O zajednici, jatu i svijetu

Književna kritika, Piše: Katarina Luketić

Prvi esej u prvoj objavljenoj zbirci eseja Jonathana Franzena “Kako biti sam” (hrv. izd. 2004.) bio je posvećen piščevu ocu i njegovu životu s Alzheimerom. Uz priču Alice Munro “Medvjed je došao preko planine”, taj je esej jedan od najboljih suvremenih književnih tekstova o mentalnom propadanju, gubitku pamćenja i porazu u borbi s Alzheimerom. I to ne samo zato što dotiče mučnu temu i etička pitanja suosjećanja i brige za druge, nego zato što to čini literarno upečatljivo, balansirajući razne terete, perspektive i značenja. Već od početnih rečenica u kojima evocira događaj kada mu je majka poslala poštom nalaz patologa s autopsije mozga njegova oca, Franzen izvanredno spaja prirodne i humanističke sfere, neuroznanost i književnost, analitiku i poetiku, jezik egzaktnoga s jezikom subjektivnosti, sjećanja i emocija. Nema tu sentimentalizma, opsesije vlastitom boli i bijega u reference; naprotiv, Franzen mirno vozi svoj diskurzivni slalom želeći sebi i drugima objasniti tajnu vezu neurona, transmitera i oluja u mozgu s osjećanjima, pamćenjem i onim neopipljivim što zovemo identitet.

Nova autorova zbirka eseja, upečatljiva repetitivna naslova “Kraj kraja Zemlje” (The End of the End of the Earth), sadrži nekoliko takvih antologijskih eseja u kojima se pokazuju slična diskurzivna otvorenost i stilska elegancija, kao i više korektno napisanih, aktualnih tekstova kakvi u njegovu opusu čine standard. A ono što je Franzenov standard, za mnoge esejiste je nedostižna kvaliteta, najviše zato što oni formu eseja vide kao priliku za nedefinirano brbljanje. I dok su u prvoj zbirci nosive teme bile, uz Alzheimer, američki imperijalizam, samoća, gubitak privatnosti, digitalizacija i dr., u ovoj su u fokusu druge aktualije globalizirane stvarnosti. Franzen uvijek piše o onome što nas određuje kao osobe i pripadnike zajednice i što se događa ovdje i sada, a ta sposobnost prepoznavanja i odabiranja nosivih šumova vremena pa njihova sempliranja u jednu kompoziciju prepoznatljiva je značajka njegova pisanja.

Naizgled lako, gotovo leteći, on spaja udaljene čestice: klimatske promjene, američke izbore, put u Ganu, duhanski biznis i zakone pisanja kao u “Eseju u mračnim vremenima” koji otvara zbirku. U harmonično kaleidoskopskim tekstovima ipak dominiraju neke teme: najprije, očuvanje prirode, raznolikost vrsta i globalno zagrijavanje. Franzen je sam promatrač ptica koji godinama putuje po svijetu u potrazi za rijetkim vrstama, a dodatna vrijednost kolekcioniranja mentalnih slika orlova, kolibrića, njorki i tisuća drugih ptica uspostavlja se s kritičkim refleksijama o današnjici i nužnoj uspostavi novog humanizma. To povezivanje doživljaja ornitologa-amatera i pripovjedačkog nerva romanopisca s kritičkim uvidima u društvene fenomene i eroziju solidarnosti najjasnije se izražava u naslovnom eseju zbirke. “Kraj kraja Zemlje” posveta je carskim i kraljevskim pingvinima, pustoši Antarktike i piščevu preminulom tetku čija mu je “obična” dobrota ostala dugo nevidljivom. Istovremeno, riječ je i o priči o odnosima u mikrozajednici (putnici na brodu) tokom trotjedne komercijalne ekspedicije, kao i melankoličnoj meditaciji o produžetku ili kraju ljudskih i životinjskih vrsta.

Ptice su važne jer su, kako piše, “nam one posljednja, najbolja veza sa svijetom prirode, koji inače uzmiče”. No intencija ovih eseja nije samo aktivističko oživljavanje umrtvljenih živaca prosječnog konzumenta i poticanje suosjećanja prema živom svijetu. Franzen s ironijom promišlja i smisao vlastita pisanja, maniju popisivanja viđenih ptica, obiteljske odnose, prijateljstva i interakcije između nas i drugih. Stoga, iako su pisani u prvom licu i uključuju osobni glas, eseji su građeni na istom baznom interesu za druge i ulogu jedinke u sustavu – zajednici, jatu, svijetu – vidljivom i u njegovim romanima “Korekcije”, “Sloboda” i “Čistoća”. Dobar je to odmor od robotiziranog pisanja o sebi koje današnji književni obzor čini često tako monotonim.

Tekst je prenet sa portala Novosti.