Maratonska sjednica EU za nas je izgledala kao vremeplov

25. July 2020.
Hrvatska jedina ima iskustvo bivanja s obje strane, one koja je uplaćivala u takvu vrstu fonda nekad i one koja je danas njihova korisnica. Ime unije se promijenilo, ali je princip ostao isti.
Dragan_Markovina (1)
Dragan Markovina. Foto: Mozel W.

Piše: Dragan Markovina

Niti sam to prvi primijetio, niti ovo pišem prvi put, ali jednostavno je nakon višednevne maratonske sjednice na kojoj se donosio novi, sedmogodišnji budžet Europske unije nemoguće ne primijetiti ogromne sličnosti između EU i SFRJ. Najbolje je to sažeo ugledni ekonomist Vladimir Gligorov, zaključivši da vam je, ukoliko ste živjeli u Jugoslaviji, savršeno jasno što se upravo događa u EU. Iako se kao ključni problem nametnulo pitanje koliko će ukupno iznositi bespovratna pomoć zemljama za oporavak od krize uzrokovane pandemijom koronavirusa, a koliko kreditna, pravi problem je bio onaj principijelni. Odnosno, ide li se prema stvaranju fiskalne unije i žele li razvijenije i bogatije zemlje pomagati onim nerazvijenijim. Odgovor na prvo pitanje jeste da stvari očito lagano idu ka tom smjeru, dok je na drugom, čini se, Njemačka ipak uspjela uvjeriti tzv. štedljive zemlje da popuste, procijenivši da joj je u interesu da ljudi u zemljama koje predstavljaju njeno ciljano tržište imaju veću kupovnu moć.

Iako je Andrej Plenković posve ozbiljno pokušao uvjeriti hrvatsku javnost da se atmosfera iz temelja promijenila nakon njegovog govora, svakome ozbiljnom je jasno da su puno krupnije stvari u pitanju. Da, Hrvatska je s 22 milijarde eura predviđene pomoći prošla jako dobro, ali to sada treba odraditi. No, ono što je dugoročno puno bitnije pitanje jeste kako iskustva iz Jugoslavije koristiti u vezi s raspravama o budućnosti Europske unije. To je posebno zanimljivo u svjetlu činjenice da je partijski nacionalni socijalizam koji je zapravo i stvorio današnju Hrvatsku upravo i začet s ‘’maspokom’’ ili ‘’hrvatskim proljećem’’, kako je kome draže, umnogome na temi odlaska tzv. naših deviza u Beograd, odnosno u fond za nerazvijene. Drugim riječima, Hrvatska jedina ima iskustvo bivanja s obje strane, one koja je uplaćivala u takvu vrstu fonda nekad i one koja je danas njihova korisnica. Ime unije se promijenilo, ali je princip ostao isti. Stoga je poražavajuća činjenica da Hrvatska to jedinstveno iskustvo ne zna ili ne želi iskoristiti, bilo da svjesno ignorira vlastito nasljeđe, bilo da ga je doista uspjela potpuno institucionalno izbrisati. Činjenica da se hrvatska diplomacija nalazi u nešto boljem stanju od bosanskohercegovačke, koja se na svim razinama otvorila, a i dalje se otvara raznim nedovoljno obrazovanim ljudima koji s diplomacijom niti imaju ikakve veze, niti razumiju njenu ulogu, nije pretjerano utješna u svjetlu činjenice da je aktualni ministar vanjskih poslova čovjek koji je evidentno zalutao u profesiju, ali ni u kontekstu sve većeg raskidanja s nasljeđem jugoslavenske diplomacije u kojoj je Hrvatska igrala bitnu ulogu. Čak i kad stavimo po strani drukčije ideološke predznake, jugoslavenska diplomacija čitavo je vrijeme vodila aktivnu politiku, dok se današnja hrvatska diplomacija, uz jedini izuzetak Mesićevih uglavnom neuspješnih pokušaja da takvo stanje promijeni dok je bio na čelu države, uglavnom ponaša pasivno i slijedi odluke velikih.

Sve ovo pišem, ne samo zbog toga da bi Hrvatska eventualno iskoristila to znanje isključivo za vlastiti interes nego i zbog budućnosti Europske unije, koja nije nimalo izvjesna, neovisno o postignutom kompromisu. Ona može izabrati želi li postati funkcionalna i solidarna zajednica zemalja koje je sačinjavaju ili isključivo zajednica za ostvarivanje sebičnih interesa nacionalnih država. U ovom drugom slučaju postat će potpuno irelevantna, a ukoliko se ipak odluči za ono prvo, jedan od prioriteta bilo bi uključivanje preostalih postjugoslavenskih zemalja u članstvo. Raspoloženje za to nije niti blizu sazrelo, jednako kao što ni ovdašnje zemlje niti blizu ne ispunjavaju kriterije, ali da se ne lažemo, sve je to isključivo stvar političke odluke, dok kriteriji služe samo kao nužni ukras i element ucjene u pregovorima.

Tekst je prenet sa portala Oslobođenje.

Click