FOMO – Atrofija

Piše: Mina Ćirić, Remarker
Mašem radovima dok ih umetnici-autori pakuju. I nešto mi tužno. A i nekako sam suvišna u toj slici i pre svega beskorisna. Buljim u njih i razmišljam šta je u glavi nekoga ko pakuje rođeni rad. I šta će biti posle s radovima koji su odgovarali na temu „šta će biti posle?“. Da li ih je video neko ko je trebalo da ih vidi, neko kome bi značilo, kome bi nešto promenili u životu. I da li će biti usamljeni u nekoj tamo kutiji.
Preuzimam posao vraćanja stvari u kancelariju. Uz stvari, biće mesta samo za još jednu osobu u taksiju – prijavljujem se, samo da se više ne osećam suvišno. Kolega, jedan od umetnika i vozač utovaruju dva stočića i veliku plastičnu kutiju punu kablova i tehnike na zadnje sedište taksija, kao da igraju Tetris, a ja sam tu pored u bundi i s crvenim karminom.
– Gde idemo?
Pita vozač i ja dajem adresu.
– Kad stignemo, hoće tamo biti neko da vam pomogne s ovim stvarima?
– Da, da.
Volim da ćutim dok se vozim. Zato mi, naravno, nikad u životu nije zapao ćutljivi vozač.
– A šta se ovo dešavalo?
– Jedna izložba.
– A kakva?
Mislim se, šta te briga, a i šta uopšte ti znaš o umetnosti i o mojoj trenutnoj melanholiji i o usamljenim društveno-angažovanim radovima u prašnjavim kutijama.
– Studenti. Radili su… Na neku temu.
– Pa recite mi temu, zanima me.
– „Šta će biti posle.“
– Au.
I tišina. I iskena zabrinutost koju nisam očekivala. On prekida tišinu, jer ja i dalje nemam želju da nastavim razgovor ako ne moram.
– Šta Vi mislite?
– O čemu?
– Šta će biti posle?
I tad shvatim da, u toku celog festivala, nisam smela samoj sebi da odgovorim na pitanje koje sam toliko puta pisala po toliko draftova programa. Potcenjujem iskrenu zainteresovanost vozača i zato sklapam neki polupristojan kliše od odgovora.
– Mislim da smo toliko zauzeti sa „sad, sad, sad“, da još uvek nismo dobacili do „posle“.
– Znate, ja bih, kad bi me neko pitao, krenuo od tela. I od ishrane.
– Zanimljivo, niko od umetnika se nije bavio telom.
– To je zato što se ne govori o temama koje su stvarno problem.
– A možda su mladi, pa ih ’fala bogu još ne zanima propadanje tela.
Ne diraj mi moje umetnike, matori.
– Nije. Nego niko neće to da sluša. Teška tema. I onda niko neće da priča. Nije isplativo.
Pristojno se smeškam i nadam se tišini, ali njemu se govori.
– Ali o telu, o telu. To je tema. Evo vi i ja sad imamo ovaj GPS. I ja sad da sklonim ruke s volana…
Mislim se, hajde nemoj.
– …on bi nas doveo do, šta ste rekli, broja 26?
– 16.
– To. I tako će i da bude u budućnosti. I onda bismo mi, eto, istovarili ove vaše stolove, ili – ne! I to bi neki roboti radili. I onda više nema posla. A imamo tela. Imamo i mozgove, ali njih ne koristimo, nego nam žvaću šta da mislimo. Ali naši atrofirani mišići – to je budućnost. I ova hrana koju jedemo. Šta smemo da jedemo? Ništa pod milim bogom. Verujte mi, ništa.
– Hranu za bebe?
Pokušavam da budem duhovita.
– Nikako. Ni-ka-ko.
Gleda me značajno i ja se mislim, super, vozi me paranoik. A možda ipak zna nešto?
– Neko mora da progovori, znate. Ali stvarno. Ne da priča ono što je popularno da se sluša. To nije stvarno. Tako atrofiraju mozgovi.
Osećam se prozvanom. Odjednom mi je životni cilj da fasciniram vozača.
– Evo ja se bavim društveno-angažovanim temama. Imam jednu rubriku, zove se FOMO.
– Pa to je baš dobro. Rubrika je prostor za nešto važno.
– Jeste. Evo vam, na primer, moja ideja za sledeći tekst: čitala sam da je Cecina pesma „Lepi grome moj“ uvrštena u lektiru, ili da je u čitanci, pojma nemam…
– Je l’ jeste? Proverili ste?
– Nisam sigurna. Ali dobra bi bila fora da mi naslov bude, kao, „Pismeni zadatak iz srpskog jezika: analiza pesme Lepi grome moj.“ I samo tako da krenem da analiziram.
– Aha. Dobro.
– Kapirate?
– Da.
Malo sam uvređena (čuj, „malo“) što mu moja, očigledno društveno angažovana ideja nije zanimljiva i što ne misli da sam baš prepametna što ću na jedan preduhoviti način da se pozabavim pitanjem zašto se deci plasira pesma koja glorifikuje Cecin stokholmski sindrom. I ta forma pismenog zadatka – pa zar nije super? Ma nema on pojma.
Vozač očigledno oseća da mi njegova reakcija (odnosno manjak iste) nije po volji, pa nastavlja.
– A i to vam je lepa tema, to pitanje. Šta će biti posle. I možda nije trebalo da pričam ovoliko. Izvinite. Znate, ja sam dugo radio u kontroli kvaliteta voća i povrća. To je moj pravi poziv i nikad nije prestao da bude. I ovo sve sad što vidim, a ne bih da vidim… A ipak, evo, gledam… I ne znam. Baš ne znam šta će da bude.
Ne umem da mu odgovorim zato što se u mom umu ispranom scenarističkom formom jedino nalazi „hej kako je super to što je ovo poslednja replika i sad u didaskaliji piše ’stižu na adresu’ i ’rez’. To je dobar ritam, ne mora Ona ništa da kaže, bilo bi previše.“ A mogla sam da mu kažem nešto toplo. Elem, „stižu na adresu“.
– Pa stvarno ima ko da vam pomogne! Je l’ su vam ovo prijatelji?
Hoću hladno da ga ispravim i da kažem „kolege“, ali zaustavljam se. Ne znam odakle mi taj nagon da kategorišem ljude za koje znam da bi mi pomogli i kad im to nije posao.
– Jesu, to su mi prijatelji.
– Joj, vidite kako nas lepo čekaju! Pa vi ćete zajedno ovo sve odjednom da ponesete!
Gledam ga i lepo mi je što je njemu toliko lepo što ja nisam sama. Da li se on sve vreme malkice brinuo da jesam?
Ne znam šta će biti posle, ali hajde da sledeći put ne pitamo samo nas, umetnike. I sigurno ne mene. Nešto sam sva cinična i hladna u poslednje vreme. I ne umem da se bavim ni važnim stvarima, ni istinom, ni ljudima.
Mada baš mi je lepa bundica. I crveni karmin.
* FOMO – skraćenica od „Fear of Missing Out“. Strah od propuštanja. Preplavljujući nemir usled naleta misli o tome da se negde drugde dešava nešto zanimljivije, bitnije, veće nego meni, ovde, sada.
Članak je prenet sa portala Remarker.