AnalizaDruštvo

Glasovi preživjelih i institucionalizacija sjećanja

5. August 2021.
Čuvanje glasova onih koji su preživjeli masovna zvjerstva i genocid danas se prepoznaje kao važna metoda dokumentovanja historije, dok istovremeno preživjelima daje prostor da ispričaju svoje lične priče.
OBELEZENA 26. GODISNJICA GENOCIDA U SREBRENICI
Memorijalni centar Srebrenica - Potočari. Foto: BETAPHOTO/KONSTANTIN NOVAKOVIC

Autori: Hasan Hasanović, Šef Odjeljenja za usmenu historiju, Memorijalni centar Srebrenica – Potočari, Bosna i Hercegovina i Ann Petrila, Profesorica, Fakultet za socijalni rad Univerziteta u Denveru, Kolorado, SAD

 

Sažetak

Postoje brojni pristupi prikupljanju i očuvanju ovih narativa. Neki prihvataju, dok drugi odbijaju priliku da podijele svoja iskustva. Same osobe koje su preživjele genocid u Srebrenici objašnjavaju razloge za svoje odluke. O tome koji su ciljevi očuvanja ovih narativa govori se u kontekstu prepoznavanja činjenice da javno iznošenje ličnih priča može biti ljekovito, ali i traumatično. Osim projekata usmene historije (oral history), institucionalizacija sjećanja posmatra se kroz postojanje memorijala. Svrha memorijala istražuje se zajedno s pitanjem kompleksnosti njihovog postavljanja, osmišljavanja i vođenja. Poseban naglasak stavljen je na Memorijalni centar Srebrenica, njegovu historiju, evoluciju njegove misije i trenutne službe i projekte.

 

Uvod

Na vanjskom zidu blizu ulaza u Američki memorijalni muzej holokausta u Vašingtonu, u kamen je urezan sljedeći natpis:

“Stvari koje sam vidio vape da budu opisane… Vizuelni dokazi i govorna svjedočenja o izgladnjivanju, surovosti i bestijalnosti bili su toliko poražavajući da mi je pomalo muka… Namjerno sam došao, kako bih mogao iz prve ruke pružiti dokaz o ovim stvarima ako se ikada u budućnosti pojavi neko ko će za ove tvrdnje reći da su čista ’propaganda’.”[1]

Ovaj citat prvobitno je 1945. godine napisao Dwight D. Eisenhower, vrhovni komandant Savezničkih snaga u Zapadnoj Evropi tokom Drugog svjetskog rata, koji je predvodio invaziju na Evropu pod okupacijom nacista. O tome je pisao u telegramu generalu Marshallu, šefu zajedničkog generalštaba u Vašingtonu, nakon oslobođenja nacističkog koncentracionog logora Ohrdurf, koji je pripadao Buchenwaldu. Zgrozio se zbog onoga što je vidio i brinuo se da će u budućnosti možda biti ljudi koji će poricati da su se ova zvjerstva uopće desila. Napravio je jedan neuobičajen korak i tražio od generala Marshalla da u oslobođene logore dovede članove američkog Kongresa i poznate novinare da mogu svjedočiti ovoj užasnoj istini o nacističkim zvjerstvima.[2]

Gotovo pedeset godina kasnije, u julu 1995, više od 8000 muslimanskih muškaraca i dječaka pogubljeno je u Srebrenici, u prvom genocidu na evropskom tlu nakon holokausta. Procjenjuje se da je tokom rata u Bosni i Hercegovini ubijeno 100.000 ljudi, dok je 2,2 miliona ljudi raseljeno, što čini skoro polovinu stanovništva. Hiljade žena silovano je u sistematičnim napadima. Riječ je o najrazornijem konfliktu u Evropi nakon završetka Drugog svjetskog rata.[3]

Na one koji su preživjeli i koji mogu da svjedoče pala je institucionalizacija sjećanja, kao i zadatak da se priče o ovim stravičnim događajima podijele s javnošću. Mnoge kulture u svijetu imaju bogatu tradiciju pripovijedanja, što se danas često naziva “lični narativ“ ili “usmena historija“. Veliki dio historije poznat je zahvaljujući pričama koje se prenose s generacije na generaciju. Isto važi i za očuvanje glasova i iskustava iz rata i genocida.

Na kraju Drugog svjetskog rata, general Eisenhower, kao svjedok događaja, postavio je pred sebe misiju ne samo da ispriča priču o koncentracionim logorima, već i da osigura da postoje i mnogi drugi koji to mogu uraditi. Tek mnogo kasnije, ljudi koji su preživjeli holokaust počeli su da pričaju svoje priče o preživljavanju, kao i priče onih koji su nestali.

Godine 1979, više od 30 godina nakon završetka Drugog svjetskog rata, započeti su prvi zvanični napori u pravcu prikupljanja i bilježenja priča svjedoka i preživjelih iz holokausta. Organizacija “Filmski projekat preživjelih iz holokausta“ (the Holocaust Survivors Film Project) počela je praviti videozapise preživjelih, a kasnije je svoju zbirku svjedočenja donirala Univerzitetu Yale. Ova zbirka je rasla i sada je dostupna istraživačima, nastavnicima i široj javnosti.[4]

Formalna definicija pojma “usmena historija“ zahtijeva ispunjenje određenih kriterija.[5] Za potrebe ovog rada, međutim, izrazi “usmena historija“, “lični narativ“, “lična svjedočenja“ i “pripovijedanje“ koriste se naizmjenično da označe isti pojam.

Da li je upravo razvoj zvaničnih programa usmene historije podstakao ljude koji su preživjeli holokaust da počnu pričati o svojim iskustvima ili se radi o nečem drugom? Možda je potrebno da prođe vrijeme prije nego što preživjeli osjete da je moguće ili da je sigurno da ispričaju svoju priču? Ljudi moraju biti spremni da pričaju, a društvo mora biti spremno da ih sluša. Posljednjih decenija, akademska javnost sve više se zanima za proučavanje memorijalizacije katastrofa, rata, spomenika i veza između smrti i sjećanja. Također je prisutno sve veće interesovanje za vezu između sjećanja i traume.

Kako su preživjeli iz Drugog svjetskog rata počeli da stare i umiru, postalo je jasno da je došlo vrijeme da se njihove priče sačuvaju. Osim toga, dešavali su se i drugi genocidi, pa je počela da se prepoznaje važnost razmjene iskustava.

Prvi organizirani napor da se prikupe priče osoba koje su preživjele holokaust počeo je 30 godina po završetku Drugog svjetskog rata. Genocid u Srebrenici se dogodio prije 25 godina, tako da je prošao sličan vremenski period prije nego što su stvoreni organizirani, zvanični programi usmjereni na očuvanje ličnih priča.

Bilo da se glasovi preživjelih čuvaju u okviru formalnog protokola ili na neformalnije načine,  ljudi moraju biti spremni prije nego što ispričaju svoje priče. Nekima je to lakše, drugima teže, dok ima i onih koji nikada neće biti spremni da se njihov glas čuje.

Preživjeli opisuju zašto im je previše teško da ispričaju svoje priče. Postoji nekoliko razloga. Naprimjer, neki od toga imaju noćne more, plaše se da otvore “nepoznatu kutiju“ koja može da eksplodira, ili može biti emocionalno štetno i previše bolno; žele da zaborave, da imaju novi život, i misle da mogu izbrisati ono što se dogodilo; misle da nemaju šta novo da kažu, jer je sve već rečeno; pretpostavljaju da njihova priča neće ništa promijeniti i da ne može ništa promijeniti; misle da to nikoga ne zanima; pitaju se zašto bi ikoga bilo briga kad ih već nije bilo briga 1995.[6]

Neki preživjeli rekli su sljedeće:

“Čovjek je ono što pamti, a sjećanja preživjelih Bošnjaka su nalik onome što je opisano u Danteovom Paklu, putovanje kroz pakao. Mrtvi ne pričaju priče, fokus je na preživjelima da ispričaju istinu o paklu kroz koji su prošli. Svako sjećanje na stradanje kopa u stare rane, jer svi mi nosimo teške ožiljke koji nas bolno podsjećaju na naše stradanje i na stradanje naših najdražih. Noćne more su strašne i bile bi još gore da pričamo. Ako govorimo o genocidu, unosimo još veće košmare u naše već košmarne snove. Plašim se da će se potomci Bošnjaka probuditi uplašeni i preznojeni od posljedica bježanja od Srba koji su htjeli da ubiju nas i naše porodice. Mnogi traže naše priče, ali skoro niko preživjelima ne nudi podršku.“[7]

Jedna preživjela je podijelila svoje oklijevanje da govori o onome što joj se dogodilo:

“Ne mogu da govorim o tome jer bi me preplavile emocije. Zaglavila bih se i ne bih mogla da nastavim dalje. Uvijek bježim od kamera. Lakše je onima koji govore u javnosti od samog početka. Navikli su se. Kada je moj sin završio master, uzela sam lijekove za smirenje za vrijeme prezentacije. Bila sam jako nervozna. Teško je govoriti o bolnoj prošlosti. Uskoro će biti godišnjica smrti mog muža koji je ubijen u ratu.“[8]

Dok je mnogim preživjelima teško da pričaju svoje priče, postoje i drugi koji su odlučili da su sada u stanju da govore o svojim iskustvima i podijele priče onih koji nisu preživjeli. Kao grupa, preživjeli pričaju svoje priče zato što se osjećaju kao da ih, gdje god da idu, prati sjenka traumatičnog sjećanja i žele s tim da se suoče. Ili osjećaju da to duguju ubijenima. Vjeruju da su preživjeli kako bi ispričali priču onih koji nisu. Svijet treba da zna jer se može ponovo dogoditi. Buduće generacije trebaju saznati šta se dogodilo kako bi izbjegle istu sudbinu. Žele da daju doprinos ostvarivanju pravde.[9]

Neki preživjeli koji su spremni javno podijeliti svoje priče rekli su sljedeće:

“Svi mi imamo teške i traumatične priče. Treba da pričamo jer godine prolaze. Ljudi zaboravljaju, ljudi ne čitaju mnogo. Neki žele sve da zaborave. Ja više volim da pišem nego da pričam. Trebamo pričati zbog mlađih generacija koje trebaju znati šta se dogodilo. Hegemonističke ideologije naših susjeda još su žive i nisu poražene. Postoji opasnost da se historija ponovi.“[10]

Jedan preživjeli podijelio je svoje razmišljanje o razlozima zašto je u stanju da javno ispriča svoju priču:

“Nakon prvog Mirovnog marša[11] na kome sam učestvovao, osjetio sam ogromno olakšanje. Bilo mi je teško kad sam prolazio pored nekih mjesta kojih se sjećam iz Marša smrti. Prije toga, bilo mi je teško da posjetim neka mjesta, ali poslije je bilo lakše. Kada sam prvi put ispričao svoju priču, osjetio sam ogromno olakšanje. Pričao sam s drugima o svom iskustvu u nadi da će i oni odlučiti da podijele svoje priče. Za one koji još oklijevaju, oni misle da je preživjelima lakše da pričaju samo s drugim preživjelima, misle da oni koji to nisu prošli ne mogu da razumiju. Plaše se da neće moći objasniti sve što im se dogodilo.“[12]

Prepoznajući značaj očuvanja narativa i u želji da važni glasovi preživjelih stignu do šire publike, autor i autorica ovog rada nedavno su objavili knjigu pod nazivom “Glasovi iz Srebrenice: Narativi preživjelih bosanskog genocida“ (Voices From Srebrenica: Survivor Narratives of the Bosnian Genocide).[13] Knjiga iznosi činjenice o regionu, ratu i genocidu, kao i o tome šta je bilo poslije, uključujući psihološke posljedice kumulativne traume. Ključni dio knjige čine lični narativi preživjelih s primarnih stratišta, kao i preživjelih iz Marša smrti, koji su šest dana i noći bili progonjeni kroz šumu pokušavajući izbjeći genocid. Osim toga, lični narativi preživjelih žena ilustriraju užasne ratne događaje, kao i njihovu rezilijentnost. U knjizi su data i razmišljanja aktivista i aktivistica za ljudska prava iz Srbije. Najvažniji cilj ove knjige je da se glasovi podignu na viši nivo.

Hasan Hasanović, koautor i preživjeli genocida, posvetio je svoj život tome da se njegov glas može koristiti za edukaciju ljudi iz cijelog svijeta na temu genocida. On javno govori o sudski utvrđenim činjenicama, kao i o svom ličnom iskustvu. Iskreno govori o svom iskustvu preživljavanja i kasnijeg suočavanja s intenzivnom traumom. Već dugo svoju priču priča i po nekoliko puta dnevno u Memorijalnom centru Srebrenica, gdje radi od 2009. godine, i smatra da mu zahvaljujući tome nije nelagodno da razgovara s pojedincima, grupama, zajednicama, kao i s velikim grupama ljudi na univerzitetima, u parlamentima i drugim okruženjima.[14]

Postoji nekoliko poznatih strukturiranih programa koji prikupljaju lična svjedočanstva, prije svega osoba koje su preživjele holokaust. Neki od najproduktivnijih aktera koji prikupljaju narative su Američki memorijalni muzej holokausta i Institut za vizuelnu historiju i edukaciju Fondacije Šoa (USC Shoah Fundation’s Institute for Visual History and Education). Misija Američkog memorijalnog muzeja holokausta, koji se bavi holokaustom, jeste “da unaprijedi i proširi znanje o ovoj tragediji bez presedana, očuva sjećanje na stradale i ohrabri posjetioce da razmišljaju o… sopstvenoj odgovornosti…“[15] U misiji Fondacije Šoa je i cilj da “razvije empatiju, razumijevanje i poštovanje kroz svjedočanstva“.[16]

Javno iznošenje ličnih priča, bilo na spontan i nestrukturiran način ili kao dio formalnog projekta usmene historije, predstavlja suštinski dio podizanja na viši nivo glasova onih koji su preživjeli i onih koji nisu u cilju očuvanja sjećanja. Osim toga, osnivanje memorijala također ima važnu svrhu u institucionalizaciji sjećanja.

 

Institucionalizacija sjećanja i zvanični memorijali

Nije moguće dovoljno govoriti o važnosti memorijala, kao ni o kompleksnosti njihovog osnivanja, osmišljavanja i vođenja. Proces je uvijek zamršen, posebno kada se pravi memorijal u spomen relativno nedavnog ili kontroverznog događaja. Ibreck piše da “sjećanje na genocid se čuva u mnoštvu ustanova i kroz mnoštvo rituala u Ruandi, u vrijeme dok posljedice zvjerstava iz 1994. godine još uvijek utječu na preživjele i oblikuju društvene i političke odnose“.[17] Drugi su govorili o konceptualizaciji memorijala bilo kao o “sredstvima politike i nacionalizma ili kao izrazima žaljenja“.[18]

Zvanični memorijali osnivani su najčešće u spomen različitih vrsta velikih gubitaka, kao što su prirodne katastrofe, teroristički napadi, ratovi ili genocid. Većina ih je pažljivo osmišljena i izgrađena da trajno ostane. Treba ih posmatrati kao nešto mnogo složenije od spomenika ili mjesta sjećanja.

“Osnovno pitanje je uloga memorijala u postkonfliktnom pomirenju: da li memorijali podstiču pomirenje ili produžavaju podjele i ozlojađenost? Odgovor koji se pojavio… jeste da se kod memorijala ne radi prvenstveno o pomirenju, iako nakon nekog vremena mogu da se koriste i u te svrhe.“[19]

Zbog osporenog značenja spomenika ili memorijala, bilo je problema tokom ranih napora da se osnuje Memorijalni centar Srebrenica, pošto je bilo potrebno pozabaviti se suštinskim pitanjima.

“Važno je razumjeti da spomenici predstavljaju jedan način… oblikovanja razumijevanja historije budućih generacija. Memorijali odražavaju ideje i vrijednosti za koje jedno društvo vjeruje da treba da se zapamte i/ili poštuju. Stoga, proces kreiranja… memorijala može biti poprište borbe za kontrolu interpretacije istorije između suprotstavljenih percepcija i suštinski različitih sjećanja.“[20]

Definiranje svrhe memorijala i odluka u vezi s očuvanjem važnih glasova preživjelih bili su u prvom planu prilikom osnivanja Memorijalnog centra Srebrenica, i nastavljaju biti predmet diskusije. Bosna je i dalje veoma podijeljeno društvo i smatra se da ima najkomplikovaniju strukturu vlasti na svijetu.[21] Ova struktura vlasti, uspostavljena Dejtonskim mirovnim sporazumom kojim je i okončan rat, institucionalizirala je kulturu poricanja, zbog čega je još važnije da se čuju i sačuvaju glasovi preživjelih.

S osnivanjem Međunarodne komisije za nestala lica[22] 1996. godine, omogućen je početak identifikovanja posmrtnih ostataka pronađenih u masovnim grobnicama. Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKTJ),[23] koji je procesuirao predmete ratnih zločina od 1993. godine, počeo je da intenzivira svoj rad. Kroz rad MTKJ-a, činjenice o Srebrenici su sudski utvrđene i zamah za kreiranje zvaničnog memorijala je rastao.

Memorijalni centar Srebrenica – Potočari – Spomen obilježje i mezarje za žrtve genocida iz 1995. godine, poznat pod nazivom Memorijalni centar Srebrenica, osnovan je 2000. godine odlukom Visokog predstavnika[24] za Bosnu i Hercegovinu. Međunarodna zajednica nije ništa uradila za osnivanje zvaničnog memorijala, tako da je ovaj zadatak pao na preživjele. Ženske organizacije koje su se organizirale nakon genocida bile su primarna snaga koja je stajala iza zagovaranja osnivanja memorijala. Odbile su lokaciju koja je prvobitno bila predložena i insistirale da memorijal bude u Srebrenici kao posljednjem mjestu na kome je većina preživjelih posljednji put vidjela svoje članove porodice koji su kasnije pogubljeni. Čvrsto su smatrale da memorijal koji treba da institucionalizira njihova sjećanja mora biti na mjestu na kome su živjeli pod opsadom tokom rata i gdje se genocid dogodio i željele su centralnu lokaciju na kojoj će njihovi bližnji biti dostojanstveno sahranjeni. Porodice žrtava također su željele mjesto na kome će se reći istina, uključujući istinu o neuspjehu međunarodne zajednice.

Na početku se Memorijalni centar fokusirao na ukope i komemoracije, a prvi ukop obavljen je 2003. godine. Postojalo je centralno mjesto za ožalošćene, kao i mali prostor gdje su posjetioci mogli saznati činjenice o genocidu kroz čitanje nekoliko ličnih narativa i gledanje dokumentarnog filma. Kustosi su također iznosili činjenice i govorili o nekim od svojih iskustava.

S vremenom, godišnji ukop i komemoracija 11. jula narasli su i privukli svjetske medije i zvaničnike iz cijelog svijeta. Zbog međunarodne pažnje, više ljudi u svijetu počelo je da saznaje o srebreničkom genocidu.

Memorijalni centar Srebrenica, koji ima oko 120.000 posjetilaca godišnje, eksponencijalno je rastao i kada je riječ o njegovoj misiji i o fizičkom prostoru. Sada, uz godišnji događaj svakog 11. jula, Memorijalni centar razvio je mnogobrojne projekte osmišljene u cilju institucionalizacije sjećanja, podizanja glasova preživjelih na viši nivo, i edukacije na lokalnom i međunarodnom nivou. Neki od ovih projekata su:

Komemoracije i ukopi

  • Godišnji ukop i komemoracija 11. jula
  • Čitanje za Srebrenicu[25]
  • Godišnji Marš mira[26]
  • Godišnji događaj 13. jula[27]

Edukativni programi i materijali

  • Edukativni materijali i ture za posjetioce[28]
  • Online časovi i prezentacije[29]
  • Izvještaj o negiranju genocida iz 2020. godine[30]
  • 12 dana sjećanja[31]
  • Britanski projekat “Istina, dijalog, budućnost”[32]
  • Biblioteka[33]

Istraživanje

  • Ubijeni prije pada Srebrenice[34]

Lični artefakti i projekti usmene historije

  • Projekat prikupljanja ličnih predmeta žrtava genocida[35]
  • Život iza polja smrti[36]
  • Iskustva djece tokom genocida u Srebrenici[37]
  • Pribavljanje audio i videosnimaka[38]

Od prvih ukopa 2003. godine, Memorijalni centar Srebrenica nastavio se razvijati i sada ulazi u novu fazu partnerstava i kompleksnijih projekata sjećanja i edukacije. Osim partnerstva s univerzitetima, postoje i druge organizacije posvećene edukovanju javnosti o srebreničkom genocidu. Jedna od najvećih i najaktivnijih je Remembering Srebrenica, britanska dobrotvorna inicijativa, koja obezbjeđuje opširnu edukaciju radi podizanja svijesti o genocidu širom Velike Britanije, te organizira komemorativne događaje i sponzorira česte posjete Srebrenici kako bi ljudi direktno učili od preživjelih. U Beogradu, Žene u crnom[39] igraju aktivnu ulogu u edukovanju građana Srbije na temu genocida, i pružaju aktivnu podršku bosanskim ženama koje su preživjele rat.

Godine 2020, Evropski parlament donio je rezoluciju kojom se 11. juli proglašava Evropskim danom sjećanja na žrtve genocida u Srebrenici.[40] Ova rezolucija podigla je godišnjicu srebreničkog genocida na nivo zvaničnog dana sjećanja u cijeloj EU, što je bilo u oštroj suprotnosti sa ruskim vetom na rezoluciju Vijeća sigurnosti UN-a 2015. godine, kojom bi se srebrenički masakr priznao kao genocid.[41]

Kad preživjeli ponekad nailaze na podsmijeh i poricanje, postaje im izuzetno teško da se odluče javno podijeliti svoja iskustva ili učestvovati u projektima usmene historije. Pozitivne akcije, kao što je Rezolucija EU, od presudnog su značaja za suzbijanje sveobuhvatnog poricanja i historijskog revizionizma koji buja, posebno u Republici Srpskoj, entitetu Bosne i Hercegovine u kome se Srebrenica nalazi.

 

Zaključak

Aktivnija, vidljivija uloga Memorijalnog centra Srebrenica stvara dublje povjerenje među preživjelima koji sada vide da je Centar sposoban institucionalizirati i sačuvati sjećanje, edukovati širu javnost o genocidu, i sigurno dokumentirati njihove lične priče koje predstavljaju veliku dragocjenost. Osim toga, pozitivan posao koji obavljaju organizacije kao što su Helsinški odbor za ljudska prava i Inicijativa mladih za ljudska prava u Srbiji od suštinskog su značaja u pokušaju institucionaliziranja glasova i sjećanja onih koje je pogodio genocid u Srebrenici.

Počinioci genocida nisu pobijedili jer su preživjeli počeli da govore. Narativ o Srebrenici pripada njima. Memorijalni centar će nastaviti osiguravati da se njihova sjećanja i sjećanja njihovih najbližih sigurno čuvaju i budu dostupna za cijeli svijet.

 

Izvori

[1] United States Holocaust Memorial Museum, https://www.ushmm.org/.

[2] United States Holocaust Memorial Museum, https://www.ushmm.org/.

[3] Remembering Srebrenica, https://www.srebrenica.org.uk/information/history-analysis/.

[4] Fortunoff Archive, https://fortunoff.library.yale.edu/about-us/our-story/.

[5] History Matters, http://historymatters.gmu.edu/mse/oral/what.html.

[6] Lična komunikacija.

[7] Ibid.

[8] Ibid.

[9] Ibid.

[10] Ibid.

[11] Mirovni marš je godišnja komemorativna šetnja stopama muškaraca i dječaka iz Marša smrti. Marš smrti je bilo sto kilometara dugo putovanje kroz šume od Srebrenice do Tuzle na koje je oko 12.000 muškaraca i dječaka krenulo u pokušaju da izbjegne genocid iz jula 1995. godine.

[12] Lična komunikacija.

[13] Ann Petrila i Hasan Hasanović, Voices from Srebrenica; Survivor Narratives of the Bosnian Genocide (McFarland & Company, Inc., 2020).

[14] Više o Hasanovom iskustvu može se naći u: Ann Petrila i Hasan Hasanović, Voices from Srebrenica; Survivor Narratives of the Bosnian Genocide (McFarland & Company, Inc., 2020), kao i u njegovim memoarima: Hasan Hasanović, Surviving Srebrenica (Tarland, Aberdeenshire: The Lumphanan Press, 2016).

[15] United States Holocaust Memorial Museum, https://www.ushmm.org/.

[16] USC Shoah Foundation, https://sfi.usc.edu/.

[17] Rachel Ibreck, “The politics of mourning: Survivor contributions to memorials in post-genocide Rwanda”, Memory Studies, 3(4), (2010), str. 330.

[18] Timothy Ashplant, Graham Dawson i Michael Roper, “The Politics of War Memory and Commemoration: Contexts, Structures and Dynamics”, U: Timothy Ashplant, Graham Dawson and Michael Roper (Ur.), Commemorating War: The Politics of Memory (Transaction Publishers, 2004), str. 6.

[19] Dacia Viejo-Rose, “Do Memorials Matter?,” University of Cambridge, 21 October 2011, https://www.cam.ac.uk/research/discussion/do-memorials-matter.

[20] Facing History and Ourselves, https://www.facinghistory.org/.

[21] Radio Free Europe, https://www.youtube.com/watch?v=yN8fwVypbPE.

[22] Međunarodna komisija za nestala lica je organizacija koja sarađuje s državama, organizacijama civilnog društva, pravosudnim institucijama, međunarodnim organizacijama i drugim akterima u cijelom svijetu po pitanju osoba koje su nestale usljed ratnih sukoba, kršenja ljudskih prava, nepogoda, organiziranog kriminala, iregularnih migracija i iz drugih razloga.

[23] Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju je sud Ujedinjenih nacija koji je procesuirao ratne zločine počinjene u sukobima na Balkanu tokom ’90-ih godina prošlog vijeka. Njegov mandat trajao je od 1993. do 2017. godine.

[24] Visoki predstavnik, koga imenuje Vijeće sigurnosti UN-a, nadgleda Ured visokog predstavnika, ad hoc instituciju nadležnu za nadzor nad provođenjem civilnih aspekata Dejtonskog sporazuma.

[25] Videoporuka 150 javnih ličnosti koje čitaju naglas imena žrtava genocida.

[26] Trodnevni međunarodni događaj tokom kojeg učesnici idu stazama Marša smrti.

[27] Ženske organizacije u znak sjećanja posjećuju mjesta pogubljenja.

[28] Lično i putem interneta.

[29] Dostupno univerzitetima i organizacijama iz cijelog svijeta.

[30] Prvi godišnji izvještaj koji govori o ciljevima i strategijama politika poricanja genocida.

[31] Videopriče i svjedočenja.

[32] Serija projekata, uključujući izradu edukativnog programa za BiH i inostranstvo.

[33] Velika zbirka knjiga dostupnih za potrebe istraživanja.

[34] Usmjereno na istraživanje i utvrđivanje broja i identiteta osoba ubijenih između augusta 1992. i jula 1995. u Srebrenici.

[35] Prikupljanje i čuvanje doniranih ličnih predmeta žrtava genocida za izložbe.

[36] U saradnji sa BIRN-om, prikupljanje 100 ličnih predmeta iz masovnih grobnica i snimanje priča žrtava kojima su pripadali ti predmeti za stalnu postavku.

[37] U saradnji s Muzejom ratnog djetinjstva iz Sarajeva, intervjuirano je sto osoba na čije djetinjstvo je utjecao genocid radi izrade stalne izložbe i dječijeg muzeja.

[38] Prikupljanje audio i videosnimaka načinjenih u Srebrenici od 1992. do 1995. godine.

[39] Svjetska mreža žena posvećenih miru i pravdi koje se aktivno suprotstavljaju svakom obliku nasilja.

[40] European Parliament, “Motion for a resolution”, 7. 1. 2009, https://www.europarl.europa.eu/sides/getDoc.do?pubRef=-//EP//TEXT+MOTION+B6-2009-0025+0+DOC+XML+V0//EN&language=EN.

[41] “Russia vetoes UN move to call Srebrenica ‘genocide’”, BBC News, 8. 7. 2015, https://www.bbc.com/news/world-europe-33445772.

Tekst “Glasovi preživjelih i institucionalizacija sjećanja” objavljen je u zborniku “Nikome se ne ponovilo – Genocid u Srebrenici i borba protiv zaborava”, koji je priredila Ajla Škrbić a izdavači su Inicijativa mladih za ljudska prava, Forum ZDF Srbija i NDN Vojvodine.

Slične objave

AnalizaDruštvo
2. August 2021. Javni servis

Dva svjedoka Srebrenice

DruštvoRegion
10. July 2021. Javni servis

Veran Matić – Zašto nismo? (Srebrenica)

Share
Click