Ravničarski spleen
Piše: Damir Radić
Prošlog tjedna održani zagrebački Human Rights Film Festival imao je jedan od najatraktivnijih programa u svojoj gotovo dvadesetogodišnjoj povijesti, s posebnim naglaskom na srpsku kinematografiju – od 21 filma njih šest došlo je iz Srbije. Potpuno opravdano jer zadnjih godina svjedočimo novom slikopisnom uzletu susjeda, osobito u sferi dokumentarizma. Od na festivalu prikazanih srpskih dokumentaraca, međunarodno najuspješniji su “Pejzaži otpora” Marte Popivode, uvršteni u glavni program prestižnog festivala u Rotterdamu te prikazivani i nagrađivani na nizu uglednih festivala (Cinéma du réel, Jihlava, Montpellier), a osvojili su i Srce Sarajeva za najbolji dokumentarac. Odmah ću reći, riječ je o filmu koji je mogao i trebao biti remek-djelo, ali nije to postao zbog prevelike samodopadnosti svojih glavnih autorica (i partnerica), redateljice i koscenaristice Popivode te koscenaristice i dramaturginje Ane Vujanović, čija je baka Sonja protagonistkinja.
“Pejzaži otpora” doslovno su pejzažni film, u najboljem smislu riječi. Nakon kratkog prolog-kadra 97-godišnje bivše partizanke i zatočenice niza nacističkih logora Sonje s mačkom u home movies stilu (koji se povremeno koristi tokom cijelog filma), slijedi niz slikovno impresivnih dugih kadrova crvenih makova povezanih izrazito sporim pretapanjima i od jednog trenutka praćenih istoimenom znamenitom pjesmom Mihovila Pavleka Miškine u izvedbi Le Zbora. Najveći dio filma sastoji se od takvih dugih, sporo pretapajućih kadrova prirode i građevina snimanih u raznim planovima, uvijek slikovno sugestivnih i često praćenih Sonjinim glasom u offu koji prepričava njezine gimnazijske komunističke početke u Valjevu, ljubav, vjenčanje, pridruživanje partizanima i pogibiju supruga te riječi budućeg narodnog heroja Stjepana Steve Filipovića da nema vremena za tugovanje, da se treba boriti, potom prvo ubojstvo u akciji njemačkog oficira, hvatanje, mučenje od Gestapa, logorske dane na Banjici i u Auschwitzu, entuzijastično organiziranje pokreta otpora u toj tvornici smrti (što prate prizori ostataka logora) te naposljetku bijeg i susret s vojnicima Crvene armije. Ta kombinacija zvuka, lucidno izgovorenih i nadasve zanimljivih riječi starice i fascinantnih slika pejzaža (povremeno se u kadru pojavi i sama Sonja kao svojevrsni “ljudski pejzaž”) savršena je, a autorski par uspostavlja konekciju sa sadašnjošću povremenim ispisivanjem Aninih dnevničkih zapisa po slici koji, među ostalim, tendiraju povezati ondašnji i sadašnji antifašizam. Problem nastaje kad se zapisi počnu pretvarati u (samo)promociju aktivizma autorsko-ljubavnog para, a ta samodopadnost ide tako daleko da u jednom trenutku njih dvije sebe zamišljaju kao buduće žrtve novih fašista koji će ih proganjati zbog filma koji gledamo (usto Popivoda i samu sebe u jednom trenutku posve nepotrebno smješta u kadar). Također, autorice Sonjin bijeg iz logora Ravensbruck podmeću kao bijeg iz Auschwitza (što priznaju na odjavnici), očito zato da bi priča bila atraktivnija, a znakovito je i da su Anini zapisi na srpskom nečitljivi bez engleskih titlova, što dosta govori o odnosu prema domaćim gledateljima. Doista je šteta što Popivoda i Vujnović nisu shvatile da će angažman suptilno proizaći iz samih slika i ritma kojim su povezane, što se nisu ultimativno prepustile magiji koju su za njih kreirali briljantni snimatelj Ivan Marković i suverena montažerka Jelena Maksimović, kreativni par koji je obilježio niz bitnih suvremenih filmova na relaciji Srbija – Crna Gora – Hrvatska. No i s posve eksplicitnim aktivističkim angažmanom, koji bi kudikamo bolje pristajao nekoj ejzenštejnovskoj strukturi a ne poetici koja može prizvati Lava Diaza i Apichatponga Weerasethakula, “Pejzaži otpora” impresivno su ostvarenje koje itekako vrijedi gledati.
Tekst je prenet sa portala Novosti.
