Njemački biskupi protiv misa zadušnica za Pavelića

Piše: Goran Borković

Ponukani redovitim održavanjem misa zadušnica za poglavnika Antu Pavelića i druge ustaške zločince koje se godinama održavaju u crkvama u centru Zagreba, njemački Deutsche Welle istražio je kakva je praksa u toj državi i da li se u Njemačkoj održavaju slične mise za Adolfa Hitlera.

Iz Njemačke biskupske konferencije (DBK) su jasno poručili što misle o misama za Pavelića: ‘Iz današnje se perspektive čini upitnim svjesno održavanje svete mise za jednog međunarodno-pravno izopćenog ratnog zločinca.’ Dodaju da im nije poznato da li je u Njemačkoj bilo sličnih misa za Hitlera, ostavljajući tu mogućnost otvorenom, posebno neposredno nakon rata, ali uz izraženu sumnju s obzirom na odnos koji je nacistički režim imao prema Katoličkoj crkvi u toj državi, a koji je – kako kažu – bitno različit od onoga u NDH gdje je bliskost nacije i katoličke konfesije bila puno jače izražena.

Njemački biskupi ističu da je unutar Katoličke crkve u Hrvatskoj, posebice na samom početku 1941., bilo velikih simpatija i onih koji su podržavali ideju katoličko-nacionalne Hrvatske, pogotovo što je i Pavelić odlučno nastupao sa simpatijama prema Crkvi.

‘Posebno se zagrebački nadbiskup Stepinac, koji je bio zatočen nakon 1945. za vrijeme vladavine jugoslavenskog državnog predsjednika Tita, ubrzo založio za progonjene hrvatske Židove; odbacio je prisilne konverzije pravoslavnih Srba i od 1942. otvoreno kritizirao zločine ustaša’, tvrde iz DBK-a uz nadu da će se tadašnje povijesne okolnosti moći pobliže rasvijetliti dokumentima iz pontfikata Pija XII, koji će istraživačima biti na raspolaganju od proljeća 2020.

‘Ostaje za vidjeti u kojoj će se mjeri Hrvatska biskupska konferencija posvetiti toj temi’, dodali su iz DBK-a, uz naglašavanje činjenice da je Katolička crkva u Hrvatskoj prošle godine prvi put obilježila sjećanje na žrtve Holokausta i da se ‘time prvi put jedan hrvatski biskup javno distancirao od zločina iz ustaškog doba’.

Govoreći o situaciji u Njemačkoj, a ne dovodeći u dužem odgovoru DW-u u pitanje samu instituciju ‘mise zadušnice’, iz DBK-a kažu da je tijekom nacional-socijalističke vladavine bilo planirano održavanje mise zadušnice za Hitlera u slučaju njegove smrti, na što upućuje nedatirana bilješka kardinala Adolfa Bertrama, vjerojatno iz 1944. godine. DBK ne može u potpunosti isključiti mogućnost da je nakon kraja rata 1945. godine u njemačkim katoličkim crkvama, osim misa zadušnica za pale njemačke vojnike, održan i neki rekvijem za visokorangirane časnike njemačkog Wermachta ili NS-vlade. ‘S obzirom na represije i progon Katoličke crkve od strane nacionalsocijalista, to se čini malo vjerojatnim’, dodaje Njemačka biskupska konferencija.

Pitali su DBK i jesu li po tom pitanju njemačkim dijecezama, odnosno župama poslane konkretne instrukcije kako postupati ukoliko netko npr. želi održati rekvijem za Hitlera. ‘Za sada nema dokaza o postojanju odgovarajućih uputa od strane njemačkih biskupa upućenih kleru’, tvrdi DBK.

Austrijska teologinja Anna Maria Grünfelder pozdravlja nedvosmislen stav DBK-a o ratni zločincima, ali i upozorava da griješe u vezi Pavelićeve bliskosti s Katoličkom crkvom u NDH.

– Pavelić nije bio blizak s Crkvom, nego ju je pokušao instrumentalizirati za svoje ciljeve, baš kao što je pokušao i s ostalim crkvama u NDH pragmatično ih koristeći za ostvarenje vlastitih želja. Sumnjam da je uopće bio religiozan, tako da ne vidim svrhu održavanja misa za čovjeka koji nije držao do toga. Siliti ga post mortem bilo bi bogohuljenje – kaže Anna Maria Grünfelder za Novosti, ističući da su neki biskupi, pa i sam Stepinac, u njemu vidjeli vođu, a NDH kao ostvarenje vjekovnog sna hrvatskog naroda, što je Pavelić koristio stavljajući vjeru u službu države.

Takav odnos, nastavlja dalje, ipak je različit u odnosu na Hitlera koji je imao plan da nakon ‘velike pobjede’ sve crkve ukine jednim potezom.

Također ističe da nije pogrešno moliti se za svaku pokojnu dušu pa čak i za one izgubljene, posebno ako se to radi preko tihe, a ne svečane mise.

– Nismo suci – zaključuje Anna Maria Grünfelder.

Tekst je prenet sa portala Novosti.