Majka Vesna

Mame se sjećam, sjećam je se dobro, iako sam ostala bez nje rano, sa jedanaest godina. A posljednji put sam je vidjela kad sam imala deset. Majka mi je umrla u Jasenovcu, imala je 37 godina. Umrla je kao zatočenica logora Jasenovac. Nešto malo prije nje umrla je i njena majka, i ona u logoru Jasenovac, imala je 61 godinu.

Moja se majka zvala Vesna Grisogono, akcenat na prvom o. Ta se familija zapravo prezivala de Grisogono, većina članova je držala do toga de, moja majka baš i nije. Porijeklo obitelji je bilo negdje oko Cavtata, tako se pričalo, ja nisam istraživala. Moja je majka rođena u Splitu, i odrastala u Splitu. Kad je imala petnaest ili šesnaest godina, njen otac Ivo Grisogono dobio je namještenje za ambasadora Jugoslavije u Buenos Airesu, pa su i njegove dvije kćeri, to jest moja majka i njezina starija sestra Jasna otišle u Buenos Aires. Tu je otac službovao, a dvije kćeri su često putovale. Stigle su i u Berlin. Starija sestra je u Berlinu upoznala Nijemca Ludwiga Weitzmanna i za njega se udala. On je bio sav oduševljen Jasnom, ženom sa evropskog juga. Kad su ustaše uhapsile moju baku Nevenku Grisogono, rođenu Tripalo, taj jadni Weitzmann je došao, pokušao ju je nekako izvući preko Nijemaca. Nije uspio. Baka je bila u Draškovićevoj 44, tu je uhapšena. Jer su se u njenom stanu održavali tajni sastanci pristalica pokreta otpora. Ni danas ne znam kako je ona uhapšena, jer ona nije ni bila politički aktivna. Njen otac je bio veliki Jugoslaven, i vjerovatno je na njegovo traženje ona dopustila te sastanke u svom stanu. Ona je uhapšena, negdje 1943. Djed moj po majci, taj Ivo Grisogono, nije uhapšen, jer je imao neku bolest pa je otpremljen u bolnicu. Moja baka Nevenka je u Jasenovcu umrla od tifusa, a djed Ivo je umro početkom 1945. u bolnici. Mislila sam dugo da je umro od bolesti, ali mi je Miko Tripalo jednom rekao da je moj djed nađen mrtav nakon što su ga posjetila dva čovjeka u civilu.

Moja majka se u Berlinu bila upisala na konzervatorij, studirala je violinu i diplomirala je 1929. Evo ovo je njena diploma, a ovdje imam plakat jednog njenog koncerta, vjerovatno nešto kao diplomski nastup, 22. marta 1930. u Berlinu, Bechsteinsaal u Linkstraße 12. Ovo joj je možda bio i jedini koncert u Berlinu. Jer se nakon završetka konzervatorija, vratila u Buenos Aires, gdje joj je bio otac ambasador. U Buenos Airesu će upoznati i svoga muža, moga oca Jovana Marčetića. Kažem upoznati, možda ga je poznavala i ranije, ali se s njime zbližila u Buenos Airesu. On je tamo bio predstavnik iseljeničkog komesarijata i bilo je prirodno da bude u blizini ambasadora. Po slikama vidim da su se vjenčali u Zagrebu. Mama je uzela prezime Marčetić. To je bilo možda godinu prije mog rođenja, dakle 1932. Otada su živjeli u Zagrebu. Najprije u Deželićevu prilazu, tamo sam se i rodila. Onda smo se preselili na Tuškanac, u neku židovsku vilu nekog Frelića (kasnije sam od njegova rođaka Branka Polića saznala da se Frelić prezivao zapravo Fröhlich). Tu smo mi živjeli na jednom katu, a na drugom je bila familija kipara Vanje Radauša. Moja mama je često svirala sa tadašnjom Radauševom ženom koja je bila pijanistica. To je čega se sjećam. To je sve bilo prije rata. Kad je rat počeo, moralo se imati propusnicu. Moj otac je nije mogao imati, jer je bio Srbin. Zato smo morali otići sa Tuškanca u Vlašku 53. Pa smo živjeli u Vlaškoj.

Moja majka je svirala kod kuće. Imala je violinu Vuillaume. Moj otac nije dao da ona svira javno, nije dao da ona radi, jer je on zarađivao, a ona je imala zadatak da nadgleda sluškinje. Ona to nije činila, pa bi on često davao sluškinjama primjedbe. Imali smo i kuharicu, otac se jako dobro razumijevao u kulinarstvo. Majku nije zanimala ni hrana ni kuhanje. Svirala je privatno u gudačkom kvartetu, sa trojicom kolega. Znam kako su se dvojica zvala: Gjadrov i Janoušek, trećega se imena ne sjećam. Njih je upoznala na konzervatoriju kod profesora Vaclava Humla. Moj otac nije imao razumijevanja za njeno sviranje, pa se ona u jednom času na kraće vrijeme preselila kod bake u Draškovićevu. Tu je davala i poduku iz španjolskog jezika, htjela je biti nezavisna. U tom batrganju je našla namještenje u Izvještajnom uredu NDH. To je moglo vjerovatno biti godine 1942. Jedina dva imena kojih se sjećam iz tog vremena su Kruno Quien, pjesnik (poklanjao je mami neke svoje knjige) i neka gospođa Jesenski. Ova je bila neka ilegalka, a čulo se da se poslije skompala s nekim ustašom i ostala živa. Ta nije ni vidjela Jasenovca, izvukla se već iz zatvora u Đorđićevoj.

Zatvor u Đorđićevoj je bila takoreći prva stanica za Jasenovac. Ja sam u Đorđićevu nosila mami svaki dan hranu. Bila sam tamo jedino dijete, svi drugi su bili odrasli. Jednom je otac na dnu zdjelice ostavio neku poruku za majku, bila je uvijena u celofan. Ustaša ju je našao i zdjelicu i sav sadržaj bacio na mene… Jednoga dana sam predala zdjelice sa hranom, i one su mi bile vraćene sve sa hranom. Rečeno mi je da je moja majka prebačena u zatvor na Savskoj cesti. Tu sam čula, dobro se toga sjećam, da je Savska “odskočna daska za Jasenovac”. A ja sam tada već dobro znala šta je Jasenovac, jer mi je baka već bila tamo. Mamu su odveli u Jasenovac i tamo je našla svoju mamu bolesnu od tifusa. Mama je uhapšena u našem stanu mislim krajem 1943. Negdje početkom 1945. je umro moj djed Ivo Grisogono i za vrijeme pogreba na Mirogoju jedna nepoznata žena mi je iza jednog žbuna rekla: “Pozdravlja te tvoja mama iz Jasenovca”. Ne znam tu ženu i nisam nikad saznala koja je bila. Imam sliku iz logora moje mame. Nju je dobio moj otac nakon što je debelo podmitio nekog ustaškog logornika. Bio je glas da je taj mamu stavio na listu za transport za Njemačku. To su sve bile glasine, danas tako mogu reći. Moja je mama u Jasenovcu bila više od godinu dana.

Nju je netko denuncirao i ona je znala da će po nju doći. Rekla mi je dan ranije da će po nju doći. Kad su je vodili, rekla je svom mužu, mom ocu: No pasarán! Odvedena je i nije se više vratila.

Moj se otac za nas dvoje, mene i brata, jako brinuo, oko školovanja, ispita dopunskih i svega drugog. Znam da je poslije rata bio u nekoj komisiji za utvrđivanje ratnih zločina, i da je išao više puta u Jasenovac. Ali meni nikad ništa nije o tome govorio. Nisam ga ja ni pitala, naš je odnos bio takav i ranije. Eto, kad je saznao da mi je majka poginula, pozvao me je i rekao mi to, i da se mama neće vratiti. Ja sam to čula onako ukočeno, nisam ništa rekla, samo sam čula i valjda se okrenula. A poslije sam plakala, mjesecima plakala, godinama, nadala sam se da će se mama vratiti. Pa sam je onda godinama sanjala, viđala kako se vraća, pa je onda iščezavala, pojavljivala se u liku neke osobe koja nestaje.

A kako sam se osjećala prvih godina poslije rata? Užasno mi je bilo gledati kako neki konformisti ne vrbuju, nego tjeraju mladiće na radne akcije. Pitala sam se: je li moguće da je moja majka za ovo poginula?

Bilo mi je najljepše pisati udžbenike njemačkog jezika. Iako udžbenike pišu uglavnom najgori. Za germanistiku sam se odlučila najviše zbog profesora Škreba. On je bio najbolji, i za mene je bio najbolji, štitio me je, uvijek je stajao iza mene. On je precjenjivao moje znanstvene interese i bio nezadovoljan što me nije privlačila sveučilišna karijera i činio je sve da me na nju usmjeri, ali sam ja bila u potpunosti zadovoljna bazičnom nastavom jezika, kulture i novije povijesti Njemačke i smatrala da tu mogu postići mnogo više od prosjeka. Nakon studija sam se zaposlila u školi za strane jezike u Varšavskoj ulici, pa sam prešla na fakultet, pa sam s fakulteta morala otići, pa sam predavala u školama za strane jezike, pa su me opet primili na Filozofski, gdje sam ja, Tamara Marčetić, radila do penzije.