Ofanzive i odjeci

Piše: Muharem Bazdulj

U subotu, 20. juna, na Tjentištu je Savez antifašista i boraca Narodnooslobodilačkog rata organizovao obilježavanje 77. godišnjice Bitke na Sutjesci. Predstavnik organizatora Sead Đulić izjavio je tom prilikom: “Mi ovdje nismo samo zbog 1943. Naravno, jesmo i zbog toga, da odamo dužnu poštu herojima Sutjeske, ali ovdje smo mi koji nastavljamo njihove tradicije da se probamo nadahnuti tom snagom, tom voljom, tim moralom, tim jedinstvom i da na idejama i snazi 1943. godine razmišljamo o budućnosti. Mi smo ovdje da kažemo da je krajnje vrijeme da počnemo se okupljati svi u jedinstven antifašistički front svih građana i naroda BiH, a i šire.” Zbog situacije uzrokovane pandemijom Covid-19 bilo je manje učesnika iz susjednih zemalja, no jedna delegacija koja je usprkos svemu uspjela doći bila je delegacija iz Makarske, iz Dalmacije, sa tamošnjim esdepeovcem Rankom Ostojićem na čelu, koji je prigodno primijetio: “Dalmatinci se uvijek probiju. Mi smo uspjeli i ovaj put. Meni je žao što je dio ljudi zaustavljen na granici i da ne mogu doći vjerovatno zbog cijele ove krize, ali mi smo ovdje u ime svih onih koji bi bili danas na Tjentištu da odamo počast herojima.”

Puni krug

U isto vrijeme dok je na Tjentištu obilježavana sedamdeset sedma godišnjica Bitke na Sutjesci, u Beogradu, u Kući ljudskih prava, obilježavana je jedna druga godišnjica. Pod naslovom “Dve decenije posle” obilježene su dvije decenije od početka normalizacije odnosa između zemalja dejtonskog četvorougla, Srbije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Crne Gore, kao i dvije decenije postojanja regionalne koalicije nevladinih organizacija Igmanska inicijativa. Na prvi pogled, ova godišnjica nema veze sa Drugim svjetskim ratom i spiskom neprijateljskih ofanziva, a opet, kako u svojoj kolumni ovim povodom podsjeća komentator beogradskog Danasa Zoran Panović, Igmanska inicijativa nije slučajno dobila ime koje je dobila: “Rat u Bosni učinio je da prestane više biti smešan onaj vic iz romantičnih vremena ‘dekonstrukcije mita’ da je Tito Prvu proletersku brigadu poslao na Igman po led za viski. ‘Igmanska inicijativa’ dobila je ime upravo zbog simbolike sa usiljenim maršom partizanske vojske preko Sarajevskog polja za Igman, u noći 27. januara 1942.” Malo kasnije, u istom tekstu, Panović nastavlja: “Vremenom su se u ‘Igmansku inicijativu’ koju su simbolizovale ugledne građanske ličnosti poput Ivana Stambolića, Živorada Kovačevića i Borke Pavićević, uključili i visoki dužnosnici država i entiteta nastalih na razvalini Jugoslavije, poput Stjepana Mesića, Filipa Vujanovića, Sulejmana Tihića, Igora Lukšića, Svetozara Marovića, Borisa Tadića, Iva Josipovića, Mladena Ivanića i drugih.”

Jedan od ključnih ljudi Igmanske inicijative Aleksandar Popov na obilježavanju pomenute godišnjice je rezignirano primijetio da je kad je riječ o odnosima u regiji napravljen puni krug: od regresije tokom devedesetih godina dvadesetog vijeka, do relaksacije odnosa tokom prošle decenije, da bismo se vratili ponovo u regresiju. Kao da vodi dijalog sa Đulićem koji je u to vrijeme bio na Tjentištu, Popov je naglasio da je urađeno koliko je bilo moguće i da postoji spremnost da se nastavi dalje, usprkos činjenici da nosioci vlasti u regionu koriste populizam i nacionalizam kao sredstvo vladanja, prikazujući se kao jedini zaštitnici svoje nacije te podilazeći desnom dijelu biračkog spektra šalju negativne poruke o susjedima i o drugim narodima. I zaista, pet-šest godina poslije završetka krvavih sukoba koji su pratili raspad Jugoslavije, takozvano pomirenje je izgledalo bliže i realnije nego što izgleda danas. Kad se obilježavala dvadeseta godišnjica Bitke na Sutjesci – a bila je to 1963. godina – Jugoslavija je djelovala čvršća nego ikad. S druge strane, već deceniju kasnije, stvari nisu bile tako jasne.

Učiteljica života

Kažu da je historija učiteljica života. To je stara izreka pa bi se reklo da u njoj mora da ima neke istine. Međutim, usvajanje lekcija nikad ne zavisi samo od učiteljice. Mnogo toga zavisi i od učenika. Iz historijske lekcije o sedam neprijateljskih ofanziva, ovdašnji narodi očito nisu previše toga naučili. Štrebalo se sve to od Užičke republike preko Igmanskog marša, Kozare, Neretve i Sutjeske do Desanta na Drvar, ali je baština zajedničke oslobodilačke borbe u devedesetim godinama dvadesetog vijeka ostala u sjeni kvislinških ideologija. To je tako, ali možda u nekom trenutku tendencija može da se promijeni, kao što se i u prošlosti mijenjala. Ako je došlo do promjene između dvadesete i tridesete godišnjice Bitke na Sutjesci, može doći i do promjene između dvadesete i tridesete godišnjice Igmanske inicijative. I možda, ali samo možda, ta promjena može biti pozitivna. Ali ona neće biti pozitivna zbog neke volšebne konstelacije. Može biti pozitivna samo kao rezultanta nekog aktivizma. I tu se susreću vizije Seada Đulića i Aleksandra Popova. Ali da bi ta paradigma imala bilo kakve šanse, morale bi je preuzeti neke mlađe generacije. Vrijeme NOB-a bilo je, između ostalog, vrijeme kad je mlada generacija preuzela historijsku odgovornost na sebe. Možda je upravo to krucijalna historijska lekcija koju bi valjalo osvijestiti.

Tekst je prenet sa portala Oslobođenje.