Dubravka Stojanović: Naši autoritarni režimi zloupotrebljavaju prošlost

Dubravka Stojanović, ugledna historičarka iz Srbije i profesorica historije na Filozofskom fakultetu govorila je za portal historiografija.ba o Deklaraciji pod nazivom Odbranimo historiju, objavljivanju knjige, bh historičarima, projektima…

Dubravka Stojanović: Napadnuta je svih strana! Vladajuće elite u našim državama su uglavnom iste one koje su bile na vlasti i za vreme ratova, tako da one imaju i lične motive da manipulišu nedavnom prošlošću. Tu su zatim parlamenti koji su donosili razne deklaracije, pa čak i zakone koji se odnose na prošlost, bilo da su željeli da propišu kako treba misliti o određenim događajima ili da to i zakonom osnaže, kao što je bio slučaj sa zakonom koji je donela Skupština Srbije, a kojim su izjednačeni četnički i partizanski pokret. Onda imamo sudove koji postupaju po tim zakonima, ali pri tom ne vode računa o činjenicama do kojih je došla istorijska nauka, a kao svedoke pozivaju samo istoričare koji su ideološki bliski četničkom pokretu, što onda dovodi do masovnih rehabilitacija ličnosti koje su bili kolaboranti i vršili ratne zločine. Ministarstva, kao i lokalne vlasti donose odluke o praznicima, imenima škola, ulica, postavljanju spomenika kojima i na taj način veličaju na primer kolaborante iz Drugog svetskog rata ili ratne zločince iz poslednjih ratova. Da ne spominjem medije koji mnogo više prostora daju paraistoričarima i njihovim mitovima nego profesionalnim ili kritičkim istoričarima. Na kraju tu su i sami historičari od kojih mnogi vole da budu blizu vlasti, da budu tzv. državni historičari, što često donosi mnoge privilegije. Drugim riječima, mnogima je u interesu da se „posluže“ prošlošću da bi obezbjedili neke svoje sasvim konkretne interese u sadašnjosti ili da bi snaženjem mita o veličini sopstvene nacije zamaglili jadno stanje u kojoj se ona nalazi danas.

Deklaracija je donesena u okviru projekta, kojeg je pokrenulo Udruženje ”Krokodil”, kojeg je osnovao i kojeg vodi Vladimir Arsenijević, koji je, danas, već davne 1994. za svoj prvi roman pod naslovom ”U potpalublju” dobio NIN-ovu nagradu. Zbog čega je sve, ovaj, prije svega antiratni, antirežimski, i (šta sve ne – anti -) roman, tih godina, bio toliko bitan Srbiji i srpskom društvu prije svega? Vjerujem da je bio, zbog ratnih okolnosti, nažalost, nedostupan široj publici. Danas je to prije svega jedan prvorazredni antropološki, pa i historijski izvor.

-Da, to je stvarno bio jedan neverovatan trenutak kad je Arsenijević koji tada nije imao ni trideset godina dobio tu najprestižniju književnu nagradu, i to za izrazito antiratni roman. Ta nagrada se dodeljuje u januaru, što znači da smo te 1994. godine bili u potpunom bezizlazu rata u BiH, jedno mesec dana prije Markala. U takvom trenutku potpunog mraka jedan roman koji se guta, koji se čita bez disanja, koji stvara toliki stres i udara u slabine svako rečenicom dobija tu nagradu! To je bilo nestvarno, neka nada odjednom. Roman „U potpalublju“ jeste danas historijski izvor, samo je pitanje za šta? Rekla bih za dubinu poraza koji smo doživeli kao društvo, kao pojedinci. Roman nam pokazuje da se moglo sve to reći, da je bilo ljudi. Pokazuje i da se uvek može. Čak i u tako strašnim trenucima. Ali da društvo nema snage, a pojedinci hrabrosti. Samo poslije zaključe da se nije ni moglo, a krivi za sve ispadnu Arsenijević i njemu slični jer su dokaz njihovog posrnuća i bijede.

Projekat “Ko je prvi počeo – Istoričari protiv revizionizma”, je okupio brojne historičare iz Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije, Crne Gore i Makedonije s namjerom da se aktivno bore protiv revizionističkih tendencija. Kako danas razgraničiti, odnosno objasniti zadaću i ulogu historičara. Koja je razlika između historičara i revizioniste, revizionističkog historičara danas u našim društvima?

-Na svim aktivnostima u okviru projekta „Ko je prvi počeo?“ smo se upravo bavili tim pitanjem, šta je to poželjno napredovanje saznanja historijske nauke, šta su promjene koje nastaju zbog novih podataka, otvorenih dokumenata, pa i promjene sistema vrijednosti koji prevrjednuje neke historijske događaje i ličnosti, kao što sad gledamo u mnogim zemljama gde se ruše spomenici onima koji su bili ideolozi imperijalnog svijeta i rasizma kao njegove osnove. To nije revizionizam. Revizionizam je kad se namjerno i svjesno, zbog određene političke agende izostavljaju podaci koji se ne uklapaju u poželjnu tezu, kad se dopisuje ili tačnije fabrikuje , falsifikuje sve što je „politički podobno“. Radi se o zloupotrebi prošlosti da bi se napravila poželjna i politički podobna sadašnjost. Zahvaljujući manipulacijama prošlošću napravljen je rat u Jugoslaviji, zahvaljujući tome se ta mržnja i dalje održava, jer se naši autoritarni režimi hrane na taj način.

Historičari su u sklopu projekta između ostalog imali priliku boraviti u beogradskim arhivima. Organizirani su brojni seminari za nastavnike historije u osnovnim i srednjim školama, predstavljeni su tzv. ”Solunski udžbenici”. Održana su brojna predavanja na ljetnim školama za doktorante na kojima su studenti doktorskih studija imali priliku ispitati neke svoje teze.

-Da, mnogo se radilo. Održane su tri javne konferencije, sale su u Beogradu i Novom Sadu bile prepune, nije moglo ni da se stoji. To je pokazalo da to ljude „žulja“, da osećaju da nešto nije u redu s „arčenjem“ prošlosti. Održano je 4 seminara za nastavnike historije, na kojima je učestvovalo skoro 90 nastavnika, a radilo smo „Solunske čitanke“, dakle te zajedničke, muliperspektivne nastavne materijale u kojima su najkontroverzniji događaji zajedničke prošlosti prikazani s više strana da bi se otvorila rasprava o prošlosti. Bile su tri ljetnje škole za doktorante i master studente, kroz koje je prošlo 60 studenata iz Slovenije, Hrvatske, Crne Gore, Bosne i Hercegovine i Srbije koji su proučavali promjene u tumačenjima prošlosti u zavisnosti od trenutka kad su nastale određene knjige. Sami studenti su radili istraživanja, tako da su vidjeli revizionizam „na djelu“. Bile su rezidencioni boravci 12 historičara u Beogradu, jer su arhivi ostali ovde, pa mnogi danas nemaju mogućnosti da dođu na istraživanja. Dakle, sve su to stvarno „dubinski“ poslovi, koji su nam omogućili da na kraju dođemo do zajedničke deklaracije.

Tokom prošle godine je ponovno objavljena knjiga Vaše doktorske disertacije. Kažete da ste tužni zbog ponovnog objavljivanja knjige! Zašto? Čitaju li ljudi uopšte danas ili sami historičari moraju početi razmišljati o prelasku na korištenje novih medija, novih platformi? Zašto to uraditi ili ne uraditi?

-Da to je stvarno važno pitanje. Ne samo za historičare, nego uopšte, kako će se knjiga snaći u digitalnom svijetu? Evo ja želim da vjerujem da je činjenica da je ona i dalje živa dokaz da je već preživela. Za vrijeme pandemije knjižare su bilježile vrtoglavi uspon prodaje knjiga! Svi su bili iznenađeni, ali izgleda da ljudi još uvijek vole da drže papir više nego tablet. To ne isključuje druge medije, naprotiv ali mislim da se stvorio jedan simpatičan suživot tih „nosača slova“.

A ponovo objavljena disertacija je druga stvar. Njen naslov je „Srbija i demokratija 1903-1914. Istorijska studija „zlatnog doba srpske demokratije“. Cilj tog istraživanja je bio da se preispita taj uticajni mit da je Srbija prije Jugoslavije bila takoreći Francuska kad su u pitanju institucije, politički život, sistem. Mislim da je vrlo važno taj mit dovesti u pitanje jer nas je on omađijao, pa se poverovalo se da je dovoljno da padne Milošević i mi ćemo bez većeg napora ušetati u svoju demokratsku bit. To se, naravno, nije desilo, a mislim da je važno videti u prošlosti koje su to kočnice, prepreke da bi se radilo na njihovom ispravljanju. Sad smo se vratili u sistem jednopartijske države i autoritarnog vođe, jer smo želeli da vjerujemo u demokratski mit umjesto da se kritički preispitamo. A tužna sam jer su me političke okolnosti u današnjoj Srbiji natjerale da tu knjigu ponovo objavim, jer se ništa nije promijenilo. Ni od 2003. kad je prvi put objavljena, ali ni od 1903.

Početkom 90-ih ste bili i članica jedne ‘’formalno neformalne’’ grupe historičarki. Kakvo je Vaše iskustvo djelovanja sa naučne margine? Koja ste tada nova i važna pitanja u historiografiji otvarali?

-Prije svega, divno je delovati s margine, mislim da je to jedna garancija za slobodu istraživanja, misli, govora. Što bi se reklo parafrazom – nema besplatne mainstream pozicije!

Mi smo se zaista našle krajem 80ih i to na antinacionalističkoj, kasnije antiratnoj platformi. Mislile smo, i mislimo i dalje, da je promjena načina na koji mislimo o prošlosti ključ za promjene u savremenosti. U toj neformalnoj grupi su bile Latinka Perović, Branka Prpa, Olga Popović Obradović, Olivera Milosavljević, Radmila Radić, kasnije Olga Manojlović-Pintar, Radina Vučetić… Zajedno smo radile na mnogim projektima, zajedničkim istraživanjima i knjigama. A onda nas je jedan protivnik pogrdno nazvao ŽŠNI – Ženska škola nacionalne historije. Objavio je dug tekst o našim „nepočinstvima“, a mi smo bile oduševljene tim imenom i prihvatile smo ga kao svoj zaštitni znak!

Plaše li se studenti danas? I čega? I zašto?

-Manje se plaše. Bolonja im je omogućila da skupljaju bodove tokom cijele godine na različitim zadacima, tako da to nisu više oni strasni ispiti za koje se čitalo po 40 knjiga i učilo po godinu dana. Mislim da je ovo mnogo bolje, jer osnovne studije jesu to što im ime kaže – osnovne. Ko hoće dalje da uči može, ali stari koncept je bio da se pročita sve što je ikada napisano. Ispiti su se spremali po godinu dana, a stigli smo do prosječnih 12 godina studiranja historije. To je besmisleno. A nova pitanja se otvaraju, evo mi smo uveli historiju globalizacije. S historijom stižemo do današnjeg dana, jer se svijet tako brzo mijenja da ga ne može objasniti ni istorija hladnog rata, ona je već „praihstorija“.

Jesmo li mi zdravo društvo/zdrava društva? Treba li prošlost ostaviti povjesničarima i zašto? Kome to još i zašto nije jasno? Trebaju li povjesničari početi, a zarad ovog ”ne ponavljanja” prošlosti, ”zločeste učenike” tući po prstima? O tome nešto govori i Deklaracija. Naime, historičarima naravno, ne smetaju ”neprofesionalni” historičari sve dok se drže pravila nauke!

-Historija se ne može ostaviti samo historičarima. To ne bi bilo ni moguće ni dobro. Odnosno, ona je sastavni dio sadašnjosti, i zato je ona toliko prisutna. Zato se njom mnogi bave i to se ne može izbjeći. Niti to treba izbjegavati jer se na osnovu prošlosti pravi današnji sistem vrijednosti, a to je proces u kome treba da učestvuje široka javnost. Problem nastaje kad se prošlost zloupotrebi, iskrivi, izmisli da bi se napravila neka lažna stvarnost. I svi ti učesnici javne debate vrlo dobro znaju šta su naučno utvrđene činjenice, na primjer ko je pobijedio u Drugom svetskom ratu. Ali oni žele danas da to promijene! I ako pri ruci imaju moćne alatke, od praznika, imena ulica ili škola do udžbenika historije oni na kraju i uspiju da formiraju u masama tu pogrešnu sliku o prošlim događajima. A to je uvek opasno, posebno kad se manipuliše Drugim svetskim ratom, koji je odneo milione žrtava.

U Deklaraciji nije bilo mjesta za sve pojedinosti i detalje. Kako Vi gledate ne pojedine tendencije u BiH historiografiji? Imaju li bosanskohercegovački historičari snage da se izbore s revizionizmom (prije svega mislim na neoosmanizam, ali i tendencije rehabilitacije pojedinih ličnosti iz Drugog svjetskog rata, slučaj Busuladžić i sl.) Kako objasniti političke ‘’kampanjice’’ i zahtjeve koji idu u smjeru zahtjeva za povratak Povelje Kulina bana, potom posmrtnih ostataka Huseina kapetana Gradaščevića, dokumentacije Haaškog tribunala u BiH?

-Sve te kampanje imaju različite ciljeve. Od podizanja nacionalne arogancije u stilu – najstariji smo, najveći smo, preko rehabilitacija poraženih ideologija iz Drugog svetskog rata koje su veoma prisutne na našim političkim scenama danas. Posebno su važne manipulacije ratovima 90ih, što je stalno prisutno, za svaku godišnjicu, svaku komemoraciju. Tačno imamo datume svake godine kada se zacrtava kako će buduće generacije misliti o tim događajima. Ratovi koji su završeni pre četvrt veka su još uvek tu, a istorija im je taj „rezervni položaj“.

Svakako se svi učesnici projekta nadaju da će ovo biti samo početak i da će se iz ovog projekta razviti još konkretnija i čvršća saradnja među historičarima. Koliko historičari mogu doprinjeti, ne samo pomirenju, nego i boljem stanju u, prije svega vlastitom društvu, pa onda i društvima susjednih zemalja? Koliko je bitna međusobna otvorena i iskrena saradnja među naučnicima? Sjećamo se Dijaloga historičara/istorčara/povjesničara početkom 2000-ih…

-Sve su to važne inicijative, kao što je to i History Fest u Sarajevu i Klio fest u Zagrebu. Stvorili smo značajne prostore za slobodno bavljenje našim naukama i za otpor manipulacijama. I to zajedno. Jako sam ponosna zbog toga na celu ovu generaciju istoričara u državama nastalim raspadom SFRJ zbog toga. Kao što je rekao Tvrtko Jakovina – pokazali smo da je u jednom trenutku bila generacija profesionalaca koja je pokazala da joj je stalo i da se može.

U Sarajevu je ponovno ponovno pokrenuta politička rasprava preimenovanja ulica? A nije ni 1990., niti 2000. godina, već je metamorfozirana politička elita, politička klasa koja je na vlasti od 90-ih godina ponovno pokrenula takvu raspravu! Nekada se čini da nije nikad ukinuta Mladićeva naredba o ‘’razvlačenju pameti’’. Kako da komentiramo ovo novo raspravljanje o imenima ulica?

-Stvari se ponovo politički radikalizuju, pa je potrebno opet sve nazvati drugim imenom. A radikalizuju se jer ništa nije urađeno. Nismo se pomjerili. I pošto više nemaju šta da ponude političke elite nude ekstremizam. A jadna društva ne znaju kako da odgovore, nemaju snage, malodušna su, ne vjeruju više ni u šta. Imaju pravo, velika su to razočarenja, ali bez borbe im neće biti bolje. Tonjenje će se nastaviti.

Članak je prenet sa portala Oslobođenje.