Oslobođenje u mojim rukama

Piše: Muharem Bazdulj

Kad sam u svijetu po hotelima, volim ujutro da slušam radio. Ostarilo se, pa pamtim i vremena kad je u svakoj hotelskoj sobi postojao radioaparat. Onda su radiostanice preselile na kablovsku televiziju, pa kad izlistaš sve TV kanale, naiđeš i na radio. Sada ako imaš bežični internet, imaš radio na telefonu.
Iz ovog ili onog razloga, sinonim za radio mi je BBC. Zato volim onaj stih “I BBC na mome radiju, Oslobođenje u mojim rukama”, pošto mi združuje dva sinonima. I kao što su mi hotelska jutra združena sa idejom radija, jutra u Bosni i Hercegovini su mi združena sa idejom Oslobođenja u mojim rukama. Čitam, naravno, Oslobođenje sa telefona ili kompjutera gdje god da sam, ali kad sam u BiH, bili to Banja Luka, Brčko ili Bijeljina, Sarajevo, Tuzla, Mostar ili Livno, a naročito, naravno, Travnik, onda moram da imam novine sa onim crvenim zaglavljem koje je, eto, jedan od onih toliko rijetkih kontinuiteta u našim životima toliko obilježenim diskontinuitetima.
Ne postoji institucija, ne samo medijska, u kojoj se toliko živo i toliko snažno ogleda novija historija Bosne i Hercegovine kao što je to Oslobođenje. U nekom normalnijem i zrelijem društvu, o historiji tih novina bilo bi dosad ispisano nekoliko monografija, iz različitih uglova i sa akcentom na različite aspekte te historije.
Čitam Oslobođenje već nekih trideset i šest godina, a pišem za Oslobođenje, evo, dvanaest. Tri puta duže sam čitalac i to je, naravno, dobar podsjetnik da je Oslobođenje jedna od onih institucija koje nam plastično ilustruju široku primjenjivost one izreke koja se nalazi na omotu onog starog albuma Bijelog dugmeta. Kao što više treba voljeti umjetnost u sebi, nego sebe u umjetnosti, tako nas i Oslobođenje uči da je od bilo koga od nas u Oslobođenju, u bilo kojem trenutku njegove historije, mnogo važnije Oslobođenje u nama. Ona najvažnija njegova nit – ona crvena! – koja se odmotava još od davnog augustovskog dana u Donjoj Trnavi.

Tekst je prenet sa portala Oslobođenje.