Kao da je zemlji malo ekstremnog desničarenja i bez Alena Islamovića

Piše: Dragan Markovina

Kad sam jučer pročitao vijest o tome kako nekadašnji pjevač posljednje inkarnacije Bijelog dugmeta i aktualni gažerski zabavljač Alen Islamović osniva nezavisnu listu s ciljem da se natječe za vlast na lokalnim izborima u rodnom Bihaću, gotovo da sam je preskočio. Bila bi to samo još jedna u nizu sličnih vijesti o ljudima koji su napravili razne karijere izvan zavičaja pa se pokušali na ovaj ili onaj način vratiti s nečim što bi bilo vidljivo svima. Tako bi i ostalo da nisam pročitao ekstremistički program u najavi, očito uzrokovan pitanjima odnosa između izbjeglica i lokalnog stanovništva.

Ovdje treba odmah reći kako sam u više navrata, pa i za Oslobođenje pisao o cinizmu europske politike koja se pravi da je moguće silom zadržati izbjeglice u pograničnom prostoru Bosne i Hercegovine, uz suradnju hrvatske policije, ali ništa manje i o nezainteresiranosti BiH da kao država pokuša napraviti sve da riješi taj problem, umjesto što ga transferira kantonu. Ukratko, jedino ozbiljno i humano rješenje je da se te ljude pusti u Europsku uniju, što je svakako izglednije od toga da se u njihovim zemljama stvore puno bolji uvjeti za život, no jasno je da bez neke velike europske konferencije o ovom pitanju problem neće biti riješen.

Kad se sretnu dva očaja

Isto tako, kad se sretnu dva očaja, s jedne strane ljudi koji su prešli pola svijeta, riskirajući sve pa i vlastiti život u potrazi za boljom budućnošću i strah lokalne zajednice, bilo realan, bilo izmanipuliran od života u novonastalim okolnostima, gotovo je nemoguće izbjeći pojavu političkih ekstremista. Posebno u situaciji u kojoj nitko ne nazire rješenje u skorije vrijeme.

Da vidimo sad što to konkretno Islamović najavljuje u svom političkom angažmanu. Za to će nam biti dovoljne dvije najbitnije rečenice: “Bojazan za sigurnost imovine od djelovanja i uništavanja od strane migranata, navela me je, kao i mnoge stanovnike USK Kantona, da stražarimo ili angažiramo ljude koji će da bdiju nad našim kućama, farmama, vikendicama… Agresivna, hrabra i politika brzog djelovanja se mora vratiti na političku scenu USK Kantona. Potrebni su nam odlučni i dobro organizirani mladi ljudi i privrednici, koji se ne libe upirati prstom u sve što nije dobro, ali i koji su spremni dati sve od sebe da se to loše mijenja.”
Jedino dobro u ovoj najavi je činjenica da ona ništa krije. Islamović dakle najavljuje institucionalizaciju naoružanih odreda i njihovu agresiju i brzo djelovanje, što neodoljivo podsjeća na dvadesete godine u Italiji, tridesete u Njemačkoj, rasističku praksu u SAD-u ili na djelovanje neonacističke grčke Zlatne zore, koja se profilirala upravo preko nasilja nad izbjeglicama. Kao da je bosanskohercegovačkom društvu malo ekstremnog desničarenja i mobilizacije na ovdašnjim povijesnim traumama, pa je potrebno proizvoditi novu vrstu te politike.

Općenito govoreći, odavno je svima jasno kako je međunarodna zajednica doživjela spektakularan poraz u Bosni i Hercegovini na svim razinama, posebno na onoj ideološkoj i političkoj, jer je nesrazmjer između količine novaca uloženih u nadilaženje ratnih politika i razne projekte nevladinih organizacija te rezultata na terenu potpun. Istina je također i to da nitko razuman nema više nikakvih iluzija o međunarodnoj zajednici i politici, što isto vrijedi i za Europsku uniju, ali to da ona sama svojim nedjelovanjem proizvodi situaciju novog uzleta ekstremizma u jednoj zemlji koja je de facto njezin protektorat predstavlja rijetko viđenu praksu i strukturalni cinizam prvog reda. Koji bi morao biti okončan što prije, želimo li imati ikakvih šansi da sve skupa ne eksplodira u nešto puno gore.

Tekst je prenet sa portala Oslobođenje.