Hrvatska sve više sliči na Španjolsku

Piše: Dragan Markovina

Unatoč tome što to možda na prvi pogled ne izgleda tako, sličnost između Hrvatske i Španjolske, temeljena na usporedivom iskustvu građanskog rata između fašista i antifašista i pripadnosti istom mediteranskom svijetu, polako se uspostavlja i na političkoj sceni. Nema nikakve dvojbe da su oba društva snažno obilježena građanskim ratom iz prve polovice 20. stoljeća, zahvaljujući čemu je dobar dio ljudi desetljećima glasao ili još uvijek glasa po identitetskoj liniji tog rascjepa. U Španjolskoj su se tako iskristalizirale narodnjačka i socijalistička stranka, dok u Hrvatskoj taj rascjep ide na liniji između HDZ-a i SDP-a. Upravo zbog te umnogome neprobavljene traume armija birača je, između ostalog i jednima i drugima mnogo toga opraštala i oprašta, pa čak, ako govorimo o Hrvatskoj i nedostatak bilo kakvih suštinskih programskih razlika. Ovdje moram napomenuti da ne zanemarujem planski i međunacionalni rascjep unutar Španjolske, kao i unutar Hrvatske iz posljednjeg rata, ali je on ipak manje relevantan za uvid u političku scenu.

Nezaliječena trauma građanskog rata je omogućavala da se za vrijeme svih izbora potegne neko od identitetskih pitanja koje bi emocionalno zapalilo građane i natjeralo ih da biraju manje zlo, odnosno da ne biraju po srcu, nego iz strasti i racionalne kalkulacije. Dugo je vremena trebalo proći od činjenice da se taj model potrošio i više nije imao nikakvih novih ideja, do momenta u kojem su građani to sami sebi priznali i počeli masovnije podržavati druge opcije. U Španjolskoj se to dogodilo nešto ranije s pojavom masovnih prosvjeda ‘indignadosa’, što se kasnije prelilo u dva pokreta, odnosno dvije političke opcije, one ‘građana’ koji predstavljaju liberalni centar i lijevo-zelenog Podemosa. Njihovim ozbiljnim ulaskom u političku arenu, pored dvije postojeće velike stranke, španjolska politika je konačno napravila modernizacijski iskorak, koji je s druge strane snažno utjecao na povećanje političke nestabilnosti. Što u konačnici i nije loše, budući da je fetišizacija stabilnosti najčešće služila kao paravan za održavanje statusa quo, odnosno balansa dviju vodećih stranaka. Hrvatska je, doduše istovremeno kad i Španjolska, ušla u fazu pojave snažnih protestnih opcija, uglavnom bolje ili lošije prikrivenih desnih, što su bili Živi zid i Most, da bi se konačno na izborima koji nam slijede u nedjelju otvorila realna šansa da u parlament uđu hrvatska inačica Podemosa, odnosno koalicija okupljena oko platforme Možemo, kao i centristička koalicija STRIP-a i Pametnog, kao ovdašnjih inačica građana. To naravno ne znači da su se ove dvije opcije ozbiljno približile vodećem dvojcu, ali će zasigurno biti faktor u budućem razvoju događaja.

Izbori su, jasno je to svakome tko prati situaciju i relevantne ankete, prilično neizvjesni i krajnji ishod može varirati od radikalno desne vlasti HDZ-a i Domovinskog pokreta, preko lijevo-liberalne većine sastavljene od SDP-ove koalicije, spomenutih dviju opcija i manjina, pa eventualne velike koalicije HDZ-a i SDP-a, sve do ponavljanja izbora. Iskreno govoreći, mislim da će ipak doći do promjene vlasti i formiranja lijevo-liberalne vlade, ali će doista sve ovisiti o par graničnih mandata.

Što se pak tiče odnosa prema Bosni i Hercegovini, Bernardić je u debati s Plenkovićem pokazao tragičnu razinu neupućenosti i općenito nezainteresiranosti, upitavši u jednom trenutku zbog čega nije osigurao treći entitet. S druge pak strane, HDZ nastavlja po starom, što je najbolje vidljivo iz intervjua koje njihova nositeljica liste za dijasporu Zdravka Bušić daje posljednjih dana, inzistirajući na ravnopravnosti Hrvata, novom izbornom zakonu i drugim stvarima iz domene unutrašnjih odnosa u Bosni i Hercegovini. Ne treba naravno uopće sumnjati da će HDZ uzeti premoćan dio glasova u BiH, ali bi se kao tragično loša procjena mogla pokazati ona Nine Raspudića da se kandidira na listi Mosta u drugoj izbornoj jedinici, umjesto u dijaspori. Što uopće i nije tako loša stvar, štoviše.

Tekst je prenet sa portala Oslobođenje.