Kako je Đoković ogolio besmislenost naših mržnji?

Piše: Zlatko Šarić

Iako je besmisao nebulozne realnosti u Bosni i Hercegovini vjerovatno jasan svakome ko ima bar malo mozga u glavi, sve je dodatno razgolićeno dolaskom Novaka Đokovića u našu zemlju.

Država u kojoj vladaju tri plemena koja podnose više građane Papua Nove Gvineje neko svoje komšije dobila je “na poklon” posjetu prvog tenisera svijeta, jednog od najboljih sportista današnjice. Kako je Đoković prvenstveno svjetski, a onda svaki ostali čovjek, pokazao je tako što se apsolutno nije obazirao na to hoće li prvo svratiti do “svojih” Srba, ili će među Bošnjake, ili pak skoknuti do Hrvata.

Da ga takve budalaštine apsolutno ne zanimaju pokazao je odmah, stigao je u Sarajevo, boravio malo na Trebeviću, a onda otišao do Visokog, gdje je ustvari i namijenio doći, da posjeti tamošnje piramide i na licu mjesta se uvjeri da li u tunelima Ravno struji poseban zrak.

U Republici Srpskoj su vjerovatno grizli nokte što je Nole došao prvenstveno da posjeti “federalnu” BiH, a možda ni ovima iz preostala dva naroda nije bilo drago što je Đoković skoknuo i do Jahorine, gdje ga je dočekao i Milorad Dodik, suvereni vožd manjeg entiteta. Dodik je helikopterom “trznuo” Novaka ponovo do Visokog, a Đoković vjerovatno nije imao pojma da se dešava nešto što u ovoj našoj napaćenoj državi ne samo da nije uobičajeno nego je gotovo nemoguće. Nadamo se da je obični narod koji je gledao kako najbolji svjetski teniser bez ikakvih razlika voli i ove i one shvatio kako je mržnja prema komšijama samo prvorazredni idiotluk i kako “anamo” žive ljudi kao i oni, koji čak i pričaju istim jezikom.

Đoković je prethodno imao želju da posjeti Sarajevo i Banjaluku i tamo igra tenis, ali nakon što je bio pozitivan na Covid-19, ta ideja je propala. I bolje da je propala, jer bi se u oba grada političari utrkivali da ga predstave kao svoj predizborni adut, pa bi se njegova plemenita ideja izgubila u mulju bosanskohercegovačke surove realnosti.

Ovako, kada je iznenadno došao sam, s ciljem da posjeti Visoko, političari nisu ni stigli da “uprljaju” njegovo prisustvo. Sve se završilo sa osmijehom, a entitetska linija bila je pregažena veličinom momka koji definitivno ima moć i za takve stvari kao što je prelaženje mostova mržnje na ovdašnjim prostorima. Da ne zaboravimo, nekoliko bh. medija objavljivalo je kako je Đoković prvi put u Sarajevu, a da su malo zavirili u teniske arhive, našli bi podatak da je još prije 16 godina igrao na ATP Challengeru Sarajevo open i to – u kvalifikacijama. Tada je još imao nepunih 17 godina, prošao je 1. kolo kvalifikacija, a onda ga je izbacio Johann Settergren. Ovdje bi se rukavac priče mogao komotno odvojiti i razlagati kako je moguće da je sarajevski turnir, na kojem su osim Đokovića nastupili Marin Čilić, Jo-Wilfred Tsonga, Thomas Berdych, Richard Gasquet, Janko Tipsarević, Ivo Karlović, Robin Soderling, morao prestati da postoji. Nebriga vlasti, nezainteresiranost sponzora, pa i publike, ugasili su posljednje svjetlo da i u Sarajevu ljudi mogu vidjeti kvalitetne svjetske tenisere. No, to je još jedna mučna tema naše realnosti.

Novakov boravak u BiH može nam svima otvoriti oči, jer ako stvari pogledamo iz perspektive nekoga ko predstavlja planetarnu veličinu, shvatit ćemo koliko su mali naši idiotski problemi u kojima dominira to kako se ko zove. Bar neka mala raja, dječaci i djevojčice koji će činiti budućnost ove nesretne zemlje, vide u postupcima svog idola, teniskog velikana, koliko je stupidno ograničavati se samo na “svoje”, a prezirati “tuđe”.

Članak je prenet sa portala Oslobođenje.