Iskorak u slobodu

Piše: Bojan Munjin

Kada se početkom 1970-ih pojavio Handkeov “Kaspar” na pozornici zagrebačkog Teatra &TD, mnogi su s pravom rekli da je glumac Ivica Vidović u tumačenju tog socijalno autističnog junaka ostvario najbolju ulogu u teatru toga vremena i najvredniju rolu svoje glumačke karijere. Nakon toga na raznim pozornicama “Kaspar” je igran uglavnom neuspješno, jer se smatralo da se u predstavi s toliko razlomljenog i apsurdnog jezika teško može igrati junaka radikalno konfuznog uma. A onda se nakon 50 godina, ovih dana, pojavio “Kaspar” u produkciji Jugoslovenskog dramskog pozorišta u Beogradu i ne samo da je to bio neki potpuno novi Kaspar, nego se rodio i glumac koji ga igra – Miodrag Dragičević, o kojem će se u teatru sigurno još čuti.

Tko je Kaspar i u čemu je njegov problem? U verziji Teatra &TD Kaspar je čovjek nespreman za ovaj svijet i glavni okidač predstave je pojedinac u sukobu s društvom, u duhu buntovništva i “pobune protiv očeva” nakon Drugog svjetskog rata. Junaci te prve mlade generacije, s osjećajem u srcu da su sami protiv svih, jurišali su na parlamente, bacali su molotovljeve koktele na skupe automobile i bogataškim ženama cijepali bunde od nerca. Tada smo u Ivici Vidoviću, potpuno ogoljenom na sceni, vidjeli tragediju pojedinca koji ne shvaća jezik tog sitog i prezadovoljnog svijeta i svijet koji njega ne želi razumjeti. Šezdesetosma je još uvijek gorjela u mnogim srcima.

Najveća vrijednost današnjeg “Kaspara” beogradskog JDP-a jest u tome što on na briljantan način pokazuje tragediju današnjeg sistema koji je dizajniran tako da kao zamorčiće guta bilo kojeg Kaspara od nas i pretvara ga u izbezumljeno i depersonalizirano biće, lišeno elementarnih ljudskih svojstava. Redatelj Miloš Lolić nije mogao pogoditi točniji komad za ovo vrijeme. Ono što struji ovom predstavom jest da je taj današnji sistem, sa svojom političkom korektnošću, visokom tehnologijom i gomilom propisa dovedenih do bijelog sjaja, stvorio, paradoksalno, neviđeni kaos u glavama milijuna ljudi, zarobivši ih u staklene kaveze normama, ograničenjima i zabranama. Predstava puna kakofonije riječi pokazuje da današnji sistemi razaraju pojedinca nekom vrstom oluje besmisla, svodeći ga na zombija bez dara govora, elementarnih emocija i ljudskog dostojanstva u ovom “najboljem od svih svjetova”. Beogradski “Kaspar” uspio je tako jasno pokazati ovo doba, kako kaže redatelj, u kojemu je pjesništvo zamrlo i ustupilo mjesto blebetanju. U drami, koju je sam Handke nazvao proročkom, vrište i mahnitaju takve besmislene riječi i fraze i zato je bila velika umješnost mladog glumca Miodraga Dragičevića, koji je rafiniranim taktom u tom jezičkom džumbusu kreirao Kaspara, tu prvu i posljednju žrtvu današnje civilizacije. Čitava ta civilizacija pred publikom izranja kao globalna ludnica u kojoj drugi dio ansambla – Nikola Rakočević, Anđelika Simić, Sanja Marković, Radovan Vujović i Miloš Samolov – igra s puno preciznosti neumoljive izvođače radova takvog globalnog logora. Scenografija Jasmine Holbus predočava hladni prostor kakve multinacionalne kompanije bez ljudi, u kojem se ležerno kreću superprogramirani aparatčici s algoritamskim zadacima, dok u sredini u staklenom kavezu sjedi Kaspar kao greška u sistemu, koji taj jezik znakova mora naučiti ili umrijeti. Na kraju Kaspar ustaje i upire prst u publiku: Želite li da sve ostane po starom?

Ovaj JDP-ov “Kaspar” bez sumnje je velika predstava jer nam na najbolji umjetnički način želi poručiti da se iz uloge žrtve u ovom svijetu bez nade moramo uzdignuti i zakoračiti u prostor vlastite slobode, na koju smo već davno zaboravili.

Tekst je prenet sa portala Novosti.