Budimir Lončar: Ovo je najteža kriza od Drugog svjetskog rata (2. dio)

Autor: Jerko Bakotin, Novosti

Posljednji jugoslavenski ministar vanjskih poslova, Budimir Lončar, posjeduje sedamdesetogodišnje diplomatsko iskustvo i fascinantno poznavanje svijeta. Ovaj veteran svjetske diplomacije (kako ga je nazvao Gorbačov) prvorazredni je sugovornik za sve vanjskopolitičke teme. Nakon što je prvi dio velikog intervjua za Novosti donio detaljna promišljanja o ruskoj agresiji na Ukrajinu, njenim uzrocima, posljedicama i mogućim načinima okončanja, u drugom dijelu Lončar govori o aktualnim preslagivanjima međunarodnih odnosa i najvažnijim problemima suvremenosti. Teme razgovora su pitanje koliko u aktualnoj polarizaciji nedostaje politika nesvrstanosti, teza o novom hladnom ratu te sukobu liberalnih demokracija i autokracija, kraj unipolarnosti, Bidenov mandat, američka vanjsku politika i unutarnja kriza, podređivanje Europe SAD-u zbog rata u Ukrajini, budućnost Europske unije i izgledi njene federalizacije, odnosi na Balkanu, značenje Jugoslavije i samonametnuta ograničenja današnje hrvatske vanjske politike.

Posljednji dio razgovora vraća se na globalnu optiku. Lončar iznosi razmatranja o potrebnoj reformi Ujedinjenih naroda i Vijeća sigurnosti kako bi te ustanove zaista funkcionirale kao svjetski parlament i odražavale realnost, odnosno sve značajniju ulogu zemalja takozvanog trećeg svijeta, kao i razmatranja o nužnosti prevladavanja neoliberalnog kapitalizma, povratka socijalnoj državi i uvođenja principa solidarnosti u međunarodne odnose. Globalni poredak danas se po Lončarevom mišljenju nalazi u najtežoj i najkompleksnijoj krizi još od Drugog svjetskog rata. Svijet je isprepleten i međuovisan kao nikada u povijesti čovječanstva, dok istovremeno vladaju kaos i razjedinjenost vodećih političkih faktora. Jedinu sigurnu budućnost suvremene civilizacije i garanciju prevladavanja opasnosti kao što su klimatske promjene, nuklearni rat ili nejednakost naš sugovornik vidi u povratku multilateralizmu, koegzistenciji i jačanju međunarodnih institucija.

U aktualnoj situaciji velike nesigurnosti, nepovjerenja i polarizacije vidi se koliko svijetu nedostaje nesvrstana politika. Ona se nikada nije mogla nametati jer joj je nedostajala ekonomska, materijalna i operativna snaga. Ali nesvrstanost je imala veliku moralnu snagu

Opravdavajući napad na Ukrajinu, Vladimir Putin izravno je naveo NATO-ovu intervenciju iz 1999. godine protiv tadašnje SR Jugoslavije. Ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov tvrdi da Rusija zajedno s Kinom gradi “novi demokratski svjetski poredak”. Dojam je da rusko vodstvo rat u Ukrajini u svojevrsnom izopačenom smislu doživljava kao emancipaciju od unipolarnog svijeta pod dominacijom SAD-a, dok demokraciju u međunarodnim odnosima shvaća kao povratak na podjelu u interesne sfere, u kojima velike sile mogu raditi što god žele?

Ne može Rusija svoju agresiju opravdavati govoreći “i oni su to radili”, niti Amerika može ovom agresijom Rusije opravdavati svoje intervencije u Iraku ili Vijetnamu. Ali točno je da Rusija demokratizaciju vidi kroz takozvani balans ili ravnotežu velikih sila. Nije u tome demokratizacija, to je možda tek jedan od njenih preduvjeta. Istinska demokratizacija međunarodnih odnosa bila je u filozofiji Pokreta nesvrstanih, i nju smo u centar stavili na Trećoj konferenciji Pokreta održanoj 1970. u Lusaki. To je bila ključna stvar u tadašnjim međunarodnim okolnostima, a lično sam bio jedan od kreatora izglasanih dokumenata. Demokratizacija, ustvari, znači uvažavanje koegzistencije različitih sustava kao preduvjeta za traženje zajedničke odgovornosti i poduzimanja akcije po onim pitanjima koja su od općeg značaja i preduvjet napretka svih. Ona istovremeno pretpostavlja ravnopravnost velikih, manjih i najmanjih – u stupnju nužnom za njihovu nezavisnost i suverenitet.

Kako bi izgledao pristup ratu u Ukrajini u duhu politike nesvrstanosti?

Nesvrstani pristup svakako bi se protivio ovoj vojnoj intervenciji. Zalagao bi se za zaustavljanje rata i traženje rješenja na principima Ujedinjenih naroda, to jest teritorijalnog integriteta Ukrajine, kao i za rješavanje svih sporova između Rusije i Ukrajine u tom duhu. Upravo se u aktualnoj situaciji velike nesigurnosti, nepovjerenja i polarizacije vidi koliko svijetu nedostaje nesvrstana politika. Ona se nikada nije mogla nametati jer joj je nedostajala ekonomska, materijalna i operativna snaga. Ali nesvrstanost je ipak imala veliku moralnu snagu, iza nje je stajalo 120 zemalja, odnosno skoro dvije trećine Ujedinjenih naroda. Kroz nesvrstanost je velik broj zemalja koje su izašle iz antikolonijalne revolucije ušao u međunarodnu politiku s afirmativnim pozicijama. Kada sve te zemlje u UN-u zajedno glasaju vrlo su značajne, što se vidjelo i ovog puta. Većina njih glasala je za osudu ruskog napada, ali što se tiče sankcija je već različit stav. Ako pogledate i posljednji sastanak G-20, vidjet ćete da velik dio svijeta ovaj rat vidi drugačije. Najmnogoljudnije zemlje kao što su Kina, Indija ili Brazil bile su protiv sankcija Rusiji i protiv proširenja sukoba.

Američki problemi

NATO je nedavno Kinu proglasio “sistemskim izazovom”, dok Kina i Rusija sve više govore o čvrstom “strateškom partnerstvu”. Političari i analitičari širom svijeta sve češće ističu kako svijet ide u pravcu novog hladnog rata, drugačijeg i još opasnijeg od prethodnog. Na zapadu se to tumači kao neminovnost sukoba između liberalnih demokracija i autokracija predvođenih Kinom i Rusijom. Što je vaše mišljenje?

Ideja dijeljenja svijeta na dva bloka ili na dvije grupe država pogrešna je i nerealna, a time i opasna. Teško je razlučiti što je u jednom društvu demokratski, a što autokratski dio poretka. Ne možete autokraciju mijenjati izvana, kao što se ne može ni izvoziti ili uvoziti demokraciju – što je vidno pokazao slučaj Iraka. Takvi stavovi u stvarnosti idu u prilog hegemoniji i otežavaju afirmaciju univerzalnih vrijednosti kao što su očuvanje mira i podupiranje napretka za sve. Zato je politika nesvrstanosti kao filozofija danas ponovno aktualna. Mislim da Amerika griješi oko Kine. Bez obzira na sve njene unutrašnje slabosti, Kina je napravila revoluciju na svjetskom jugu, oslobodivši 800 milijuna ljudi siromaštva. To je progresivno postignuće za čitavo čovječanstvo. Nadalje, Kina s pravom u odnosu na Tajvan zastupa politiku “jedne Kine”, što ne znači da ima pravo Tajvan zauzeti vojnim sredstvima, kao što ni Amerika nema pravo da podstiče Tajvan na proglašenje nezavisnosti.

Putin je zaustavio proces evolucije u Evropskoj uniji i NATO-u. Omogućio je konsolidaciju NATO-a, i to nakon što je Macron proglasio njegovu “moždanu smrt”. Time je Putin uzrokovao ponovno podređivanje Evrope Americi

Poznavali ste i poznajete niz američkih predsjednika, od Cartera i Reagana do Obame. Kako zasad ocjenjujete Bidena?

Biden je naslijedio vrlo tešku situaciju, kako na međunarodnom, tako i na nacionalnom planu. Mada su prošle dvije godine njegovog mandata, teško je ocijeniti koliko uspješno njegova politika mijenja Trumpovo naslijeđe. Ruski rat u Ukrajini sigurno je potaknuo sve negativne tokove. Dva su velika američka problema. Prvo, znatan je utjecaj deep statea koji smatra da Amerika i dalje stoji na čelu svjetskog sustava. Međutim, na čelu nema nikoga. Netko jest veći, a netko manji, ali demokratski sustav međunarodnih odnosa mora poštovati pravo svih. Međuzavisnost i svjetska integracija nikada nisu bili na tako velikom stupnju kao što su danas. Osim toga, Amerika je dugo vremena bila najvažnija zemlja za svjetsku trgovinu. Međutim, danas je Kina vodeći partner za šezdesetak od 105 najvećih svjetskih ekonimija, a Amerika za njih 35. To je velika promjena u međunarodnim odnosima. Nema sumnje da se gravitacijski centar sada nalazi na Dalekom istoku.

Drugo, Amerika ima čitav niz unutrašnjih problema, koje su ovaj rat i geopolitika privremeno potisnuli. Najveći problem je nejednakost, pa i relativno siromaštvo. Nakon Drugog svjetskog rata američka srednja klasa kontinuirano je prosperirala. Naravno, bogataši jesu bili na vrhu, ali i srednja klasa je napredovala, a razlike nisu bile tolike da bi izazivale sukobe. To razdoblje se završava s predsjednikom Johnsonom, a potom srednja klasa narednih četrdeset i više godina slabi i to kako materijalno, tako i što se tiče političkog i društvenog utjecaja. Danas tri bogata čovjeka, to su Bill Gates, Jeff Bezos i Warren Buffet, posjeduju veće bogatstvo negoli 165 milijuna pripadnika američkih donjih slojeva zajedno, što je više od polovice stanovništva. Razlike kakve nisu postojale ni u feudalizmu proizvode veliki socijalni naboj koji automatski produbljuje rasne, etničke i sve ostale suprotnosti. Takvo stanje, koje je posljedica neoliberalnog kapitalizma i politike maksimalizacije profita, po mnogim političarima, znanstvenicima i geopolitičkim analitičarima nije održivo.

“America is back”, odnosno, “Amerika se vratila”, poručio je u veljači 2021. Biden u svom prvom obraćanju svjetskim čelnicima, ciljajući na to da je gotovo s Trumpovim lutanjima. Što mislite o toj najavi povratka SAD-a svojoj prijašnjoj međunarodnoj ulozi?

Izjava “America is back” može se shvatiti na dva načina. Američki povratak multilaterali, međunarodnim institucijama i posebno UN-u poželjan je i bilo bi dobro da se on tako shvati i od strane američkih policy-makera. Međutim, više nije realna američka dominacija u mjeri u kojoj je postojala poslije Drugog svjetskog rata. I to bez obzira na to što je Rusija sada napravila veliku uslugu Sjedinjenim Državama. Putin je zaustavio proces evolucije u Evropskoj uniji i NATO-u. Omogućio je konsolidaciju NATO-a, i to nakon što je Macron proglasio njegovu “moždanu smrt”. Time je Putin uzrokovao ponovno podređivanje Evrope Americi, i to baš onda kada je bila u procesu zauzimanja svoje uloge u svijetu i traženja autonomne strategije. Evropa ima razloga za želju da bude partner Americi, ali ne po cijenu gubljenja vlastitog identiteta. Sada je vraćena u ovisnost od NATO-a koji se nije širio samo zbog Rusije, nego i zato da se Evropu zaustavi u formiranju vlastitog sigurnosnog poretka i vanjske politike. To ne znači da je ugašena njena aspiracija da bude samostalan faktor. Riječ je o prelaznoj fazi, koja će nažalost trajati dugo.

Evropa i Balkan

Kako vidite budućnost Evrope i vjerujete li da će doći do pretvaranja EU-a u zajedničku federalnu državu?

Zasad je teško očekivati da se uvede federalizam. To se sigurno neće dogoditi uskoro, a čini mi se da je rat u Ukrajini taj proces dodatno odgodio. Prije rata se, na tragu Macronovih ideja, raspravljalo kako produbljenje Unije mora doći prije proširenja. S druge strane, s ovim događanjima to produbljenje je postalo još značajnije. Mislim da je federalizam budućnost EU-a i da o njegovom uvođenju dugoročno ovisi i sam opstanak Unije. Inače neće moći funkcionirati kao zajednica, sposobna djelovati na poljima vanjske politike, obrane i djelovanja na širem svjetskom planu. Evropa odavno nije svjetski centar, pa ni u ekonomskom pogledu. Od 100 najvećih kompanija na svijetu, danas samo njih 14 pripada Evropi. Svjetski centar se premjestio u Ameriku, kao i na Daleki istok, gdje će se u narednih petnaestak godina još više pomicati.

Politikom prema susjedima nažalost smo sami blokirali naše vanjskopolitičke potencijale. Nevjerojatno je da 27 godina nakon rata ne govorimo o našim zajedničkim sadašnjim i budućim interesima

Očigledno je da se EU nalazi na putu kako proširenja, tako i integracijskog produbljenja. Nužne su i neke institucionalne promjene. Pozitivan pomak dogodio se jačanjem uloge Evropskog parlamenta, ali njegovu ulogu nužno treba i dalje jačati te razviti veću interakciju između evropskog i nacionalnih parlamenata. Možda bi bilo svrsishodno da se i sam Evropski parlament reformira, i to tako da se uvedu dva doma. Gornji dom bio bi Dom država, gdje bi sve zemlje imale po dva predstavnika, kao što je slučaj s američkim Senatom. U tom bi se domu rješavala najvažnija pitanja u području vanjske i obrambene politike ili proširenja Unije, i to ne po načelu apsolutnog konsenzusa, nego prevailing, odnosno prevladavajućeg konsenzusa. To znači da bi se pojedine zemlje koje se ne slažu s određenim odlukama mogle od njih ograditi, a da to ne utječe na odluku velike većine. Primjer blokada koje su Grčka i Bugarska postavile u slučaju primanja Makedonije najbolje pokazuje koliko pravo veta svake pojedine članice suzbija efikasnost zajednice u cjelini. O tome je govorio i Mario Draghi – o potrebi da se otkloni pravo veta, a da se ipak nađe adekvatna forma koja bi omogućila izražavanja stava pojedinih zemalja, a da se ne zaustavi proces implementacije odluka. Drugi, odnosno Donji dom djelovao bi kao klasičan parlament, znači bio bi biran po načelu “jedan čovjek – jedan glas” i odlučivao po principu većine.

Svakako, važno je i da se unutar EU-a i svake pojedine zemlje članice razriješi što je korisni patriotizam, a što nacionalizam. Također, treba raditi i na produbljivanju europskog identiteta. Nužno je pronaći alternativu jačanju pojedinih nacionalizama, a ta alternativa mogla bi se naći u ponovnom okretanju socijalnoj državi. Jedino solidarnost i jačanje društvene kohezije mogu potisnuti nacionalizme.

Što mislite o aktualnoj međunarodnoj situaciji i odnosima na Balkanu, naročito što se tiče nekadašnjih jugoslavenskih republika?

Balkan ima mučnu prošlost. Štoviše, taj pojam je sinonim lošeg stanja, iz kojeg nije lako izići. Teško da mi bilo kome možemo biti uzor, pogotovo zato što smo još uvijek opterećeni nedavnim sukobima koji su oživjeli mržnju i loše tradicije. A tu su i stara nepovjerenja između Bugarske i Makedonije, kao i pitanje položaja Albanaca na Balkanu u cjelini.

Ključno je dati objektivnu definiciju Jugoslavije. Ona je bila emancipacijska konstrukcija i oslonac za zemlje izašle iz Austro-Ugarske. Istina je da se prva Jugoslavija pretvorila u hegemoniju Srbije, s tim da Srbija jest bila naznačajnija i najviše je dala za stvaranje zajedničke države. Ali druga Jugoslavija riješila je taj problem. Hrvatska nije imala bolji način za ostvarivanje svoje državnosti od Jugoslavije, a da ne govorimo što je Jugoslavija značila za Makedoniju, Crnu Goru ili Bosnu i Hercegovinu. Jugoslavija je bila i socijalna država. S demokracijom je išlo teže, mada nije čitava demokracija u tome da smijete govoriti što želite. Nešto je i u ravnopravnosti životnih uvjeta. Jugoslavija je dotrajala, ali mogla se redefinirati i transformirati, možda kao konfederacija. Svakako bi danas predstavljala vrlo značajan pozitivni faktor unutar EU-a. Međutim, Milošević i suradnici na drugim stranama tu su zemlju željeli pokopati. Nijedna od novih država nema snage reći koliko je doprinijela izbijanju rata, pa nema ni iskrenog nastojanja da se nadiđu posljedice krvavog raspada.

Hrvatska vanjska politika

Pridruživanjem šengenskom području Hrvatska je zaokružila svoje ključne strateške ciljeve. Kako vidite naredne vanjskopolitičke prioritete?

Svaka vanjska politika počinje na vlastitim granicama. Već i udžbenici diplomacije ističu da je vrlo važno kakve odnose imate sa susjedima. Nama samonametnuta ograničenja uvelike onemogućavaju da imamo širi pogled na svijet, inventivniju i prisutniju vanjsku politiku uopće, a naročito unutar EU-a. Hrvatska je ostvarila strateške ciljeve, a zahvaljujući ulasku u NATO ima i obrambene garancije. Svojevremeno me veoma impresionirao primjer Vijetnama. Ta zemlja je uz ogromne žrtve pobijedila američku politiku u jugoistočnoj Aziji. Vijetnam je i pobjednik i žrtva, što je uloga u koju se danas stavlja Hrvatska. Ali za razliku od nas, u Vijetnamu nema kontinuirane proizvodnje ogorčenja, niti se drugoj strani stalno podnose računi, nego se žele što bolji odnosi sa SAD-om. Vijetnamci smatraju da Amerika mora sama napraviti samokritični bilans svoje agresije. I Jugoslavija je imala težak rat s Njemačkom i Italijom, ubijeno je preko milijun ljudi. Međutim, ubrzo nakon rata razvili smo vrlo dobre odnose. Već krajem četrdesetih godina gledali smo u budućnost. Do sedamdesetih, kada sam bio ambasador u Bonnu, gotovo 40 posto naše ukupne trgovinske razmjene bilo je s Njemačkom.

Najveća opasnost prijeti od klimatskih promjena, nuklearnog oružja, pandemija, nedostatka solidarnosti i nejednakosti, a te se prijetnje istovremeno međusobno podstiču. Jedini put iz začaranog kruga su vraćanje multilateralizmu i jačanje uloge međunarodnih institucija

Hrvatska danas ne želi zauzeti poziciju zemlje koja ima dovoljno kapaciteta i samopouzdanja da završi s lošom prošlošću. Umjesto toga se generira netrpeljivost. Nema sumnje da je tako i u Srbiji, ali Hrvatska je upravo zbog ishoda našeg sukoba u boljoj poziciji da bude širokogrudna, i morala bi biti što širokogrudnija u odnosu na susjede. Ne znači da ćemo odstupati od naših interesa, ali ne moramo se hraniti mržnjom. Bosna i Hercegovina je još jedan test. Sigurno je da u toj zemlji, u koju je nesreća velikim dijelom uvezena, treba ostvariti ravnopravnost naroda. Ali ta ravnopravnost je simbolična, ona ne može biti apsolutna – kao što nema ni apsolutne ravnopravnosti velikih i malih država, mada je dobro da u UN-u sve zemlje imaju po jedan glas. Ravnopravnost naroda ne smije gušiti ravnopravnost pojedinaca, koja je srž demokracije. A upravo se gušenje ravnopravnosti građana događa u postavljanju Hrvatske u njenom odnosu prema BiH. Nacionalna i građanska jednakost moraju biti povezane, o tome ovisi prosperitet pojedinaca. Sveukupno, politikom prema susjedima nažalost smo sami blokirali naše vanjskopolitičke potencijale. Nevjerojatno je da 27 godina nakon rata ne govorimo o našim zajedničkim sadašnjim i budućim interesima.

Kako komentirate činjenicu da EU tri desetljeća nije u stanju integrirati ovu regiju?

Mislim da je Unija propustila da otvori vrata svim državama proizašlim iz bivše Jugoslavije, i to onda kada je mogla nametnuti pregovaračke uvjete. Nije smjela dozvoliti da se zaustavi proces ulaska Makedonije. Unija sada hoće što prije uključiti Ukrajinu, mada je prihvaćanje ukrajinske kandidature potez koji u ovom trenutku ima više psihološke nego realne i strateške posljedice. Ali, slično tome, trebalo je ranije naći elastičniji odnos prema BiH, upravo zbog nevolja koje je ta zemlja proživljavala. Za Srbiju je realno da uđe u EU. Istovremeno je rat u Ukrajini Srbiju doveo u vrlo tešku situaciju, jer se nalazi pod velikim pritiskom da se izjasni za sankcije Rusiji. Ako rat potraje, mislim da će makar iz taktičkih razloga morati da pristane na njihovo uvođenje.

Povratak multilaterali

U globalnim međunarodnim odnosima sve važnije postaju zemlje koje ne pripadaju zapadu, poput Indije, Indonezije ili Brazila. Kako bi se ta činjenica trebala odraziti na međunarodnu političku arhitekturu – neizbježna je reforma UN-a, naročito Vijeća sigurnosti?

Prvo, što se tiče Vijeća sigurnosti, nedavne ideje i nastojanja da se Rusiji i Kini oduzme pravo veta neće nitko prihvatiti, pa ni Francuska ili Britanija. Vijeće sigurno treba proširiti i to tako da novi stalni članovi postanu Indija, Nigerija, Japan, Njemačka, možda Indonezija i još neke zemlje. To bi zapravo bila aktualizacija Ujedinjenih naroda, tako da njihovo ustrojstvo odražava novu realnost svijeta. Drugo, općenito se mora ojačati uloga Ujedinjenih naroda, tako da oni zaista budu međunarodni parlament. Sve akcije koje se tiču obrane i nezavisnosti pojedinih zemalja, a naročito vojne akcije, moraju se obavljati strogo u skladu sa sedmim poglavljem Povelje UN-a, koje regulira pitanja ugroze, narušavanja mira i agresije.

Treće, trebalo bi da se stvori ekonomsko-financijsko tijelo, u čijem bi sastavu bile otprilike ove zemlje koje danas čine G20. Ideja je rođena 2008. godine u okviru EU-a, za vrijeme velike financijske krize. Formirana je i komisija koja bi trebala raditi na osnivanja tog tijela, na čelu s nobelovcem Josephom Stiglitzom. Novo tijelo trebalo bi imati mandatorne prerogative, što znači da su njegove odluke obavezujuće, kao i odluke Vijeća sigurnosti. To bi mnogo značilo za uvođenje principa solidarnosti i obzirnosti u međunarodne odnose, kao i za suzbijanje monopola velikih i jakih. Liberalni kapitalizam u jednoj fazi jest dao podstrek ekonomskoj ekspanziji, ali je istovremeno stvorio ogromne razlike i porast moći malog broja ljudi. Globalizacija je dovela do dominacije jednog dijela svjetskog kapitala, prije svega američkog, ali i onog iz drugih zemalja. Tako se stvaraju monopoli, ruši se tržišna ekonomija uopće i stvara neokolonijalni sistem.

Što još vidite kao najveće probleme današnjice?

Nalazimo se u najtežoj i najkompleksnijoj krizi još od Drugog svjetskog rata. Rat u Ukrajini i aktualna geopolitička situacija samo su jedan element te krize, i to element koji zaklanja dugoročne probleme. Radi se o multidimenzionalnoj krizi i kapitalizma i demokracije. Nakon što je na zapadu odbačena socijalna država, utržilo se sve, pa i sama država. Umjesto država, često odlučuju i politiku određuju korporacije ili one obavljaju ono što države ne mogu. U samoj ekonomskoj sferi imamo veliku inflaciju, recesiju i dužničku krizu. Ovolika stopa inflacije slomit će cijeli sistem ako se ne podignu kamate. Ali podizanje kamata strašno će opteretiti servisiranje duga. Globalni dug premašio je 200 posto svjetskog BDP-a, što je neodrživo. Nitko se ozbiljno ne bavi problemom siromaštva. Kratkoročni pogledi na krizu su sebični i daju impuls populizmu i nacionalizmu, a potom raste i ekstremizam, prije svega desni. Nepoznato je kako ćemo iz svega toga izaći. Povrh svega izbio je ovaj rat, koji treba što prije zaustaviti. Umjesto politike maksimalizacije profita, zapad se mora vratiti politici socijalne države, dok se u međunarodnim odnosima moramo vratiti koegzistenciji. Put ka sporazumijevanju može se tražiti preko odnosa prema klimatskim promjenama i devastaciji prirode, što je jedan od najvažnijih globalnih prioriteta.

Hoće li pitanje klimatskih promjena biti dovoljno da prevladamo aktualnu situaciju kaosa i razjedinjenosti?

Na kraju razgovora moramo još jednom da ukažemo na ogromnu međuzavisnost svijeta i svih njegovih dijelova, međuzavisnost koja je danas na takvom stupnju kao nikada dosad u povijesti čovječanstva. Istovremeno imamo najveću razjedinjenost vodećih političkih faktora još od završetka Drugog svjetskog rata, veću negoli u vrijeme hladnog rata. Iz tog se raskoraka javljaju nekontrolirani tokovi. Kada se jedan sistem ruši, a drugi još nije na vidiku, onda se javljaju monstrumi, rekao je prije sto godina Gramsci. Ili, kako je na kraju hladnog rata rekao Havel – sada je sve moguće i gotovo ništa nije izvjesno.

Svakako najveća opasnost prijeti od klimatskih promjena, nuklearnog oružja, pandemija, nedostatka solidarnosti i nejednakosti, a te se prijetnje istovremeno međusobno podstiču. Jedini put ka izlazu iz tog začaranog kruga su vraćanje multilateralizmu i jačanje uloge međunarodnih institucija, kao što su Ujedinjeni narodi, Organizacija za evropsku sigurnost i suradnju i ostali međunarodni mehanizmi. Preko njih se hitno moramo okrenuti rješavanju navedenih problema, prema ovdje navedenim prioritetima. Klimatske promjene već su došle do stupnja na kojem ne možemo biti nezabrinuti za sudbinu planete, a time i za sudbinu ove suvremene civilizacije.

Tekst je prenet sa portala Novosti.