Kod Dravograda je 17. divizija uništila NDH

17. May 2020.
Formacija u kojoj su većinom bili Bosanci, a komandant Crnogorac, u žestokoj borbi u Sloveniji u maju 1945. godine zadala je odlučujući udarac ustaškom pokretu - i nije došla do Bleiburga.
ls_2049944_1024
Fotografija preneta sa portala Oslobođenje

Kolega Đuro Kozar je 1990. u Oslobođenju objavio feljton o završnim operacijama NOVJ za oslobođenje Jugoslavije. U jednom od nastavaka objavljeno je i sjećanje komandanta 17. istočnobosanske divizije, generala Blaže Jankovića o tome kako su ustaške formacije pružale oružani otpor partizanima, da bi što prije stigli do Austrije.

Tada im je zadat presudan udarac, ali je nekoliko hiljada tih kolaboracionista i civila ipak prešlo granicu. Od tri brigade ove divizije dvije – 6. proleterska, 15. majevička – bile su sastavljene od boraca iz bivšeg tuzlanskog sreza. Kod Dravograda su ih poginula 82 i njihova imena su uklesana na kamena obilježja na Partizanskom groblju na Slanoj banji u Tuzli.

Masa ustaša i domobrana 6. i 7. maja 1945. u paničnom strahu brže-bolje napuštala je Zagreb i ostala mjesta tzv. Nezavisne države Hrvatske. Nastojali su da odu što dalje (i nekažnjeno) s poprišta svojih zločina, Jasenovca, naprimjer, i da se bore. Ništa im nije značilo to što je njemački zapovjednik Jugoistoka generalpukovnik Aleksander Ler 9. maja posljednje ratne godine potpisao predaju u Topolšici. Izgleda da ni on, ni oni koji su mu vjerno služili, nisu gubili nadu da bi mogli proći povoljnije nego što su im njihovi pobjednici bili odredili.

Iznenadni kontranapad

Slijed završnih operacija za oslobođenje Jugoslavije je odredio da odlučujući udarac ustaškim i domobranskim formacijama na sjeveru Slovenije zada 17. istočnobosanska udarna divizija, čiji je komandant tada bio potpukovnik Blažo Janković. Rođen je u Crnoj Gori i danas on ima 80 godina. Narodni je heroj i generalpukovnik JNA u penziji. Pamćenje ga odlično služi…
“Neobično je ali tačno: dok je u Evropi slavljen mir, mi smo u Jugoslaviji još ratovali, vodili krvave bitke” – kaže general Janković. “I tih majskih dana ’45. kao i čitavog rata, borci 17. divizije, većinom Bosanci, pokazali su visoki vojnički duh i moral, a posebno veliku izdržljivost.”
Pitamo sagovornika kako je bilo moguće da nekoliko stotina hiljada ustaša i domobrana, te drugih izdajnika, dospije do blizine jugoslavensko-austrijske granice bez organizovanog otpora, takoreći bez borbe. Dobijamo odgovor da je to teško objašnjivo. Kad se analizira situacija, onda u najmanju ruku zbunjuje isključivanje 10. zagrebačkog korpusa (u njegovom štabu je kao personalac bio i Franjo Tuđman) iz borbi 7. maja 1945. kad je, još pri izlasku neprijatelja iz Zagreba, pa nadalje mogao efikasno ustaše napadati s bokova, goniti ih, rastrojavati i usporavati njihovo izvlačenje. Do sada, međutim, nije razjašnjeno da li su politički razlozi bili zaista predominantni, pa je baš taj korpus morao krenuti ka Zagrebu, u kojem su tada već bile druge divizije. Ništa manje čudno nije ni saznanje o tome da su opštinska rukovodstva Celja i Štab Kaničko-zasavskog odreda postigli sporazum s ustašama da oni nesmetano prolaze, s tim da ne razaraju grad?! Ustaše su se kasnije pozivale na taj sporazum tražeći slobodan prolaz za Austriju.
Štab 17. istočnobosanske divizije nije činio nikakve ustupke neprijatelju, niti s njim pregovarao. Dosljedno je izvršavao naređenja Štaba 3. armije NOV-a.
Od 12. do 14. maja ’45. na sjeveru Slovenije nije se moglo proći od vojnika. U tom opštem metežu, jedinice Jugoslavenske armije su se najbolje snalazile. Bile su za petama neprijatelju koji se, zbog gužve i izbjegavanja dužih borbi, sporije povlačio.
Izbivši kod mjesta Slovenske Konjice na put Maribor – Celje, 17. divizija bila je stavljena u tzv. rezervu Treće armije. Generala Jankovića smo pitali – šta je to značilo i kako su se događaji odvijali?
– To je značilo da budemo pripravni, da idemo tamo gdje je najteže, kaže general Janković. – Na liniji fronta lijevo od nas bila je 16. vojvođanska divizija, čiji je komandant bio Marko Peričin Kamenjar. Sjećam se, došao je kurir iz Štaba 3. armije s naređenjem da 17. divizija produži borbe na pravcu Mislinje – Gornji i Donji Dolič – Slovenjgradec i da uporno goni neprijatelja. Međutim, ustaše su jednim iznenadnim kontranapadom ‘oduvale’ Kamenjarevu diviziju daleko, čak na Zagrebačku goru. Lijevo krilo 17. divizije ostalo je da visi. Šta u toj situaciji? Vremena za dogovor sa Štabom 3. armije nije bilo. Odlučim da, pošto smo imali dosta zarobljenih kamiona, brzo krenemo u pravcu Doliča i na Slovenjgradec i preuzmemo ulogu 16. divizije. Zahvatili smo širok pravac, ali nam druge nije bilo. Kod Dravograda smo vještim rasporedom snaga napravili klopku u koju je upala masa ustaša i domobrana. Borbe su trajale dva dana, bez prestanka punih 48 sati. Ustaše su pružale neočekivano jak otpor. Tri brigade iz sastava 17. divizije – 6. proleterska, 15. majevička i 2. krajiška – zajedno s prištapskim jedinicama hrabro su se borile pokazujući da smo bili borbeno i moralno sposobni za presudnu bitku.
U tim borbama 17. divizija je ubila, ranila i zarobila oko pet hiljada ustaških i domobranskih vojnika, podoficira i oficira, najviše što je jedna jedinica Jugoslavenske armije u samo dva dana uradila. Tu, kod Dravograda, u žestokim okršajima konačno je propala tzv. Nezavisna država Hrvatska. Sedamnaesta se tu, međutim, nije zaustavila. Nastavila je da ratuje do 31. maja 1945. Na Pohorju protiv oko 50 hiljada ustaša i četnika. Uglavnom, u maju je ova divizija zarobila i razoružala oko 300 hiljada neprijateljskih vojnika.
Generala Jankovića smo pitali da li su tačne glasine o tome da su partizani tih majskih i junskih dana 1945. godine vršili masovnu odmazdu nad ustašama i domobranima, ubijali ih po kratkom postupku.
– I danas, 45 godina poslije završnih operacija jedinica Jugoslavenske armije, čuju se imputacije da je bilo masovnih strijeljanja zarobljenih neprijatelja. Trebalo je ranije iznijeti u javnost sve u vezi sa “tragedijom” u Bleiburgu. Ovako, pušteno je ustaškoj emigraciji da izmišlja. Neki zločinac je, vjerovatno, čim je uhvaćen i identifikovan, platio glavom za ono što je činio. Kad je riječ o 17. diviziji, mogu reći da su njeni borci zaista najviše ubili ustaša i domobrana u maju ’45. ali u borbi. Mi smo vrlo rijetko strijeljali. Nismo bili nikakva kaznena ekspedicija. Više desetina hiljada zarobljenika odvodili smo u logore u Maribor i druga mjesta u Sloveniji. Šta se s uhvaćenim i razoružanim neprijateljskim vojnicima dalje događalo, ne znam, ali se i danas sjećam tih dugih kolona ustaša, domobrana, četnika, Kozaka, raznih gardi koje su služile fašistima, kaže general Janković.
Naš sagovornik veli da je razgovarao s nekim od zarobljenika. U jednoj od tih kolona prepoznao je kolegu s fakulteta (Janković je pred početak rata završio studij matematike na Filozofskom fakultetu u Beogradu) koji je bio iz Zenice. Pitao ga je otkud on u tom šarenom društvu? Taj ustaški oficir (imena mu se ne sjeća) samo je odmahnuo rukom i odgovorio da su ‘partizani gori od đavola’. Među ustašama je prepoznao i jednog svog zemljaka iz Drušića u Crnoj Gori. Pomislio je – odakle Crnogorac među Pavelićevim vojnicima? Zaustavio ga je i pitao o tome. Tog Crnogorca su Nijemci prisilili da im bude vodič kroz Crnu Goru, a zatim ga poveli da bi ga, kasnije, prepustili ustašama. Po naređenju komandanta 17. divizije, ovaj nasilu određeni vodič odmah je pušten kući.

Posljednji ratni raport

Janković je, u činu potpukovnika, 31. maja 1945. godine predao raport maršalu Titu. O tome besjedi:
“Taj raport je moj najdraži ratni doživljaj. Sedamnaesta je bila postrojena u Mariboru. Iskoraknuo sam pred maršala Tita i raportirao: ‘Druže maršale, rat je završen. Na Pohorju nema neprijatelja. Sedamnaesta udarna divizija je spremna za smotru’. Kasnije sam saznao da je to bio posljednji ratni raport koji je primio drug Tito. U kraćem razgovoru iznio je puno pohvala borcima i starješinama 17. divizije. Tada sam se sjetio mnogih poginulih drugova i onih 82 što su život dali u borbama od 12. do 14. maja 1945. u sam osvit slobode. I tada i danas mislim da smo skupo – mnogim životima, platili slobodu koju smo stekli vlastitom borbom.”
(General Blažo Janković umro je 1996. u 86. godini i uz najviše počasti sahranjen je u Aleji velikana na groblju u Beogradu.)

Realizaciju ovog Specijalnog priloga omogućio je Grad Sarajevo.

Članak je prenet sa portala Oslobođenje.

Click