makedonci su se pomirili sa posthistorijskom beznačajnošću i po tome su avangarda svim južnoslovenskim narodima. Shvatio sam to u kafani, dok je jedan od onih božanstvenih kafanskih bendova znao svirati sve: od “U Stambolu, na Bosforu”, preko “A i ti me iznevjeri” do “Nedelje”, ali niko od ljudi iz benda nije ni čuo da Halid Bešlić ima pjesmu “Romanija”, a znaju dobro “Neću, neću dijamante”. U isto vrijeme, nema u Beogradu kafane sa živom muzikom gdje muzikanti ne znaju “Romaniju”. S raspadom Jugoslavije, vrijeme i historija su stali, zašto pjevati posthistorijske pjesme? U Skoplju to već znaju. I šta da ja kažem tim svojim Makedoncima nego: Hej, samo da mi je hladne Pelisterke i da se dolje vratim ranije. I da naučimo nešto od vas, braćo sa juga. Bolja je tuga kad znaš zbog čega je od besciljne muke bez kraja i bez početka. Dobra je tuga. To ne mogu da nam zabrane.
Tekst je prenet sa portala Oslobođenje.
