Još jedan vječiti derbi: Sloboda protiv sigurnosti

Piše: Muharem Bazdulj

Što je pandemija popularno zvana “Korona” duža, ljudi su, sasvim prirodno, nervozniji. Psihologija nas uči: prva reakcija na neprijatne vijesti po pravilu je poricanje.Ovdje je najprije bilo, to će ostati u Kini i Aziji, neće dobaciti do Evrope, pa je onda bilo, ostaće u Italiji, neće do nas, a kad je dobacilo do nas, bilo je: Neće ovo da potraje, brzo će da prođe. Kako, međutim, dani vanrednog stanja prelaze u sedmice, a sedmice u mjesece, poricanje polako prelazi u ljutnju, gnjev i bijes. Dani su sve topliji i sve ljepši, pa ljudima sve teže pada zatvorenost, nemogućnost da se opuste u nekoj kafanskoj bašti, a ne pomaže ni činjenica da je sve izvjesnije kako će bar u narednih nekoliko mjeseci biti sasvim izlišno planirati putovanja za vrijeme godišnjeg odmora. Takođe, veliki broj ljudi suočava se sa, u najmanju ruku, ozbiljnim umanjenjem, a vrlo često i sa potpunim gubitkom prihoda. Isto tako, dok broj zaraženih i umrlih pada, a briše se i sjećanje na izvorni šok, mjere koje su poduzele gotovo sve evropske vlade mnogima djeluju sve pretjeranije. Uza sve, ljudi imaju više slobodnog vremena i dokoni su, pa različitim javno izrečenim stavovima pridaju veću pažnju nego obično.

Višemjesečno “tihovanje”

I dok većina zemalja polako olabavljuje izvorne stroge mjere, rasplamsava se sukob između navijača slobode i navijača sigurnosti. Sloboda ovdje nije fudbalski klub iz Tuzle, kao što ni sigurnost nije tajna služba Ceausescuove Rumunije, mada prvi često nastupaju sa strašću fudbalskih navijača, a potonji kao pobornici “državnog razloga”. Uglavnom, prvi zastupaju tezu da država nema pravo da prisilno nameće svojim građanima karantin i kućni pritvor, pa makar harala epidemija. Drugi kažu da su ovo turbulentna vremena u kojima se ne treba držati slobode k’o pijan plota. Prvi ih na to optuže da su latentni konzervativci i protofašisti, na šta im drugi odgovaraju govoreći sve suprotno – da su zapravo oni koji insistiraju na slobodi sociopatski sebični te da su oni pravi fašisti, jer insistiranjem na dokidanju zabrana žele stvaranje konteksta u kojem će stari i nemoćni da umiru. Na ovom pitanju naročito insistira jedna autonomna podgrupa u taboru “sigurnost” koju bismo mogli nazvati adoranti solidarnosti. Oni su infantilno-lirski oduševljeni činjenicom da cijelo čovječanstvo kroz primjenu karantinskih mjera štiti zapravo svoje stare i nemoćne. U sklopu svog tog oduševljenja, uglavnom su slijepi spram činjenice da je prilično apsurdno govoriti o prisilnoj solidarnosti. Jedina smislena solidarnost je ona dobrovoljna.

Cijela poetika “sekuritatista” pada, naime, na pitanju prisile. Niko normalan ne govori da ljudi trebaju da se ponašaju kao da epidemije nema, niko normalan ne pledira protiv solidarnosti. Jedino je pitanje da li se vjeruje u to da su odrasli ljudi sposobni sami od sebe da se ponašaju na način koji je najkorisniji i po njih same i po vlastite bližnje i po cijelu zajednicu ili se smatra da su ljudi “stoka jedna grdna” koja bi se bez “mudre ruke vlasti” ponašala samoubilački. To je pogled na svijet elitistički i esencijalistički, u velikoj mjeri teško odvojiv i od klasnog pitanja. Naime, oni privilegovani, koji rade za državne institucije ili imaju velike ušteđevine ili koji nisu – što bi rekla Vedrana Rudan – jednu platu daleko od bankrota, mogu sebi da dopuste višemjesečno “tihovanje”. Oni drugi komotno mogu cinično da kažu da im je svejedno da li će da umru od infekcije Covidom-19 ili od gladi.

Siromašni više stradaju

Oni koji pjevaju ode prisilnoj međugeneracijskoj solidarnosti uporno bježe od svake druge solidarnosti, ponajviše one međuklasne. Čak je i teza da Covid-19 podjednako ugrožava sve i svakoga – lažna. I po statistikama se vidi da siromašni više stradaju. Kad je, međutim, riječ o onima koji će da postradaju od ekonomskih posljedica pandemije, tu će diskriminacija da bude (i već jeste) drastično gora. Zato ima nečeg neobično odvratnog u tome kad ti bogataši počnu podrugljivo da govore o ljudima za koje je tobože simbol slobode to da mogu da odu u kafanu. S jedne strane, i to je sasvim u redu, a s druge, među one koji su ekonomski najpogođeniji ovom krizom spadaju upravo osobe koje rade u ugostiteljskom sektoru. Uostalom, i zdravstveni sistem čiju stabilnost svi s razlogom priželjkuju ne funkcioniše u vakuumu, i on je, kao i sve, ovisan o državi i ekonomiji. I on funkcioniše na spremnosti zdravstvenih radnika da se bave svojim poslom i da prihvate rizik višestruko veći od svih drugih rizika u ovakvim epidemijskim uslovima. Zašto “sekuritativci” nikad ne razmišljaju o sigurnosti tih ljudi? I oni bi bili bezbjedniji da kuliraju po kućama. Uostalom, i najzagriženiji stručni zagovornici oštrih mjera karantina od početka su govorili da one imaju smisla jedino ako su vremenski ograničene na relativno kratak vremenski interval. Svakako se bliži trenutak kada će svačije ponašanje više biti rezultat lične odgovornosti nego pritiska državnog aparata. Tad će već lakše da se otkriva svačiji karakter. Oni koji su gledali “Variolu veru” znaju na koga (odnosno na kakve ljude) se odnosi ona famozna replika o jednoj riječi kojom se naziva organ i drugoj, fonetski sličnoj, kojom se, nasuprot tome, opisuje karakterna osobina.

Tekst je prenet sa portala Oslobođenje.