Plinski rulet

Piše: Jelena Prtorić, BIRN

Izvor: portal Novosti

Obliti privatorum publica curate, stoji napisano na latinskom iznad vrata općinske vijećnice – ‘Zaboravite privatno i brinite se za javno’. Za Mirelu Ahmetović, načelnicu Omišlja na otoku Krku, to je maksima po kojoj valja živjeti. Iako je trebala biti na godišnjem, prvoga dana odmora ostala je u uredu u kojem raspravlja o energetskom projektu protiv kojeg se bori posljednje tri godine. Tridesetosmogodišnja načelnica govori direktno, misli organizira metodično, kao i papire u debelom, crvenom fasciklu koji stoji na stolu ispred nje. Sve su to žalbe pisane ministrima i državnim institucijama na koje većinom nije dobila odgovor.

– Dok sam ja tu načelnica, tražit ću posljednju zakonsku točkicu na papiru ili na terenu da se obustavi ovaj projekt – kaže Ahmetović.

– To je moja dužnost, moj posao i moje zadovoljstvo. Ako treba, pisat ću predsjedniku svijeta.

Projekt kojem se protivi izgradnja je plutajućeg terminala za ukapljeni prirodni plin (LNG) koji bi trebao biti izgrađen na sjeverozapadu otoka Krka. Taj ‘projekt od strateškog interesa’ podrazumijeva usidravanje nekadašnjeg tankera za naftu dugačkog 280 metara, kojem je promijenjena namjena u LNG terminal, nedaleko od ruševina drevnog rimskog grada Fulfinijuma kraj Omišlja. Terminal, čija se vrijednost procjenjuje na 234 milijuna eura, trebao bi omogućiti LNG tankerima da istovaruju ukapljeni plin, koji će se na Krku obrađivati i potom dalje distribuirati hrvatskim plinovodima. Ako bi radio punim kapacitetom, terminal bi mogao obrađivati 2,6 milijardi kubičnih metara plina godišnje, što je skoro 80 posto godišnje potrošnje u Hrvatskoj. S radom bi trebao početi do 2021.

Kada postoji alternativni izvor plina, lakše je ispregovarati nižu cijenu s Gazpromom – kaže Mike Fulwood iz Instituta za energetske studije

Projekt je dobio značajna sredstva od Europske unije kao jedan od ključnih prekograničnih infrastrukturnih projekata koji povezuju energetske sisteme država članica. Hrvatska vlada ističe da je on ‘važan za energetsku neovisnost i sigurnost’ zemlje zato što će restrukturirati dobavne pravce pa se Hrvatska više neće morati u velikoj mjeri oslanjati na Rusiju. Ali mnogi stručnjaci, aktivisti i mještani taj projekt doživljavaju kao ogledni primjer onoga što se događa kada se slijepo prati dogma o energetskoj sigurnosti.

Kritičari kažu da je vlada pogurala plan bez ispitivanja i savjetovanja s onima koji će snositi posljedice. Mnogi se protive planu iz ekoloških razloga, smatrajući da se radi o prijetnji morskom životu u tirkiznim vodama Krka. Također postoje sumnje u ekonomsku opravdanost. Naime, vlada nikada nije objavila pravu studiju isplativosti, a BIRN otkriva da je Hrvatska na dobrom putu da protraći veliku količinu javnog novca.

Manje od godinu dana prije nego što terminal treba početi s radom, ovaj projekt ima male šanse da nadoknadi uložene troškove. Također, on neće u velikoj mjeri sniziti cijenu plina za domaće potrošače. Stručnjaci tvrde da će hrvatski porezni obveznici platiti cijenu projekta sumnjive vrijednosti od kojeg bi korist mogle imati druge države regije. S nalazištima prirodnog plina u Jadranu i istočnoj Slavoniji, Hrvatska po pitanju energetske nezavisnosti stoji bolje od mnogih drugih članica EU-a.

– Hrvatska trenutno proizvodi oko pola količine plina koju troši – kaže Katarina Simon, stručnjakinja za plin na Rudarsko-geološkom-naftnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.

– Ali u zadnjih par godina proizvodnja se smanjila. Posljedica toga je da se više okrećemo uvozu.

Kao i drugdje u Europi, Hrvatska uvozi plin iz Rusije. U 2018. uvezla je oko 2,04 milijarde kubičnih metara, što je, prema podacima ruskog Gazproma, oko dvije trećine godišnje potrošnje u zemlji. Radi usporedbe, Njemačka je iste godine uvezla 58,5 milijardi kubičnih metara, što je čini najvećom mušterijom Gazproma u Europskoj uniji. Slovačka, koja ima nešto više stanovnika od Hrvatske, uvezla je 5,8 milijardi kubičnih metara. Nakon niza rusko-ukrajinskih sukoba koji su posljednjih desetljeća zaustavljali isporuku plina Europi, EU je počela tražiti alternativne izvore, a LNG je postao ključni dio njene energetske politike.

LNG je skraćenica koja više govori o načinu transporta negoli o samom plinu. Kako bi se smanjila cijena transporta, prirodni plin se hladi na temperaturi do minus 162 Celzijeva stupnja, što ga pretvara u tekućinu. To smanjuje njegovu zapreminu do 600 puta. Ukapljeni plin se potom transportira do LNG terminala, poput onog koji se planira u Omišlju, gdje se ponovno prevodi u plinovito stanje prije nego što se pusti u plinovode. Takvi LNG terminali su postali novi ulazi za dostavu plina koji u Europu ne dolazi iz Rusije. LNG se također smatra ‘tranzicijskim fosilnim gorivom’ i dijelom strategije EU-a da s vremenom prestane koristiti ugljen i mazut. Europska komisija je 2016. predstavila strategiju za skladištenje plina koja uključuje izgradnju infrastrukture neophodne za ‘završetak stvaranja unutrašnjeg energetskog tržišta i identifikaciju potrebnih projekata kako bi se okončala ovisnost određenih država članica o jednom izvoru plina’.

Pascoe Sabido, istraživač iz Opservatorija korporativne Europe (Corporate Europe Observatory), neprofitne udruge iz Bruxellesa koja prati efekte lobiranja korporacija na EU politiku, kaže da zahtjevi za unapređenje LNG infrastrukture dolaze od industrija plina i plinovoda, kao i sektora koji LNG-om snabdijeva brodarstvo.

– Ova infrastruktura se gradi tako da traje – rekao je on za BIRN.

– Za 20 godina tim će kompanijama biti lakše usporiti proces zamjene prirodnog plina argumentom da smo izgradili svu tu infrastrukturu i da ne treba dići ruke od nje.

U listopadu se Opservatorij udružio s ekološkim grupama, kao što su Prijatelji Zemlje (Friends of the Earth) i Greenpeace, i objavio istraživanje koje pokazuje da je od 2010. pet plinskih i naftnih giganata – Shell, BP, Total, ExxonMobil i Chevron – potrošilo najmanje 250 milijuna eura na lobiranje u Uniji. U izvještaju se također navodi da je EU, usprkos svom cilju da se bori protiv klimatskih promjena, velikodušno subvencionirala plinsku infrastrukturu. ‘Preko 1,6 milijardi eura otišlo je na plinske projekte od 2014. iako znamo da će nas bilo kakva dodatna infrastruktura osuditi na fosilna goriva u budućnosti’, stoji u izvještaju.

Načelnica Omišlja tvrdi da ju je ministar Ćorić pokušao uvjeriti da ne kritizira projekt u medijima. Obećao joj je da će zauzvrat osigurati sredstva za izgradnju lokalne vodovodne infrastrukture

Prema studiji tržišta koju je izradila njemačka energetska konzultantska kuća Team Consult, na kraju 2017. ukupni kapaciteti za replinofikaciju u 24 velika LNG terminala u EU iznosili su 146 milijardi kubičnih metara, dok su u 2007. iznosili 90. Očekuje se da će ta cifra značajno porasti jer se, prema podacima udruženja Plinske infrastrukture Europe, planira ili razmatra izgradnja još 22 terminala (od čega njih 17 u državama EU-a). Takav razvoj LNG infrastrukture je toplo pozdravljen s druge strane Atlantskog oceana, gdje je SAD postao jedan od najvećih izvoznika plina. Američka Administracija za energetske informacije očekuje da će 2019. probiti rekorde u izvozu prirodnog plina. Bivši predsjednik Europske komisije Jean–Claude Juncker je 2018. na sastanku s predsjednikom SAD-a Donaldom Trumpom obećao da će ‘Europa uvoziti više plina iz SAD-a’.

Mike Fulwood, viši istraživač na Oxford Institutu za energetske studije, kaže da takve izjave daju pogrešnu sliku o tome kako funkcionira tržište.

– Nije Juncker taj koji kupuje plin, niti ga Trump prodaje. Tržište kupuje i prodaje plin – rekao je on u telefonskom intervjuu.

Za Fulwooda je jedna od glavnih prednosti LNG terminala ta što mogu poslužiti kao poluga prilikom pregovaranja s Rusijom.

– Kada postoji alternativni izvor plina, lakše je ispregovarati nižu cijenu s Gazpromom -rekao je on.

Ali to uskoro neće biti opcija za Hrvatsku, bez obzira na to da li će na kraju izgraditi terminal. Jedan od glavnih distributera plina u državi, Prvo plinarsko društvo, potpisalo je 2017. ugovor s Gazpromom na deset godina, kojim je cijena jedne milijarde kubičnih metara fiksirana do 2027. ‘Hrvatska se vraća Gazpromu’, bio je naslov u ruskim dnevnim novinama Kommersant kada je objavljena ta vijest.

LNG Hrvatska, državna firma nadležna za provođenje projekta na Krku, nije odgovorila na zahtjev BIRN-a za intervju ni na pitanja poslana e-mailom. Ali kritičari LNG plana kažu da je slijepo praćenje strategije EU-a vladi omogućilo da ignorira pitanja zbog kojih drugi infrastrukturni projekti ne bi prošli.

Vjeran Piršić, predsjednik udruge Eko Kvarner, jedan je od istaknutijih protivnika izgradnje terminala, koji se borio protiv eksploatacije nafte iz Jadranskog mora, proizvodnje ugljena u Istri i projekta produženja ruskog naftovoda do Jadrana. Ovih dana najviše ga brine utjecaj LNG terminala na lokalnu sredinu.

Predstavnici LNG Hrvatska su zajedno s EKONERG-om, tvrtkom koja je izradila studiju utjecaja projekta na okoliš, u studenome 2017. održali javnu prezentaciju u Omišlju. Oko 400 mještana došlo je na događaj, u okviru kojeg je bilo predviđeno vrijeme za pitanja i odgovore, što je trajalo skoro pet sati. Na audio-snimci tog dijela mogu se čuti menadžeri kako daju konfuzne i nepovezane odgovore i lokalni ljudi kako izražavaju zabrinutost i postaju sve više neprijateljski nastrojeni. U jednom trenutku mještanin, koji se predstavio kao Branko Ban, počeo ih je ispitivati o zagađenju od natrijeva hipoklorita koji se koristi za čišćenje industrijskih komponenti. Stručnjaci EKONERG-a pokušali su promijeniti temu, ali je Ban napravio računicu na osnovu cifri iz studije. Nakon što je upozorio da je natrijev hipoklorit ustvari izbjeljivač, kazao je: ‘Otpustit ćete oko 376.000 kilograma izbjeljivača u more svake godine!’ Direktori to nisu porekli. LNG Hrvatska je u kasnijoj objavi, u studenome 2018., obznanila da se neće koristiti klor, već da će upotrebljavati drugu tehnologiju za čišćenje sustava.

Piršić smatra da je cijela prezentacija bila debakl za LNG Hrvatsku. Kaže da kompanija nije uspjela ublažiti brige mještana, uključujući negativan utjecaj na turizam, opasnost za morski život i rizike koji dolaze od izloženosti terminala snažnim vjetrovima po kojima je ta regija poznata. Tim energetskog povjerenika Europske unije rekao je za BIRN da ‘svi veliki infrastrukturni projekti trebaju biti razvijeni u bliskoj saradnji s lokalnim vlastima i građanima koji žive u njihovoj blizini’. Ali Piršić i načelnica Ahmetović kažu da takve suradnje gotovo i nije bilo.

Mještani također nisu zavedeni mogućim otvaranjem novih radnih mjesta jer terminalnom takve veličine obično rukuje svega 30-40 ljudi. Njih će zaposliti Golar Power, norveška kompanija koja će biti zadužena za održavanje i upravljanje terminalom. Ahmetović tvrdi i da ju je Tomislav Ćorić, ministar zaštite okoliša i energetike, pokušao uvjeriti da ne kritizira projekt u medijima. Obećao joj je da će zauzvrat osigurati sredstva za izgradnju vodovodne infrastrukture u Omišlju.

– Onda sam shvatila da mi je ponuđen mito javnim novcem – govori ona dok se prisjeća sastanka s Ćorićem koji je održan u studenome 2017.

Ćorić nije odgovorio na zahtjev za intervju, kao ni na poslana pitanja. Služba za odnose s javnošću ministarstva odbila je da ‘komentira ove neosnovane tvrdnje’. Ahmetović je članica SDP-a, no poriče da je njeno protivljenje terminalu motivirano stranačkom politikom, ističući da su lokalni vijećnici SDP-a i HDZ-a jednoglasno glasali protiv projekta u studenome 2017. No u lipnju 2018. skupština je odobrila Lex LNG, akt koji je omogućio izgradnju terminala i riješio sporna vlasnička pitanja.

Aktivist Vjeran Piršić kaže da prezentacija LNG Hrvatske nije uspjela ublažiti brige mještana, uključujući negativan utjecaj na turizam i opasnost za morski život

Bez obzira na probleme u vezi ekologije i transparentnosti, insajderi u plinskoj industriji strahuju da će se LNG projekt ispostaviti neodrživim. Daria Karasalihović-Sedlar, stručnjakinja za naftnu i plinsku ekonomiju na Zavodu za naftno inženjerstvo, kaže da se Hrvatska prekasno uključila u LNG igru da bi bila ozbiljan igrač.

– Prije deset godina tržište nije bilo ovoliko zasićeno prirodnim plinom. Mogli smo postati plinsko čvorište – kaže ona.

Ne samo da je posljednjih godina porastao broj LNG projekata drugdje u Europi, nego i Transjadranski plinovod (TAP), koji povezuje sjevernu Grčku s Italijom preko Albanije, treba početi s radom u 2020. TAP je dio takozvanog Južnog plinskog koridora koji bi trebao dovesti prirodni plin iz kaspijske regije do Europe preko Balkana i srednje Europe.

Ideja da se LNG terminal izgradi u Omišlju potječe još iz sredine 1990-ih, a prva ju je predložila INA. No prvobitni plan nije prošao fazu istraživanja. Taj koncept se ponovno pojavio početkom 2000-ih s osnivanjem Adria LNG-a, međunarodnog konzorcija energetskih kompanija kao što su njemački E.ON Ruhrgas, francuski Total, austrijski OMV, češko-njemački RWE i slovenski Geoplin. Plan Adria LNG-a za izgradnju terminala godišnjeg kapaciteta 10 milijardi kubičnih metara podrazumijevao je stvaranje plinskog centra za regiju, koji bi bio izgrađen u saradnji s Dina petrokemijom, tvornicom koja je tada radila na rtu kod Omišlja. Da bi se LNG replinoficirao, potrebno je da se zagrije do temperature iznad nule Celzijevih stupnjeva. Adria LNG je htjela da za to koristi toplu vodu koja je bila nusproizvod kemijske proizvodnje u Dina Petrokemiji.

Josip Šepčić, bivši specijalist za istraživanje i razvoj u Dina Petrokemiji, sjeća se da se radilo o ‘ozbiljnom projektu’.

– Strane kopanije su tada izašle iz posla jer im je opao interes… A prema meni, izašli su i zbog sporosti naše administracije – kaže on.

Adria LNG zatvorila je svoje urede u Zagrebu 2010. Kontaktirali smo sve kompanije u konzorciju s pitanjem zašto je projekt otkazan, ali su one odbile to komentirati.

Koristeći službene vladine podatke, BIRN je analizirao aktualni projekt izgradnje terminala. U ukupnu cijenu izgradnje LNG terminala od 233,6 milijuna eura ulazi 159,6 milijuna za kupovinu norveškog tankera napravljenog 2005. i promjenu njegove namjene u ploveće postrojenje za skladištenje i replinofikaciju. Od ukupnih troškova, EU osigurava 101,4 milijuna. Hrvatska vlada platit će 100 milijuna eura iz državnog proračuna. Europska komisija je u srpnju odobrila korištenje novca poreznih obveznika rekavši da je to u skladu s EU pravilima. Preostalih 32,2 milijuna eura doći će od matičnih kompanija LNG Hrvatske: HEP-a i Plinacroa. Da bi dobili sredstva od EU-a, infrastrukturni projekti moraju dokazati da će biti ekonomski održivi. To se postiže iniciranjem takozvanog Open Seasonsa (otvorene sezone) licitiranja kako bi se utvrdila potražnja na tržištu i identificirali potencijalni kupci. Tijekom drugog kruga ‘otvorene sezone’ LNG Hrvatska je primila obavezujuće ponude od samo dvoje kupaca. Jedan je bila INA, a drugi HEP. Te firme su se obvezale da će kupiti ukupno 520 milijuna kubičnih metara plina godišnje. To je daleko ispod 1,5 milijardi, odnosno koliko Evropska komisija kaže da bi bilo potrebno kako bi se kroz terminal povratila uložena sredstva. Usprkos tome što računice ne obećavaju, vlada je početkom 2019. odlučila da će financirati projekt.

Novi list prenio je navode direktorice LNG Hrvatske Barbare Dorić, koja je rekla da je ekonomski test terminala bio pozitivan i da će cijene LNG-a biti konkurentne, nagovijestivši da će kupci biti privučeni niskom cijenom plina i tako učiniti terminal profitabilnim. Ali analitičari kažu da njeno samopouzdanje može biti bez osnove.

Za početak, LNG Hrvatska nema kontrolu nad cijenom plina koji protječe kroz terminal pošto se ugovori dogovaraju direktno između kupaca, odnosno kompanija koje prodaju plin krajnjim potrošačima, i prodavača, tj. kompanija koje izvoze LNG. Budući da je LNG Hrvatska treća strana i pružatelj usluge, čija je uloga da replinoficira LNG koji drugi kupuju i prodaju, jedina cijena na koju može utjecati je operativna tarifa.

– Koliko god vaše tarife bile konkurentne, nijedna kompanija neće kupiti vaš LNG ako preko plinovoda mogu dobiti jeftiniji plin – kaže Karasalihović-Sedlar.

Iz Europske komisije su u srpnju poručili kako Hrvatska na osnovu licitacija tijekom ‘otvorene sezone’ tvrdi da će ‘jaz u financiranju dovesti do gubitka od 193 milijuna eura’. Čak i ako mogućnost kupovine LNG-a od izvoznika širom svijeta može poslužiti kao poluga prilikom pregovaranja oko cijene s Rusijom, nije izgledno da će građani Hrvatske plaćati manje račune za plin, kaže Fulwood iz Instituta za energetske studije.

– Budući da se terminal gradi javnim novcem, hrvatski porezni obveznici suštinski plaćaju ‘besplatnu vožnju’ drugim državama koje će možda imati koristi od njega – govori on.

Jedna od takvih zemalja je Mađarska. Ministar Ćorić je u travnju priopćio da je ta zemlja zainteresirana za kupnju 25 posto udjela u LNG Hrvatska. Pal Sagvari, ambasador za međunarodne energetske odnose pri mađarskom Ministarstvu vanjskih poslova, rekao je za BIRN da su pregovori u tijeku.

– Mađarska je oduvijek bila zainteresirana za terminal zato što nam je cilj da diverzificiramo izvore opskrbe plinom – kaže on.

Gazprom je 2017. osigurao sedam od 10,3 milijardi kubičnih metara plina koje je, prema podacima ruskog izvoznika plina, te godine potrošila Mađarska. Budimpešta se nada da će ispregovarati nove uvjete i cijene jer veliki plinski ugovor između Mađarske i Rusije istječe 2021.

– Hrvatski terminal za nas može biti vrlo koristan alat u pregovorima – rekao je Sagvari.

Da biste stekli predodžbu o tome kako izgleda kad imate LNG terminal na svome pragu, dovoljno je otići do baltičke luke Klaipeda, trećeg najvećeg grada Litve. U dobro održavanom centru Klaipeda, na prozorima kuća u nordijskom stilu nalaze se vaze s cvijećem, dok ostatkom grada uglavnom dominiraju stambeni blokovi iz vremena Sovjetskog Saveza. Nezavisnost, prvi i jedini LNG terminal u Litvi, usidren je točno u centru prometne luke toga grada. Stručnjaci, koji ga pozdravljaju kao primjer dobro isplaniranog LNG terminala, a koji je zaista doprinio energetskoj nezavisnosti, kažu da se uspjeh Nezavisnosti krije u jasnoći svrhe koja nedostaje planovima LNG Hrvatske.

Terminal je izgrađen za gotovo 450 milijuna eura poreznih obveznika, pokazuju podaci Europske komisije, koja je odobrila tu državnu pomoć 2013. na osnovu toga što ‘doprinosi energetskim ciljevima EU-a bez nanošenja nepotrebne štete po konkurentnost’. Projekt Nezavisnost završen je za manje od četiri godine. Izgradnja terminala u Omišlju s prekidima se planira 15 godina. Bivši tanker za naftu dužine 294 metara je neznatno veći od onog koji se priprema u Krku, ali može obraditi do četiri milijardi kubičnih metara prirodnog plina godišnje – skoro duplo više od hrvatskog terminala.

Rytis Savickis, glasnogovornik Klaipedos Nafte, državnog operatera terminala, rekao je da je Nezavisnost samo u lipnju replinoficirala dovoljno plina da proizvede 2,4 teravatnih sati energije, što je otprilike jednako potrošnji u baltičkim zemljama za taj mjesec. Prije nego što je Nezavisnost počela s radom 2014. godine, tri milijuna stanovnika Litve bilo je sto posto ovisno o ruskom plinu. Postojao je jedan plinovod, preko Bjelorusije, i jedan dobavljač, Gazprom. Do 2018. Litva je gotovo prepolovila uvoz plina iz Rusije i kupila je 1,4 milijardi kubičnih metara u usporedbi s 2,7 milijardi u 2013., prije nego što je terminal izgrađen.

– Izgradnja terminala bila je politička i ekonomska odluka – rekao je zamjenik litavskog ministra vanjskih poslova Albinas Zananavicius.

S izuzetkom zastave Litve i predsjednikovog portreta na zidu, Zananaviciusov ured ostavlja utisak dnevne sobe.

– Plaćali smo jednu od najviših cijena plina u Europskoj uniji – kaže on.

Vlasti su odredile da Klaipedos Nafta bude operater, a državna tvrtka za trgovinu plinom Litgas potpisala je petogodišnji sporazum s norveškom kompanijom Statoil (sada Equinor) o uvozu 540 milijuna kubičnih metara plina godišnje. Kako kaže Andrius Simkus, pravnik za energetiku koji je napisao nacrt prvog litavskog zakona o LNG-u 2010. godine, sama gradnja infrastrukture nije bila dovoljna da slomi monopol Rusije na plinskom tržištu. Za to je bilo potrebno da zakonodavci propišu posebne ugovorne obaveze elektranama koje proizvode toplinu i električnu energiju, a koje pri tome koriste plin.

– Uveli smo pravni mehanizam koji propisuje obaveznu nabavu 25 posto plina preko LNG terminala – kaže Simkus.

Odmah po završetku izgradnje terminala u 2014. Litva je ponovno uspjela ispregovarati ugovore s Gazpromom. Mediji, uključujući rusku državnu agenciju Sputnjik, izvijestili su da je Gazprom smanjio cijene Litvi za preko 20 posto.

U ljeto 2016. predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović posjetila je terminal u Klaipedi. Dvije njene fotografije na kojima pozira s posadom vise uokvirene na zidu konferencijske sobe na brodu. U Omišlju se pak mještani žale da Grabar-Kitarović još nije posjetila lokaciju LNG terminala koji će promijeniti njihov gradić. Tijekom posjete otoku u srpnju našla je vremena da s gradonačelnikom Krka priča o turizmu i da se sretne s lokalnim proizvođačima vina, sira i maslina. Ali držala se podalje od Omišlja.

Otok Krk planira do 2030. postati ugljično neutralan. Lokalni gradići su pioniri recikliranja i korištenja alternativnih izvora energije, poput solarne. No mještani strahuju da će LNG projekt izvrnuti ruglu njihove ekološke planove.

Gradilište smo posjetili u poznu jesen, kada se zrakom lomio zvuk pneumatskih čekića. Deseci radnika su nasipali cement, podizali betonske stupove i polagali armaturu. Nasip koji će plovilo povezati s obalom polako je zadobivao svoj oblik. Na vidiku gradilišta, preko puta uskog zaljeva, ruševine rimskog Fulfinijuma – omiljenog mjesta za održavanje klasičnih i jazz koncerata – stoje uspravno na travnjaku koji se prostire do šljunčane plaže. Zaljev je ljeti popularna lokacija među mještanima i turistima koji dolaze plivati i opuštati se u sjeni širokih borova.

Barem jedan stanovnik Omišlja smatra da izgradnja terminala može donijeti i nešto dobro.

– Možda je ovo nepopularno mišljenje među lokalcima, ali Omišalj je već dugo industrijsko mjesto – kaže Ivan Leko, 34-godišnji stručnjak za digitalni marketing čiji balkon gleda na lokaciju novog terminala.

– Ali cjevovodi su dobri jer barem nema aktivnog zagađenja – govori on i dok gleda na gradilište, dodaje:

– Valovi masovnog turizma nas u Omišlju nikada nisu dosegli upravo zbog industrije. Ako dovedu brod, barem će nas to zaštititi od prekomjernog broja turista.

Prijašnji poslovi s Mađarima

Vijest da je Mađarska zainteresirana za kupnju udjela u LNG Hrvatska čini se kao loša varijanta već viđenog. Vlada je 2002. počela privatizaciju INA-e, a u narednom desetljeću je mađarski MOL preuzeo firmu kao najveći pojedinačni dioničar. Kasne 2012. posjedovao je 49 posto INA-e, dok je hrvatska Vlada imala 45 posto.

USKOK je 2011. optužio bivšeg premijera Ivu Sanadera da je primio mito od 10 milijuna eura od MOL-a da proda INA-u. Sanader je osuđen na osam i pol godina zatvora, ali je presuda srušena pred Ustavnim sudom i naređeno je ponovno suđenje. U ponovljenom postupku, koji je počeo u veljači 2019., bivši premijer je osuđen na šest godina zatvora, a MOL-ov direktor Zsolt Hernadi, kojem se sudilo u odsustvu, na dvije.

Prema navodima državnog odvjetništva, mito koje je Sanader uzeo završilo je na računu poduzetnika Roberta Ježića, u čijem su se vlasništvu nalazili Dioki d.d. i tvornica Dina u Omišlju. Plan konzorcija međunarodnih energetskih kompanija Adria LNG, koji je planirao izgradnju LNG terminala na kopnu u Omišlju 2000-tih, predviđao je da se projekt realizira na zemljištu Diokija. Ali Dioki je od tada bankrotirao, a Ježić je postao ključni svjedok na suđenju Sanaderu.

* Ovaj članak je nastao u okviru projekta Balkanske stipendije za izvrsnost u novinarstvu, uz podršku Fondacije ERSTE i u saradnji s Balkanskom istraživačkom mrežom. Članak je uredio Timothy Large.

Tekst je prenet sa portala Novosti.