Ćirilica, to vražje pismo

Autor: Drago Pilsel, Politika

Čitam doktorsku dizertaciju episkopa novosadskog i bačkog, gospodina Irineja Bulovića, koju je, kao jeromonah Irinej, ovaj gorostas pravoslavne i ine teologije napisao i jula 1980. godine obranio na grčkom jeziku na Bogoslovskom fakultetu u Ateni. Da, gorostas. Vjerujte ovom nesretnom i zavidnom Hrvatu: ništa suvislije, ništa složenije, ništa uzvišenije nisu napisali balkanski bogoslovi u proteklom vijeku!

Grčki sam učio, ali hvala Bogu da je Bulovićeva radnja napokon prevedena na jedan od naših jezika pa je mogu, kao izdanje Besede i Matice srpske (Novi Sad, 2019), daleko lakše čitati na ćirilici dok shvaćam koliko će moja zacrtana doktorska dizertacija, uspoređujući je u mislima s ovom koju držim na radnom stolu, biti mršava; dok, naime, postajem svjestan da oko mene vrvi cijelo jedno mnoštvo koje ne samo što ne umije i ne želi znati za tajnu razlikovanja božanske suštine i energije u Svetoj Trojici po Svetome Marku Efeškom (o tome piše doktor Bulović), već ne želi to pismo uopće.

Bratu u Kristu Irineju Buloviću koji priželjkuje, makar je vladika, monašku kontemplativnu starost, bio bih u stanju prorokovati i poželjeti sužanjstvo u Patrijaršiji. Tada, kao nasljednik Svetog Save, znao bi me saslušati i posavjetovati kako da radimo na pitanju nad pitanjima sadašnjeg trenutka. Jer nije poanta moje muke to što me samo divno čudo može spasiti od toga da mi doktorska dizertacija bude osuđena na skupljanje prašine u nekom deponiju fakulteta ili što znam da nisam dorastao za sinteze poput one koju je oblikovao isto meni važan teološki velikan, bibličar Ante Kresina koji je svoju suma cum laude zaslužio kada je za euharistiju pred komisijom koja ga je ispitivala u Rimu rekao da je „slikama svemu kraj”. Ne, moja prava patnja proizlazi iz toga što svjedočim ponovnim mrziteljskim nasrtajima na pismo kojim se hranim čitajući Bulovića.

Čuli ste već: na plakatima Srpskog narodnog vijeća postavljenima u Hrvatskoj, a ispisanim „starim hrvatskim pismom” (kako to tumači Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti), pismom koje su Hrvati koristili od 11. do 18. stoljeća, a ponegdje i poslije, i to od Slavonije i Istre do Dubrovnika, kojim su napisana i neka od najvažnijih tadašnjih djela katoličke baštine, nepoznati počinitelji prebojili su ćirilična slova i napisali „Milorade, neka, neka, ustaški te logor čeka”, „Povampirene ustaše”, „Ubi Srbina”, i tako dalje  i tako slično. Na jumbo-plakatima su napisana imena Kolinde Grabar Kitarović uz njezin slogan „Predsjednica. Jer Hrvatska zna”, Zorana Milanovića „Normalno, predsjednik s karakterom” te „Sad il’ nikad” Miroslava Škore (prvi krug predsjedničkih izbora u Hrvatskoj održava se sutra a troje spomenutih vode u anketama za ulazak u drugi krug).

Na reakcije nije trebalo dugo čekati. Nakon što su anonimni ustašofili plakate išarali navedenim i drugim šovinističkim prijetnjama, Škoro je zaprijetio da će se, kad pobijedi, obračunati sa SNV-om, a Kolinda GK je poručila u biti isto, ali u malo umivenijoj formi. Spomenute reakcije su podsjetile na već pomalo zaboravljenu inicijativu iz 2013. kada je, baš u ovo vrijeme, „Stožer za obranu hrvatskog Vukovara” uspio prikupiti više od 650.000 potpisa građana za raspisivanje referenduma za drugačije reguliranje prava nacionalnih manjina na dvojezičnost, ukratko za, manje-više, zabranu ćirilice u Hrvatskoj.

Ispada kako ćirilica, to „vražje pismo”, predstavlja najveći problem u mojoj zemlji, iako smo se mogli uvjeriti da je to – latinica. Jer, prema objavljenim rezultatima PISA testova, Hrvatska je u čitalačkoj pismenosti postigla ispodprosječne rezultate i zauzela 29. mjesto u ukupnom poretku od 77 zemalja. Ukratko, problem današnje Hrvatske nije ćirilica, nego nepoznavanje latinice, „vlastitog pisma”. Napokon, ćirilica nije u nastavnim planovima već gotovo 30 godina, tako da većina idiota koji šaraju po plakatima ne znaju što ondje piše. Teoretski bi moglo pisati i „Živio poglavnik Ante Pavelić”, a oni bi sve išarali i prijetili da će autore strpati u Jasenovac.

I tako, opet je došlo do eksplozije mržnje. Kako je uočio novinar „Jutarnjeg lista” Robert Bajruši, dok su neprijatelji ćirilice ispisivali prijetnje, većinska Hrvatska je šutjela: i predsjednica i premijer, kao i vladajuća koalicija, a najgore od svega, nisu se oglasile ni društvene institucije, Sveučilište, Crkva ili, na primjer, spomenuti HAZU (jer Akademija je prije nekoliko godina organizirala znanstveni skup o ćirilici kao dijelu hrvatske baštine). „Političari, biskupi ili akademici mogu, dakako, raditi na pomirenju i, barem to, utjecati na smirivanje tenzija. Njihova recentna šutnja može značiti podršku ekstremistima”, smatra Bajruši.

Mir je dar Božji da bismo bili što bliži njemu, jer biti u zajedništvu znači biti u blaženstvu, biti u savršenom miru. Mir traži unutarnju osjetljivost i osjećaj za finese. Toga, nemojte me krivo razumjeti, u Hrvatskoj ima. Nismo svi zaboravili velikoga franjevca kapucina Tomislava Janka Šagi Bunića i njegovo sudbonosno „kršćanstvo ne može biti umorno”!

Imajući u vidu da se govor mržnje i govor ljubavi mogu upućivati i na ćirilici i na latinici ja ću vas sada ostaviti da o ovomu razmislite: zar ne bi bila nedopustiva dvoličnost ponavljati „Oče naš” dok se gaje osjećaji srdžbe i zavisti ili čak namjere nasilja i osvete? Latinicom ili ćirilicom, sastavimo nacrt društva koje ne samo da isključuje svako nasilje nego se u svakom svom vidu izgrađuje prema načelima bratske solidarnosti.

Članak je prenet sa portala Politika.