Mostaru trebaju i geste i konkretne komunalne politike

Piše: Dragan Markovina

Niti je trebalo dugo čekati, niti je bilo ikakve sumnje oko toga da će s konačnim raspisivanjem izbora za Mostar krenuti uvijek iste priče o dominacijama, ugroženostima i sličnim stvarima s kojima se građani, uz njihov masovni dobrovoljni pristanak, teroriziraju već desetljećima, a koja iznova služe za kanaliziranje glasova prema opcijama koje sve ovo vrijeme upravljaju gradom. Iako su svi ratovi uvijek i svugdje besmisleni i nehumani, ovaj koji se odvijao u Bosni i Hercegovini i u Mostaru je posebno takav. Ne postoji nitko tko me može uvjeriti da, kada govorimo o tri konstitutivna naroda, nije riječ o jednom narodu. Ne tvrdim to iz razloga što mi najbližu obitelj sačinjavaju ljudi iz sva ta tri naroda i zbog toga što je takvih ljudi priličan broj, nego iz nečega što je apsolutno očito svima. Svi ljudi u Mostaru isto izgledaju, govore istim jezikom i naglaskom, imaju isti smisao za humor i na kraju krajeva, dobar dio njih se druži, voli i živi normalnim zajedničkim životom, što sigurno nije dojam koji netko tko o gradu stječe informacije isključivo iz medija ima, ali jeste tako. Istina je, naravno, da ljudi imaju izabrane i stoljećima naslijeđene religijske i nacionalne identitete ili onaj koji je došao s jugoslavenskim modernizmom, jednako kao što je istina da rat jeste realno podijelio grad na dva dijela i da su preostale dvije zajednice, srpska i jugoslavenska, ostale jedva vidljive, ali unatoč svemu tome, za mnoge ljude Mostar kao jedinstven grad i dalje postoji. Jedini za koje on kao ovakav zajednički grad zapravo ne postoji su radikali i političke elite.

Stoga je jedino pravo pitanje koje se pred izbore postavlja to da li oni koji žele upravljati Mostarom istinski vole i razumiju taj grad? Za odgovor na ovo pitanje potrebne su i vidljive geste koje nikome nisu ugodne, poput onih koje smo gledali nedavno u Hrvatskoj, ali i konkretne komunalne politike. Kod normalnih ljudi koji istinski vole čitav Mostar i sve ljude i tradicije u njemu, ništa od ovoga ne bi trebao biti problem. Da bi se konačno u najvećoj mogućoj mjeri zaključile ratne traume, već i jedna rečenica iskrenog žaljenja zbog logora, rušenja Starog mosta, miniranja Saborne crkve i činjenice da su mnogi bili primorani otići iz svog grada i zavičaja, napravila bi čuda. S druge pak strane, koliko god bilo bitno pozvati sve ljude koji su otišli da se vrate, toliko bi bilo bitno i da svi koji inzistiraju na izvornosti i sličnim stvarima jednostavno prihvate sve ljude koji su u ratu i poraću došli u Mostar kao Mostarce, sa svim njihovim identitetima i nasljeđima. Taj grad neće više nikad izgledati onako kako je izgledao prije rata, ali s tom činjenicom treba krenuti graditi novu zajedničku budućnost, primarno bez mržnje i osuđivanja i sa što manje nacionalističkih tenzija i retorike, ali i s idejom da je svaki dio grada Mostar ništa manje vrijedan od nekog drugog dijela grada. Što nas sve dovodi do konkretnih politika, mimo gesta usmjerenih ka prihvaćanju i pomirenju.
Svatko tko živi u Mostaru zna da se grad komunalno raspada i da su ga oni koji upravljaju njim tako temeljito uništili na svim poljima, od neuvjetnog deponija, preko diletantskog pristupa izgradnje kolektora otpadnih voda koje se slijevaju u Neretvu, do neodržavanja kanalizacijske mreže i odvoda, zapuštanja zelenih površina i cesta te klupa, do potpunog izostanka brige za urbanističko planiranje i sadnju drvoreda. Svaki put kad padne malo ozbiljnija kiša, grad poplavi, zato jer su začepljeni šahtovi, onda se ukažu vatrogasci koji ispumpaju vodu iz podruma, ali nikome ne padne na pamet očistiti šahtove. Nelegalne dogradnje na fantastično projektirane zgrade, u svim dijelovima grada, a najviše u Radićevoj i Centru 2, potpuna devastacija Đačkog doma, nedostatak istinske želje da se Titova ulica obnovi 25 godina nakon okončanja rata ili posve mirno promatranje kako na mjestima na kojima su se nalazile škole grade stranački i komercijalni objekti, pa čak i gradska vijećnica jedinstveni su u svijetu. Drugim riječima, grad zaslužuju voditi isključivo oni koji sve ovo vide i smeta im, koji imaju nekakav plan i program kako riješiti sve ove probleme i koji prihvaćaju grad kao jedinstven te nisu opterećeni nacionalnim pitanjem. Svi oni koji su ovo dopustili ili čak u svemu navedenom sudjelovali, odavno su ispucali sve moguće bonuse, a ukoliko na istoj retorici opet dobiju masovnu podršku, to znači da je ideja grada u Mostaru odavno ubijena na duže vrijeme.

Tekst je prneet sa portala Oslobođenje.