Svi naši zločini

Izvor: Dragan Jurak, Novosti

U epilogu svoje opsežne, dvotomne knjige “Poslije rata: Povijest Europe od 1945. godine” britanski povjesničar Tony Judt ističe da ono što danas određuje Evropu nije krštenje i pokrštavanje, već Holokaust i istrebljenje.

Početkom 19. stoljeća Heinrich Heine je zaključio da krštenje predstavlja Židovima “ulaznicu u Evropu”: “Cijena ulaska u suvremeni svijet bila je odbacivanje teškog bremena židovske različitosti i izolacije.” Danas se, primjećuje Tony Judt, cijena ulaska u Evropu promijenila. “Priznavanje Holokausta naša je suvremena ulaznica u Europu. Godine 2004. poljski predsjednik Aleksander Kwaśniewski – trudeći se zaključiti bolno poglavlje povijesti svoje nacije i dovesti Poljsku uz bok njezinim europskim partnericama – službeno je priznao ratna stradanja poljskih Židova, među inima i njihovu viktimizaciju od ruke samih Poljaka. Čak je i rumunjski predsjednik na odlasku, Ion Iliescu, kao ustupak rumunjskim željama da pristupi Europskoj uniji, sljedeće godine bio primoran priznati ono što su njegovi kolege toliko dugo i uporno poricali: da je i Rumunjska odigrala svoju ulogu u uništenju europskih Židova…”

Epilog Judtove povijesti naslovljen “Iz doma mrtvih: esej o suvremenom europskom sjećanju” povjesničar Tvrtko Jakovina naziva jednim “od najbriljantnijih eseja – pogleda na 20. stoljeće – uopće napisanih”. U njemu odnos prema Auschwitzu, kako to sažima povjesničar Holokausta Saul Friedländer, postaje temeljnim pitanjem historije, ali i ustroja suvremenih društava. Odnos prema prošlosti i odnos prema počinjenim zločinima definiraju suvremenu evropsku legitimaciju. Zajednica povezana zločinačkom omertom negacija je modernog društva. Negiranje Auschwitza, Jasenovca, Srebrenice ili genocida nad Armencima kriminaliziranje je nacionalne zajednice i njenog identiteta. Ne postaje zločinačkom zajednicom ona koja priznaje počinjene zločine, već ona koja štiti zločince i negira zločine.

Pitanje evropske legitimacije jedno je od mnogih koje “Poslije rata” stavlja na stol. Judt promišlja evropsku povijest od poslijeratnog antisemitizma do punka. Među provokativnijima tezama su i one iz vremena raspada Jugoslavije.

Raspad Jugoslavije Judt prvenstveno vidi kroz razlike u razvijenosti sjeverozapada i jugoistoka zemlje. Godine 1990. Slovenija pokriva 29 posto izvoza; Makedonija četiri posto, Kosovo jedan posto. BDP u Sloveniji dvostruko je viši od onog u užoj Srbiji. Dohodak u Sloveniji triput je viši od dohotka u Bosni i Hercegovini i osam puta od dohotka na Kosovu. Nepismenih je u Sloveniji manje od jedan posto, u Makedoniji i Srbiji 11 posto, na Kosovu 18 posto. Smrtnost novorođenčadi u Sloveniji iznosi 11 na tisuću živorođenih, u Hrvatskoj 12, Bosni i Hercegovini 16, u Srbiji taj se broj penje na 22, u Makedoniji na 45, a na Kosovu na 52. “Te brojke navode na zaključak da su Slovenija i (u manjoj mjeri) Hrvatska već kročile uz bok manje naprednim državama Europske zajednice, dok su Kosovo, Makedonija i ruralna Srbija mnogo više podsjećali na neke dijelove Azije ili Latinske Amerike.” Dakle, raspad Jugoslavije predstavlja erozivni, povijesni proces. U tradiciji britanske historiografije, usmjerene na činjenice, kao i u tradiciji nekadašnje britanske politike, utemeljene na pitanjima korisnosti i nekorisnosti, Judt raspad Jugoslavije sagledava posve materijalistički. Ideja jugoslavenstva nemoćna je pred realnošću ekonomskih i društvenih činjenica.

Razvojne asimetrije Judt vidi i u sjevernoj i južnoj Italiji, sjevernoj i južnoj Belgiji, između Katalonije i ostatka Španjolske, između Češke i Slovačke. Nacionalizam pritom nije presudan faktor: “Žudnja za samoupravom bila je očitija u Kataloniji nego recimo u Češkoj; a jaz što Flamance razdvaja od Valonaca mnogo je veći od onoga između Čeha i Slovaka, pa čak i Srba i Hrvata.” Zašto je onda negdje došlo do raspada, a drugdje ne? “Razlika je u činjenici da države Zapadne Europe više nisu bile samostojne nacionalne jedinice s monopolom vlasti nad svojim podanicima. Sve su više bivale dijelovi veće cjeline.” Čehoslovačka i Jugoslavija raspale su se jer nisu bile dio širih evropskih saveza. Nacionalizam je raspad Jugoslavije učinio krvavim, ali on je bio neminovan; takva je logika britanske historiografske tradicije.

O Judtovoj tezi možemo imati svoje mišljenje. Razvojne nejednakosti unutar Evropske unije nisu nužno problem; nejednakosti unutar Jugoslavije jesu. Nadnacionalni ustroj ovdje nije isto što i nadnacionalni ustroj ondje (u Švicarskoj ili EU-u). Očito, ne govorimo o jednoznačnim pojmovima. Povijesni procesi dezintegracije i integracije nisu jednako određeni. Da ne kažemo da je Jugoslaviju razbila Slovenija, ako već sve nije utjecaj tek golih atmosferilija… No Judtova teza stavljena je na stol. I sada je tu. Student Cambridgea i učenik Hobsbawma, jedan od najuglednijih evropskih povjesničara, svojom je sintezom poratne evropske povijesti stavio na stol mnoge teze. Između ostalog, tu je i iznimno loše mišljenje o punku, koji postavlja na granicu maloumnosti pa i gore od toga. Teza o neminovnosti raspada Jugoslavije kao nadnacionalne zajednice ide na ruku nacionalistima. Ali Judt ne abolira nikoga, ponajmanje Beograd, Zagreb i njihov nacionalizam. Na kraju možda najvažnijim ostaje tek određivanje prema počinjenim zločinima. Ne tražimo krivnju kod drugih ili trećih, već se sami određujemo prema svojoj.

Odnos prema nacizmu i nacističkim zločinima u poratnoj Njemačkoj predstavljao je dugačak i zamoran proces. Suđenja u Nürnbergu na njemačko društvo nisu ostavila dubok trag; dobar dio Nijemaca suđenje je gledao isključivo kao sredstvo odmazde nad Nijemcima. U poslijeratnim anketama većina Nijemaca je vjerovala kako je “nacizam dobra ideja koju se pogrešno primijenilo”. U studenome 1947. godine 37 posto anketiranih u američkoj okupacijskoj zoni smatralo je da je “istrebljenje Židova i Poljaka, kao i drugih nearijaca, bilo prijeko potrebno za održanje sigurnosti Njemačke”. Bolje rezultate anketari nisu dobivali ni početkom pedesetih: 1952. četvrtina stanovnika Zapadne Njemačke priznala je da ima “dobro mišljenje” o Hitleru. Preko Labe tako se nešto nije moglo ni pomisliti. Druga Njemačka bila je, službeno, na antifašističkoj strani povijesti. Presvlačenje je jednostavno sprovedeno. Njemački komunisti pozvali su bivše naciste koji nisu bili “pretjerano javno kompromitirani” da im se pridruže. “Nimalo ne iznenađuje što uspjeh nije izostao”, ironičan je Judt.

Tako je počelo poratno doba. Početkom pedesetih u Bavarskoj su “94 posto sudaca i tužitelja, 77 posto zaposlenika Ministarstva financija i 60 posto državnih službenika u regionalnom Ministarstvu poljoprivrede bili bivši nacisti”. Hans Globke, glavni pomoćnik kancelara Adenauera, osobno je bio odgovoran za službeno tumačenje Hitlerovih Nürnberških zakona iz 1935. godine. Wilhelm Hauser, policijski zapovjednik Rheinland-Pfalza, bio je SS Obersturmführer odgovoran za ratne pokolje u Bjelorusiji. I Istočnu Njemačku, kojom su vladali komunisti, pokretali su bivši nacisti – “kao stranački članovi, lokalni upravitelji, doušnici i policajci bili su savršeno prilagođeni svim potrebama komunističke države”.

Pitanje njemačke evropske legitimacije počinje određivanjem prema prošlosti. I ne samo njemačke evropske legitimacije: “Oživljeno sjećanje na ubijene europske Židove postalo je istinskom definicijom oporavka humaniteta kontinenta.” To je najvažnija rečenica Judtove povijesne sinteze. Budućnost kontinenta određuje odnos prema zločinima iz prošlosti.

Pitanje koje se ovdje postavlja jest kako bi se Tuđman i Vučić uklopili u Judtovu rečenicu s Iliescuom i Kwaśniewskim. Ne toliko zbog priznavanja zločina nad Židovima koliko zbog suočavanja sa zločinima iz devedesetih. Bi li Tuđman priznao zločine iz “Oluje”, koje je i sam podsticao? Bi li Vučić priznao zločine Miloševićevog režima, koje je i sam potpirivao?

Tekst je prenet sa portala Novosti.