Milton Glaser: Deset stvari koje sam naučio

Prevela: Senada Kreso

1. MOŽETE RADITI SAMO ZA LJUDE KOJI SU VAM DRAGI

Ovo je čudno pravilo i dosta vremena mi je trebalo da ga naučim zato što sam, zapravo, kad sam započinjao osjećao suprotno. Profesionalizam je nalagao da ti ne moraju baš osobito biti dragi ljudi za koje radiš ili da prema njima treba imati distancu, što je značilo da ja nikad nisam ručao sa klijentima ili se s njima družio. A onda sam prije nekoliko godina shvatio da je istina upravo suprotna. Otkrio sam da je sve što sam radio i što je imalo smisla ili značaja proisteklo iz naklonosti prema klijentu. Ne govorim ovdje o profesionalizmu; govorim o naklonosti. Govorim o tome da klijent i vi imate nešto zajedničko. Da je zapravo tvoj pogled na život na neki način usklađen sa klijentovim, inače je to gorka i beznadežna bitka.

2. AKO MOŽETE BIRATI, NIKAD SE NE ZAPOŠLJAVAJTE

Jedne sam noći sjedio u kolima ispred Univerziteta Columbia, gdje je moja supruga Shirley studirala Antropologiju. Dok sam čekao, slušao sam na radiju novinara kako sagovornika pita: „Sada, kad vam je 75 godina, imate li neki savjet za naše slušaoce o tome kako se pripremiti za starost?“ Iziritirani glas je odgovorio: „Zašto me ovih dana svi pitaju o starosti?“ Prepoznao sam glas Johna Cagea. Siguran sam da mnogi od vas znaju ko je on bio – kompozitor i filozof koji je utjecao na ljude poput Jaspera Johnsa i Mercea Cunninghama i, općenito, na svijet muzike. Tek sam ga ovlašno poznavao i divio sam se njegovom doprinosu našem vremenu. „Znate, ne znam kako se priprema za starost“, rekao je. „Nikada se ne zapošljavajte jer, ako imate posao, jednog dana će vam ga neko uzeti, a onda ćete biti nepripremljeni za starost. Za mene je od dvanaeste godine svaki dan bio isti.

Probudim se ujutro i pokušavam smisliti kako ću tog dana zaraditi za kruh? Isto je i u sedamdesetpetoj: probudim se svako jutro i razmišljam kako ću tog dana zaraditi za kruh? Izuzetno sam se dobro pripremio za starost,“ rekao je.

3. NEKI LJUDI SU TOKSIČNI I IZBJEGAVAJTE IH

Ovo je podtekst broj jedan. Šezdesetih godina bio je čovjek po imenu Fritz Perls koji je kao psihoterapeut primjenjivao gestalt terapiju. Gestalt terapija korijen vuče iz povijesti umjetnosti i zagovara da morate razumjeti „cjelinu“ prije nego razumijete detalje. Ono što trebate promatrati je sveukupna kultura, cijela porodica i zajednica, itd. Perls je zagovarao tezu da u svim odnosima ljudi mogu biti ili toksični ili oni koji se uzajamno ”hrane”. Nije obavezno tačno da će osoba u svim odnosima biti toksična ili ”hranjiva”, ali kombinacija bilo koje dvije osobe koje su u nekom odnosu, proizvodi toksične ili ”hranjive” konsekvence. I važna stvar koju vam mogu reći jeste da postoji test za utvrđivanje da li je neko s kojim imate odnos toksičan ili ”hranjiv”.

Evo testa: Proveli ste izvjesno vrijeme sa tom osobom, bilo da ste popili piće ili otišli na večeru ili na ples. Nije to previše važno, ali nakon vremena provedenog sa tom osobom, razmislite da li imate više ili manje energije. Da li ste umorni ili ste ushićeni. Ako ste umorni, znači da ste otrovani. Ako imate više energije, znači da ste ”nahranjeni”. Ovaj test je gotovo nepogrješiv i sugeriram vam da ga primjenjujete do kraja života.

4. PROFESIONALIZAM NIJE DOVOLJAN ili DOBRO JE NEPRIJATELJ VELIKOG

Na početku karijere sam želio biti profesionalac, to je bila sva moja težnja u ranim godinama jer mi se činilo da profesionalci znaju sve – da ne spominjem da su za to bili plaćeni. Kasnije, nakon što sam neko vrijeme radio, otkrio sam da te profesionalizam sam po sebi ograničava. Konačno, u večini slučajeva biti profesionalan znači što manje rizikovati. Tako, ako želite da vam se popravi auto, otići ćete automehaničaru koji zna svaki put na isti način riješiti problem mehaničkog prijenosa. Pretpostavljam da, ako vam treba operacija na mozgu, nećete otići doktoru koji će vas zamajavati izmišljanjem novog načina spajanja vaših nervnih završetaka. Reći ćete mu: Molim vas da to uradite onako kako je dosad štimalo. Nažalost, na našem polju, u takozvanoj kreativi – mrzim tu riječ zato što se prečesto zloupotrebljava. Također mrzim činjenicu da se koristi kao imenica. Zamislite nazvati nekoga kreativom? U svakom slučaju, kad nešto radite tako da se ponavljate kako biste smanjili rizik ili na isti način kao ranije, jasno je zašto profesionalizam nije dovoljan. Konačno, ono što se na našem polju traži više od bilo čega drugog su kontinuirani prijestupi. Profesionalizam to ne dopušta jer prijestupu je inherentna mogućnost promašaja, a ako ste profesionalni, vi instinktivno ne želite da promašite, već da ponovo uspijete. Zato je profesionalizam ograničeni cilj ako vam je doživotna težnja.

5. MANJE NIJE OBAVEZNO VIŠE

Kao dijete modernizma ovu sam mantru slušao cijeli život. Manje je više. I jednog jutra sam se probudio i shvatio da je to čista budalaština, da je to apsurdan i poprilično besmislen stav. On sjajno zvuči zato što u sebi sadrži paradoks koji se opire razumijevanju. Ali on jednostavno ne stoji razmišljate li o vizualnom aspektu povijesti svijeta. Kad gledate perzijski ćilim, ne možete reći da je manje – više, zato što je svaki dio tog ćilima, čak i promjena boje, svaki pomak u formi apsolutno suštinski bitan za njegov estetski uspjeh. Ne možete mi dokazati da je jednobojni plavi ćilim na bilo koji način superioran. To važi za Gaudijeva djela, perzijske minijature, art nouveau i sve drugo. Međutim, ja imam alternativu tom stavu za koju vjerujem da je prikladnija: ‘Taman dovoljno je više’.

6. STILU NE TREBA VJEROVATI

Ja mislim da mi je ova ideja prvi put pala na um kada sam gledao Picassov čudesni crtež bika. Bila je to ilustracija Balzacove priče pod naslovom The Hidden Masterpiece (Skriveno remek-djelo). Siguran sam da svi znate to djelo. To je bik prikazan u 12 različitih stilova, od vrlo naturalističke verzije bika do vrlo reducirane apstrakcije urađene u jednoj linji i sa svim što uz to ide. Ono što je jasno iz samog gledanja ove grafike je da je stil irelevantan. U svakoj od njih, od ekstremne apstrakcije do akutnog naturalizma, Picasso nimalo ne mari za stil. Apsurdno je biti odan stilu. On ne zaslužuje vašu odanost. Moram reći da to starim profesionalcima dizajnerima predstavlja problem pošto ovim područjem upravlja ekonomija više od bilo čega drugog. Promjene stila obično su povezane sa ekonomskim faktorima, kao što znate svi vi koji ste čitali Marxa. Dođe i do zamora kad ljudi prečesto gledaju iste stvari. Tako svakih desetak godina dolazi do pomaka u stilu i čini nam se da stvari izgledaju drugačije. Mijenja se stil oblika fonta a vizualni sistem se pomalo pomjera. Ako ste kao dizajner predugo na sceni, vi imate suštinski problem šta da činite. Mislim da ste, nakon svega, već razvili vokabular, formu koja je vaša vlastita. To je jedan od načina na koji se razlikujete od svojih kolega i uspostavljate vaš identitet na svom polju. Kako održati vlastiti sistem vjerovanja i sklonosti postaje zapravo čin uspostavljanja ravnoteže. Pitanje je da li težite promjeni ili želite zadržati svoju vlastitu, posebnu formu, postaje teško. Svi smo vidjeli radove sjajnih praktičara koji iznenadno izgledaju staromodno ili, da budem precizniji, kao da pripadaju drugom trenutku u vremenu.

A tu su i tužne priče, kao što je priča o Cassandreu, za koga se tvrdi da je bio najveći grafički dizajner dvadesetog stoljeća a koji pred kraj života nije imao od čega da živi pa je počinio samoubistvo. Ali bitno je da svako ko je u ovom poslu predugo, mora sam odlučiti kako odgovoriti na promjenu zeitgeista. Šta je to što ljudi sada očekuju, a što ranije nisu željeli? I kako odgovoriti na tu želju na način koji ne mijenja vaš osjećaj integriteta i svrhe.

7. NAČIN NA KOJI ŽIVITE MIJENJA VAŠ MOZAK

Mozak je najosjetljiviji organ našeg tijela. Zapravo, to je organ koji je najviše podložan promjeni i regeneraciji od svih organa u našem tijelu. Imam prijatelja po imenu Gerald Edelman, koji je veliki naučnik koji se bavi proučavanjem mozga i koji mi je jednom rekao da je njemu analogija između mozga i kompjutera otužna. Mozak je zapravo više nalik na vrt koji stalno raste i baca sjemenje, regenerira se, itd. On je uvjeren da na naš mozak djeluje, i to na način kojeg nismo potpuno svjesni, gotovo svako naše iskustvo i svaki naš susret. Prije nekoliko godina me fascinirao jedan novinski članak o potrazi za savršenim sluhom. Grupa naučnika odlučila je da pokuša utvrditi zašto određeni ljudi imaju savršen sluh. Vi znate da neki ljudi precizno čuju notu i da su je u stanju ponoviti u pravoj intonaciji. Neki ljudi imaju dobar sluh, dok je savršen sluh rijetkost čak i među muzičarima. Naučnici su otkrili – ne znam kako – da je kod ljudi sa savršenim sluhom mozak drugačiji. Određeni režnjevi mozga kod njih su doživjeli nekakvu promjenu ili deformaciju koju su uvijek nalazili kod osoba sa savršenim sluhom. Ovo je samo po sebi dovoljno zanimljivo. Ali onda su otkrili nešto još fascinantnije. Ako uzmete grupu djece i naučite ih da sviraju violinu u 4. ili 5. godini, nakon par godina neki od njih će razviti savršen sluh i kod svih njih se struktura njihovog mozga promijenila. Šta bi to, onda, moglo značiti za nas ostale? Skloni smo da vjerujemo da um utječe na tijelo a da tijelo utječe na um, mada ne vjerujemo, generalno, da sve što činimo utječe na naš mozak. Ja sam uvjeren da bi, kad bi mi neko doviknuo s druge strane ulice, to na moj mozak moglo utjecati i da bi se moj život time mogao promijeniti. Zato vam je majka uvijek govorila: ‘Nemoj se družiti s onom lošom djecom.’ Majka je bila u pravu. Misao mijenja život i naše ponašanje.

Ja vjerujem i da crtež djeluje na isti način. Veliki sam zagovornik crtanja, ne da bi čovjek postao ilustrator, već zato što vjerujem da crtanje mijenja mozak na isti način kao što nastojanje da se pogodi prava nota mijenja mozak violiniste. Crtanje povećava pažnju. Čini da posvetite pažnju onome što gledate, što nije tako lako.

8. SUMNJA JE BOLJA OD IZVJESNOSTI

Svi stalno govore o potrebi da vjerujemo u ono što radimo. Sjećam se da sam jednom bio na vježbi joge i da nam je učitelj rekao da, duhovno govoreći, ako vjerujete da ste postigli prosvjetljenje, tad ste gotovo dosegli svoj limit. Mislim da je to tačno i u praktičnom smislu. Duboko usađena vjerovanja, bilo koje vrste, sprječavaju nas da budemo otvoreni za iskustvo, zbog čega ja smatram da su sve čvrsto usađene ideološke pozicije upitne. Čini me nervoznim kada neko vjeruje previše duboko ili previše jako. Mislim da je biti skeptičan i propitivati sva duboko usađena vjerovanja od suštinskog značaja. Naravno, moramo znati razliku između skepticizma i cinizma zato što cinizam jednako ograničava čovjekovu otvorenost prema svijetu koliko i strasno vjerovanje. To su svojevrsni blizanci. Stoga je, na jedan veoma realan način, rješavanje bilo kojeg problema važnije nego da ste u pravu. Ima mnogo nadobudne samouvjerenosti i u svijetu umjetnosti i u svijetu dizajna.

Možda to počinje u školi. Umjetnička škola često počinje pričom o uzoru, o jedinstvenoj ličnosti koja se odupire idejama kulture kojom je okružena. Teorija avangarde je da mi, kao pojedinci, možemo promijeniti svijet, što je tačno samo do određene tačke. Jedan od znakova oštećenog ega je apsolutna samouvjerenost. Škole nas ohrabruju da se ne kompromitiramo i da branimo svoj rad po svaku cijenu. Dobro, ovdje je obično u pitanju samo priroda kompromisa. Jednostavno moramo znati šta je kompromis. Slijepa težnja ka vlastitim ciljevima, koja isključuje mogućnost da i drugi mogu biti u pravu, zanemaruje činjenicu da se u dizajnu uvijek bavimo trijadom – klijent, publika i vi. Idealno je poželjno da se postigne da svako od to troje aktom prilagođavanja bude na dobitku. Ali nadobudna samouvjerenost nam je tu često neprijatelj. Nadobudna samouvjerenost i narcisoidnost generalno proizlaze iz određene vrste traume iz djetinjstva u koju ne moramo ovdje ulaziti. To čovjeku konzistentno otežava posao. Prije nekoliko godina sam pročitao najizuzetniju misao o ljubavi koja se odnosi i na prirodu našeg življenja sa drugima.

To je misao književnice i filozofkinje Iris Murdoch citirana u njenom nekrologu. Ona glasi ‘Ljubav je izuzetno teška spoznaja da je nešto, osim vas samih, doista stvarno’. Zar to nije fantastično! Najbolji uvid u temu ljubavi koji možemo zamisliti.

9. O STARENJU

Prošle godine mi je neko dao šarmantnu knjigu Roger Rosenblatta pod naslovom ‘Ageing Gracefully’ (Stariti dostojanstveno). Dobio sam je za rođendan. Nije mi se tad svidio naslov, ali knjiga sadrži seriju pravila kako stariti dostojanstveno. Prvo pravilo mi je najbolje: „nema veze“. „Nema veze šta ti misliš. Primijeni to pravilo i živjet ćeš desetak godina duže. Nema veze jesi li zakasnio ili uranio, jesi li ovdje ili tamo, jesi li rekao ili nisi, jesi li inteligentan ili glup. Je li ti prljava kosa ili je uopće nemaš, da li te šef gleda blesavo ili te momak ili djevojka gledaju blesavo, i da li si blesav. Hoćeš li dobiti to unaprjeđenje, ili nagradu ili kuću ili ako nećeš – nema veze.“

Najzad nešto mudro. A onda sam čuo sjajan vic koji mi se učinio povezanim sa pravilom broj 10. Mesar jedno jutro otvara dućan i u to se na vratima pomoli zečija glava. Mesara iznenadi kad ga je zec upitao: „Imaš li imalo kupusa?“ Mesar mu odgovori: „Ovo je mesnica – mi prodajemo meso, a ne povrće.“ Zec na to odskakuče. Sutradan, mesar otvara dućan i, naravno, zec se opet pojavi i pita: „Imaš li imalo kupusa?“ Mesar, sad iziritiran, veli: „Slušaj ti mali glodaru, rekao sam ti jučer da mi prodajemo meso, a ne povrće i sljedeći put kada dođeš zgrabit ću te za vrat i zakucati te tvoje obješene uši za pod.’ Zec hitro utekne i sedam dana se ništa ne dešava. A onda, jedno jutro zec se opet pojavi iza ugla i upita mesara: „Imaš li koji ekser?“ Mesar mu veli: „Nemam.“ Na to će zec: „Dobro onda, a imaš li malo kupusa?“

10. GOVORITE ISTINU

Vic sa zecom je relevantan zato što mi se čini da je tražiti kupus u mesnici isto kao tražiti etiku u dizajnu. Možda to nije najočiglednije poređenje, ali interesantno je primijetiti da u novom Kodeksu ponašanja Američkog instituta za grafičke umjetnosti ima mnogo korisnih informacija o propisnom ponašanju prema klijentima i drugim dizajnerima, ali ni riječi o odnosu dizajnera prema publici. Mi očekujemo da nam mesar prodaje jestivo meso i da svoju robu ne predstavlja lažno. Sjećam se da sam čitao da je u Staljinovo doba u Rusiji sve što se prodavalo kao teletina ustvari bilo piletina. Ne mogu zamisliti na šta je sve ta piletina s etiketom teletine ličila. Možemo prihvatiti određene vrste pogrešnog predstavljanja, kao što su budalaštine o količini masnoće u hamburgeru, ali kada nam mesar svjesno prodaje pokvareno meso, mi odemo u drugu mesnicu. Da li kao dizajneri imamo manju odgovornost prema publici od mesara?

Svako zainteresiran da dobije licencu u našoj branši mogao bi znati da je liceniranje i uvedeno da se zaštiti publika, a ne dizajneri ili klijenti. ‘Ne činite štetu’ je opomena upućena ljekarima vezano za njihov odnos prema pacijentima, a ne prema kolegama ljekarima ili farmaceutskim kompanijama. Dobijemo li licencu, tada govoriti istinu može biti od ključne važnosti za naš posao.