Balkanski put smrti

Piše: Tamara Opačić

Nihada Suljića gotovo je nemoguće uloviti. Danima smo se dogovarali za razgovor jer je tom 32-godišnjaku slobodno vrijeme nepoznat pojam. Zaposlen je u administraciji jedne privatne kompanije u Tuzli, a nakon završetka radnog vremena svakog dana odlazi na lokacije na kojima se okupljaju izbjeglice. Najčešće na centralnu autobusnu stanicu.

– Ljudima dijelim hranu, vodu, lijekove, odjeću i obuću, sve ono što u tom trenutku imam. Pomažem im i sa informacijama: kada imaju autobus, gdje će kupiti karte, razmijeniti novac ili prespavati. Moje aktivnosti su zbilja raznolike, a to radim iz čiste solidarnosti. Naprosto, vjerujem da svi ljudi zaslužuju jednake šanse – govori Nihad.

U proteklih pet godina, koliko pomaže izbjeglicama, svjedočio je nebrojenim dirljivim i nemilim situacijama, od poroda do smrti. Pa i napadima lokalnih političara, policije i medija. Takve, kaže, nastoji ostaviti po strani. Radije se sjeća ljudi. Recimo, bračnog para Noori i njihovo dvoje djece iz Herata u Afganistanu, koji su u Tuzlu došli na samom početku izbjegličke krize. Nakon dva dana su nastavili svoj put.

– Kako imamo prijatelje po cijeloj Bosni, ostali smo u kontaktu i nastavio sam im pomagati. Imao sam priliku da upoznam i učiteljicu koja je njihove dječake podučavala u kampu u Bihaću. Preko nje sam im slao paketiće sa slatkišima. Ona mi je u ljeto 2019. javila da se utopio njihov otac Hamed, i to dok se s djecom kupao u Uni – prisjeća se naš sugovornik.

Hamed, punog imena Abdulhamed Noori, jedan je ukupno 50 izbjeglica i migranata koji su od početka 2018. preminuli na području Unsko-sanskog kantona. Najveći broj utopio ih se prilikom pokušaja prelaska hrvatsko-bosanske granice, a dio je stradao u požarima, u pokušajima zagrijavanja ruševnih kuća za zimskih dana. Bilo je i slučajeva međusobnih obračuna u izbjegličkim kampovima te gušenja. Zbog učestalih smrti, kantonalna bolnica morala je proširiti svoje kapacitete. Ukupno 40 tijela, odgovorili su nam iz unsko-sanskog MUP-a, u međuvremenu je identificirano te posredstvom ambasada i međunarodnih organizacija vraćeno u zemlje porijekla. Ostalih deset ukopani su na groblju u Bihaću, gdje se među zelenim nišanima, s oznakom NN, ističe visoki, bijeli spomenik. Nalazi se na Hamedovom grobu, čija je obitelj u međuvremenu uspjela doći do zapada Europe.

– Nakon obavljene dženaze javila mi se njegova supruga Zehra sa željom da mu se uredi grob. Sredstva sam prikupio od svojih prijatelja i prijateljica, a za pomoć sam se obratio i Zemiri Gorinjac, predsjednici udruženja Solidarnost iz Bihaća, koja se lavovski bori za izbjeglice i inače prikupljala novac za repatrijaciju tijela stradalih. Ona je Zehri pomogla da dobije potrebne dozvole – kaže aktivist.

Kada je lokalni kamenorezac čuo priču, nije htio naplatiti nišan, pa su sva sredstva uložena u uređenje grobnice.

– Pošto je u nas u tradiciji da se napiše tko podiže spomenik, na kraju smo odlučili da na njemu stoji “nišan podiže narod Bosne i Hercegovine”. Jednostavno, želio sam da za sto, dvjesto godina taj kamen svjedoči da je taj čovjek došao iz Afganistana, da je u Bihaću izgubio svoj život, ali da su obični ljudi, građani BiH, sudjelovali u izgradnji njegovog nadgrobnog spomenika – govori Nihad Suljić i dodaje da je puno preminulih migranata sahranjeno u mjestima koja graniče sa Srbijom.

Zbog “kompleksnog uređenja BiH i odnosa koji tamo vladaju”, kaže, njihov broj gotovo je nemoguće utvrditi. Na tom tragu obratili smo se nadležnim ministarstvima Federacije BiH i Republike Srpske i iz prve ruke posvjedočili posvemašnom kaosu. Dok su nas iz MUP-a Federacije uvjeravali da je na njihovom području zabilježeno svega deset migrantskih smrti – pri čemu ostaje nepoznato gdje je ostalih, najmanje 40 stradalih na području Unskog-sanskog kantona – iz policije RS-a spominju pronalazak “24 beživotna tijela lica koja svojim izgledom asociraju na migrante”. Među njima je Seid Addou, 19-godišnji mladić iz Maroka, kojeg je 2019. iz puške ubio lokalac u Todorićima kod Bileće i njegovo tijelo danima skrivao u jami.

U komunikaciji s ostalim nadležnim institucijama te s aktivistima na terenu uvjerili smo se da službene statistike o smrtima migranata, stradalih na teritoriju postjugoslavenskih zemlja, koje čine dio balkanske izbjegličke rute, često nemaju uporište u stvarnosti. Zbog neujednačene metodologije i nepostojanja suradnje na tome polju, o nezabilježenim slučajevima ljudi, koji su u potrazi za sigurnošću stradali na ovdašnjim prostorima, može se samo nagađati. Za to vrijeme, te iste države zajedničkim snagama daju obol u provođenju lančanih pushbackova, odnosno nasilnih protjerivanjima izbjeglica s Bliskog i Srednjeg istoka koje pokušavaju doći do EU-a.

Grupa je uspela da dođe do obale reke sa bosanske strane, ali ih je tamo čekala BiH policija, oduzela im čamac i naterala da plivaju nazad do obale Srbije. Dva momka su se na kraju utopila, prepričava Milica Švabić

U kontekstu balkanske rute, takve nezakonite prakse, protivne europskom i međunarodnom pravu, najčešće započinju na granici Turske i Grčke, a istraživanje međunarodne skupine novinara nedavno je dokazalo da u njima sudjeluju i pripadnici europske granične agencije Frontex. Kako smo pisali u prošlom broju Novosti, nezaobilaznu kariku u tom lancu čini Hrvatska, kojoj je, zbog specifičnog geopolitičkog položaja, dodijeljena uloga čuvarice prostora između Schengena i vanjske granice Unije. Naime, u suradnji sa slovenskim, srpskim i BiH kolegama, hrvatska granična policija ima jednu od aktivnijih uloga u pushbackovima, što direktnim, što indirektnim uzrocima većine migrantskih smrti.

Prema podacima koje prikuplja međunarodna grupa aktivista i istraživača od 2016. godine, tj. formalnog zatvaranja izbjegličke rute, na području Balkana, s fokusom na zemlje bivše Jugoslavije, smrtno je stradalo najmanje 259 migranata, od čega njih 29,7 posto na području BiH, 24 posto u Srbiji, 20,5 u Hrvatskoj, 8,1 u Sloveniji, 1,5 u Sjevernoj Makedoniji, 0,8 na Kosovu i 15,4 posto u ostalim balkanskim državama. Na temelju istih podataka, u sklopu istraživačkog projekta “Europski režim iregulariziranih migracija na periferiji EU: od etnografije do pojmovnika” (ERIM) nastala je karta stradanja koja pokazuje da je najsmrtonosnije područje koje se prostire od Velike Kladuše i Bihaća, do Karlovačke županije i Gorskog kotara pa sve preko granice sa Slovenijom. Veliki broj smrti evidentiran je i na području oko hrvatsko-srpske granice te bosansko-srpske, u dijelu gdje se ona nalazi na rijeci Drini. Budući da je riječ o podacima prikupljenima iz javno dostupnih izvora, najčešće medija, aktivisti i aktivistkinje ističu da je realan broj umrlih vjerojatno daleko veći.

Milica Švabić, pravnica iz beogradskog Klikaktiva – Centra za razvoj socijalnih politika koja više od sedam godinama radi na pravnom savjetovanju i zastupanju izbjeglica u Srbiji, kaže da, sudeći po situaciji koju zatiče na terenu, jako puno takvih slučajeva, pogotovo na institucionalnoj razini, prolazi nezabilježeno.

– Primera radi, u leto 2020. našoj su se organizaciji javili ljudi iz izbegličke populacije i prijavili da su im se dva drugara utopila u Drini. U pokušaju da pređu iz Malog Zvornika u Srbiji do Zvornika u BiH, potonuo im je čamac, a njih dvojica nisu uspeli da doplivaju do obale. Njihov nestanak prijavila sam policijskim stanicama sa obe strane Drine, prosto ne znajući gde su tela mogla da isplivaju. Ni od jedne nisam dobila odgovor – govori za Novosti Švabić.

Mladi muškarci, koji su Klikaktivu prijavili nestanak, na kraju su se sami dali u akciju. Za tjedan dana, koliko su tragali, na tom području, s obje strane rijeke, pronašli su ukupno jedanaest tijela, uključujući dvojicu prijatelja porijeklom iz Afganistana i Pakistana. Milica Švabić tada je krenula nazivati i ostale institucije.

– U celom praćenju tih jedanaest tela, uverila sam da sa srpske strane ne poštuje potrebna procedura. Kada god su tokom te nedelje dana pronašli neko od tela, momci su mi javili, a ja bih potom nazvala nadležnu bolnicu u Loznici. Iz bolnice su mi tvrdili telo nije došlo do njih, da nemaju pojma o tome. Onda bih nazvala groblje, a oni mi potvrde da je tamo ipak stiglo. Na kraju sam saznala da je dio tela ipak stigao do bolnice, ali su me uveravali da ne mogu da utvrde identitet jer su bila u prilično lošem stanju, da su neprepoznatljiva i da mora da se odmah sahrane – svjedoči ona.

– U istoj bolnici potvrdili su mi da policija vrlo često, kad na licu mesta utvrdi da je u pitanju migrant, što naprave po proceni fizičkog izgleda i boje kože, i kada vide da osoba kod sebe nema nikakva dokumenta, zapravo ne šalje telo na obdukciju niti uzimanje DNK. Samo narede da telo ide pravo na groblje i da se odmah sahrani – kaže Švabić.

Naša sugovornica ističe da u cijeli proces nije bio uključen ni Komesarijat za izbeglice i migracije Republike Srbije, koji bi trebao voditi evidenciju stradalih. Dodaje da je u istom navratu zaključila da situacija u BiH djeluje još kaotičnije:

– Pošto je manji deo od tih jedanaest tela pronađen s bosanske strane, shvatila sam da se tek tamo ne poštuje nikakva procedura. U BiH se obdukcije ne rade nužno u bolnici, već se neka tela šalju u privatna pogrebna preduzeća. Ti ljudi ne žele da daju apsolutno nikakvu informaciju.

Iz srpskog MUP-a nisu se očitovali na nijedno od naših pitanja, a prema ranije objavljenim procjenama Komesarijata za izbeglice saznajemo da je na teritoriju Srbije od 2015. umrlo najmanje 70 migranata. Iz MUP-a Republike Srpske odgovorili su nam pak da se “profilisanje izuzetih DNK uzoraka po naredbi suda vrši samo u slučajevima kada postoje osnovi sumnje da je izvršeno krivično delo, a u ostalim slučajevima se izuzeti uzorci deponuju kako bi se eventualno naknadno upoređivali ili vještačili”.

Prošle godine Klikaktiv je u dva odvojena slučaja bio uključen i u potragu za tijelima još četvorice mladića koji su se također nestali u Drini. Po dobro poznatom scenariju, državni organi su ih i taj put ignorirali, pa do danas ne znaju jesu li pronađeni. U rujnu 2020. dojavljen im je i slučaj pushbacka.

– Grupa je uspela da dođe do obale reke sa bosanske strane, ali ih je tamo čekala BiH policija, oduzela im čamac i naterala da plivaju nazad do obale Srbije. Dva momka su se na kraju utopila. Na terenu smo pričali sa momcima koji su takođe bili deo iste grupe a koji su uspeli da izađu iz Drine. Niko nije poznavao utopljene, pa nismo mogli ni da prijavimo nestanak niti da stupimo u kontakt sa porodicom – kaže nam Milica Švabić i dodaje da se žrtve u Srbiji također sahranjuje u mjestima najbližima lokaciji pronalaska tijela.

Mnogi od stradalih nikada neće biti pronađeni, veliki broj identiteta stradalih ostat će neutvrđen, a njihove zajednice, razasute širom svijeta, nastavit će tugovati. Bez mogućnosti da posjete grobove svojih bližnjih, govori Selma Banich

Najveći broj sahranjen je na izdvojenom dijelu pravoslavnog groblja kraj izbjegličkog centra u Šidu. Tamo se nalazi i grob djevojčice Madine Hussiny, koja je na teritoriju Srbije poginula krajem studenog 2017. godine, nedugo nakon što je nju i njenu mnogobrojnom obitelji tamo protjerala hrvatska policija. Šestogodišnja Afganistanka postala je tragičan simbol bešćutnog europskog režima migracija, koji izbjegličke obitelji i njihove zajednice i dalje zavija u crno.

Jedno od posljednje djece stradale na ovdašnjim granicama je 10-godišnja djevojčica Rahime iz Turske, čije su tijelo u prosincu 2021. ronioci pronašli na dnu rijeke Dragonje. Nesreća se dogodila nakon što je njena majka s još dvoje djece pokušala prijeći hrvatsko-slovensku granicu, a policija je sve članove obitelji koji su uspjeli doći na slovensku stranu vratila na teritorij Hrvatske. Dok su slovenski političari danima svaljivali odgovornost na majku, aktivisti okupljeni oko inicijative Info Kolpa nemaju dileme – za Rahiminu smrt kriva je represivna politika EU-a i njenih članica, Slovenije i Hrvatske, koja migrantima nije osigurala siguran put, pa su, kako bi izbjegli deportacije, prisiljeni koristiti opasne rute.

Prema podacima kojima raspolaže Info Kolpa, u Sloveniji je od 2016. smrtno stradalo najmanje 30 ljudi u pokretu. Aktivisti objašnjavaju da su policijske statistike nešto niže jer ne uključuju preminule u prometnim nesrećama. “Nasilne policijske potjere za navodnim krijumčarima često završavaju smrtima, jer je kazna za krijumčarenje u Sloveniji jako visoka, do 15 godina zatvora. Problem je i to što mnogi prijavljeni slučajevi nestalih osoba nisu uključeni u službene izvještaje jer njihova tijela nisu pronađena, kao što je to trenutno slučaj s tri osobe iz Gambije i Kameruna koje su nestale prilikom prelaska granične rijeke Kupa 13. travnja ove godine”, odgovorili su nam iz Info Kolpe.

Prizor iz Srbije (Foto: Klikaktiv)

Dodaju i da su na području Slovenije najsmrtonosnije rijeke, koje ljudi moraju prijeći da bi došli do srednjoeuropskih država. Samo je u slivu spomenute Kupe, na području općine Črnomelj dosad pronađeno osam tijela: Brikija Kamala i Yassina Harima iz Alžira, Khelloufija Mohameda, Lamslallaka Younessa, Boukrima Halza i Anouara El Mounisa iz Maroka, Omita Topcua iz Turske te još jedne neidentificirane osobe. Ostala opasna mjesta su guste šume, jer ljudi u pokretu obično izbjegavaju naseljena mjesta zbog lokalaca koji su ponekad spremni pozvati policiju. U tim područjima se temperature noću znaju spustiti i do minus 20 stupnjeva, što može dovesti do hipotermije, upozoravaju aktivisti.

“Međutim, odgovornost za smrti uglavnom leži na europskom graničnom režimu i konkretnim zemljama koje su usvojile i provode ovakvu politiku. Moramo imati na umu da EU i Europska komisija izdašno financiraju nasilne granične režime nacionalnih balkanskih država. Europske institucije pokušavaju prikriti činjenicu da financiraju visokotehnološku opremu za nadzor granice hrvatske policije koja nasilno i ilegalno protjeruje migrante, što je dokazano i pred Europskim sudom za ljudska prava”, poručuju iz Info Kolpe i ističu da slovenska policija u tom smislu nije direktno fizički nasilna prema izbjeglicama koje protjeruje natrag u Hrvatsku “jer to ne mora ni biti”.

“S restriktivnim graničnim režimom, postavljanjem žilet-žice i prihvaćanjem zakona koji kažnjavaju krijumčare s apsurdno visokim zatvorskim kaznama, Slovenija zapravo radi sve da izbjeglička ruta bude što opasnija i smrtonosnija. No takve restriktivne politike ne utječu odvraćaju ljude od migracije, jer je riječ o osobama koje nemaju drugog izbora, koje bježe od ratova i siromaštva”, smatraju slovenski aktivisti.

Zbog toga, ako se postojeći sustav radikalno ne promijeni, domeće umjetnica i aktivistkinja Selma Banich iz Zagreba, koja je u spomen na stradale na putu kroz Balkan inicirala izradu platna s njihovim portretima, još jedna u nizu masovnih grobnica na ovim prostorima, ovaj put ispunjena tijelima migranata, nastavit će se puniti. Pa i trenutku kada se Schengen premjesti na granicu Hrvatske s BiH i Srbijom

– Već sada je jasno, pogotovo od početka rata u Ukrajini, da nas očekuje daljnji rast nacionalizama i militarizacije, kako društava, tako i granica. S obzirom na geopolitičku poziciju BiH i Srbije, za očekivati je da će i te države aktivnije sudjelovati u daljnjem progonu ljudi u pokretu. Uz masovne deportacije i izbjegličke kampove, koji su zapravo sabirni logori, takve politike nastavit će proizvoditi i smrti. Mnogi od stradalih nikada neće biti pronađeni, veliki broj identiteta stradalih ostat će neutvrđen, a njihove zajednice, razasute širom svijeta, nastavit će tugovati. Bez mogućnosti da posjete grobove svojih bližnjih – zaključuje Banich.

Tekst je prenet sa portala Novosti.