U NEDOSTAJANJU FESTIVALA: Proputovao sam cijelu Europu, a da se nisam pomaknuo iz svoje radne sobe

Piše: Marko Stojiljković, Lupiga

Prošlogodišnji Berlinale, održan krajem veljače, bio je posljednji značajni filmski festival koji se odvijao u pravom, „fizičkom“ obliku i s neokrnjenim kapacitetom. Cannes je bio nekoliko puta pomjeran dok na koncu nije otkazan, a selektirani filmovi su dobili etiketu zbog koje njihovo prikazivanje na drugim festivalima u fizičkom ili virtualnom obliku nije moglo biti smatrano svjetskom premijerom. Venecija je održana u fizičkom obliku, ali s bitno smanjenim kapacitetom publike, kako redovne, tako i one profesionalne.

Pojavio se, međutim, sasvim brzo jedan relativno novi koncept virtualnog festivala, odnosno seljenja festivala i njegovog programa, filmskog, profesionalnog i edukativnog, na zatvorene internetske platforme, a riječ koju smo tim povodom morali naučiti je „geo-blocking“, odnosno ograničavanje dostupnosti sadržaja na osnovu geografske lokacije nečije IP adrese. Prevedeno na običan jezik, to bi značilo da su se određeni filmovi i drugi sadržaji mogli konzumirati samo iz određenih država ili regija (primjera radi, bosansko-hercegovački filmski festivali kao što su Sarajevo Film Festival i Pravo ljudski svoj su program nudili cijeloj regiji bivše Jugoslavije, dakle od Vardara do Triglava). To je, naravno, vrijedilo za regularnu publiku koja je karte morala kupovati preko interneta, dok filmskim profesionalcima i novinarima ograničenja tog tipa nisu predstavljala naročiti problem jer akreditacija nije bila podložna „geo-blockingu“.

Oslikano osobnim primjerom, potpisnik ovih redaka je putovao na Island, u britanski Sheffield, francuski Marseille, potom u Beč, Prizren, Sarajevo, Beograd, Tallinn, Lisabon, Rotterdam i Berlin, a da se zapravo nisam ni pomaknuo iz svoje radne sobe. Na taj način je posao u teoriji bio olakšan i lišen organizacijskih problema glede putovanja, smještaja i ostatka često zamorne logistike, ali filmski festivali nisu samo filmovi, virtualni intervjui i diskusije o njima, već podrazumijevaju i određenu socijalnu komponentu druženja, zabava, upoznavanja novih ljudi i kontakta. I to se nikako ne može tek tako rekreirati u virtualnom obliku preko Zooma ili neke slične online platforme. Počele su nam, dakle, nedostajati i stvari koje su nas možda ranije ponekad beskrajno nervirale. Neki su pak festivali smislili hibridni koncept virtualnog i fizičkog. Veći dio sadržaja bio je dostupan u obje varijante, dok je nešto „ekskluzive“ sačuvano samo za one koji su u mogućnosti fizički prisustvovati festivalu.

Iskustva s praćenjem filmskih festivala na daljinu su različita i uglavnom ovise o tri presudna faktora. Prvi je svakako bio kako dotična virtualna platforma radi, koliko je stabilna, otporna na opterećenja pri velikom prometu i koliko je pogodna za korištenje. Drugi faktor je to kako su filmski festivali uspjeli prilagoditi svoj program novonastaloj situaciji, odnosno koliko je fleksibilnosti ostavljeno gledatelju, filmskom profesionalcu, novinaru ili kritičaru. Treća grupa faktora tiče se psihološke prirode, odnosno koliko je došlo do „zamora materijala“ kod nekoga tko je ponekad morao pratiti i više festivala istovremeno ili jedan za drugim bez odmora, te pod kolikim se pritiskom osjećao radeći to.

Same platforme su se pokazale kao dovoljno kvalitetne, sposobne izdržati „navalu“ gledatelja i svima pružiti visoku rezoluciju slike i zvuka. Problema je, naravno, znalo biti, ali su se otklanjali u hodu zahvaljujući tehničkim službama korisničke podrške koja je postala važnija nego ikad ranije. Što se koncepcije tiče, ona je varirala od festivala do festivala, što je različito utjecalo na gledatelje. Neki su festivali ostavljali svoje filmove dostupnima od dana premijere do kraja, drugi su, pak, njihovu dostupnost ograničavali na tri ili čak jedan dan. Neki su produžavali svoje trajanje i svoj program dijelili u segmente koji su „igrali“ različitih tjedana, što je pomagalo publici u organizaciji, dok su se drugi striktno držali zadanih vremenskih (datumskih) okvira, a treći dijelili festivale na dvije velike i vremenski odvojene etape. Iz mog osobnog iskustva, najnaporniji festival je bio ovogodišnji Berlinale koji je svoj cijeli program koji inače traje deset dana odlučio stisnuti u pet dana, dok je primjerice Rotterdam već u startu bio podijeljen na dvije etape, neki od natjecateljskih i revijalnih programa su „igrali“ početkom veljače u virtualnom obliku, dok će se druga polovica festivala, zakazana za lipanj, održati u fizičkom obliku, naravno, ukoliko epidemiološke prilike to budu dozvolile.

Hrvatski i regionalni festivali su se, pak, na izazove odazvali ništa lošije nego svjetski, prateći situaciju i trendove, ali također razmišljajući proaktivno. Prošlo ljeto je ponudilo priliku za relaksaciju i fizičko održavanje pojedinih festivala, recimo Festivala tolerancije, Fantastic Zagreb Film Festivala i Festivala mediteranskog filma u Splitu, te Liburnija Film Festivala krajem ljeta, sve uz poštovanje mjera distance. Isto vrijedi i za Grossmannov festival fantastičnog filma u Ljutomeru u Sloveniji (vinska komponenta festivala nažalost je otpala), Festival europskog filma na Paliću i Kino Otok u Izoli koji je iz kasno-proljetnog prebačen na kasno-ljetni termin.

Pula i Motovun su u najavljenom fizičkom obliku otkazani tjedan ili dva prije najavljenog početka festivala, Motovun je održao samo otvaranje na lokaciji, dok je ostatak programa poslao na turneju po hrvatskim ljetnim kinima, s velikim finalom u zagrebačkoj Laubi, Pula je održana u rujnu u fizičkom obliku s vrlo strogim pravilima distanciranja. Slična sudbina naprasnog otkazivanja festivala u fizičkom obliku zadesila je i Sarajevo Film Festival, ali je najveći regionalni filmski festival imao već spremnu rezervnu, virtualnu opciju.

O prošlogodišnjem izdanju Liburnija Film Festivala, inače najznačajnijeg hrvatskog festivala posvećenog domaćem dokumentarnom stvaralaštvu, direktor festivala Oliver Sertić kaže da je sve prošlo iznad njegovih očekivanja. Iako, jasno, kapaciteti su bili smanjeni

„Tada je još uvijek trajalo zatišje i situacija u Primorsko-goranskoj županiji je bila dosta dobra. Naravno, gledalište na ljetnoj pozornici nam je srezano sa 400 na maksimalnih 150 gledatelja, a u Vili Antonio sa 100 na 25, ali su sva ta mjesta bila popunjena i ljudi su rado dolazili gledati filmove što nas je dodatno ohrabrilo za daljnji rad“, kaže Sertić u razgovoru za Lupigu.

Napomenut će kako je publika Liburnije izuzetno posvećena, a da su oni kao organizatori opsesivno pazili da sve prođe u savršenom redu.

„Mijenjali smo i dezinficirali mikrofone na svakoj najavi, volonteri su cijelo vrijeme nosili maske, inače, nikad nismo imali veći broj volontera, dezinficijensi su bili po svuda …“, objašnjava direktor festivala.

Posebno će istaknuti i da su imali sreću, za razliku od mnogih drugih, da im gosti nisu otkazivali najavljene dolaske.

„Međutim, stradao je muzički program jer nismo htjeli da se ljudi guraju pred binom, ali to je manji problem“, rezimira Sertić

Za najavljeno ovogodišnje izdanje kaže da se zastoj u produkciji već pomalo osjeća i da je manje prijava, iako to još uvijek nije razlog za paniku. Kako će i što će ove godine, dakako, još uvijek ne znaju.

„Pripreme za novo izdanje već teku, prijave filmova traju, a mi svakodnevno pratimo situaciju. Vidjet ćemo što će nam donijeti ljeto. Neke produkcije su otegle završavanje filmova, nadajući se da će se neki festivali ipak održati uživo, pa čuvaju filmove za velika platna. Ipak, ima još dosta vremena tako da ne paničarimo“, zaključuje direktor Liburnija Film Festivala.

Prošlu jesen, s ponovnim razbuktavanjem epidemije, na snagu su uglavnom stupila nova zatvaranja, što znači i otkazivanja filmskih festivala, dok su reakcije bile različite. Festival slovenskog filma prebačen je iz Portoroža u Ljubljanu i održan je u fizičkom, smanjenom obliku prije zatvaranja. Zagreb Film Festival se uspješno prebacio na virtualnu varijantu izdanja, dok su zagrebački Subversive (prebačen iz očekivanog proljetnog termina na jesenji) i Human Rights Film Festival prešli na hibridni oblik.

Što će biti s ovogodišnjim festivalima u ovom trenutku se može samo nagađati. No, postoje neke stidljive najave da bi ove ljetne svi oni koji su zainteresirani ipak mogli gledati uživo. U Istri je već, u skladu s pripremama za turističku sezonu najavljeno da će epidemiloške mjere bitno popustitit. Tako je i Pula Film Festival dobio određene granacije da će se ovog srpnja održati u punom obimu, ali sa smanjenim kapacitetom publike u Areni. Na isto računaju i organizatori Motovun Film Festivala.

Glede sljedećeg izdanja Zagreb Film Festivala, koji ima tu nesreću da se održava u kasnu jesen, inače najveći po budžetu i po posjećenosti u Hrvatskoj, njegov direktor Boris T. Matić kaže da je ugodno iznenađen i količinom i kvalitetom filmova koji su do sada došli do selekcije.

„Za sada, bez obzira što sam se ja bojao da neće biti tako, ipak ima dobre ponude. Mi smo do sad već odabrali nekoliko filmova. Dosta toga ovisi o tome kakvo će biti ovogodišnje izdanje festivala – uživo ili online. Problem je što je pojedine filmove teško dobiti za online prikazivanje … Ja se ipak nadam najboljem“, reći će nam Boris T. Matić.

Nova vremena nose nove izazove za filmske festivale kao i za ostale segmente filmske umjetnosti i filmskog biznisa, ali sada makar znamo s čime imamo posla, a i cjepivo će prije ili kasnije polučiti određene rezultate. Do tada su pravila igre već uglavnom postavljena. Nema nam drugo nego ih se pridržavati.

Tekst je prenet sa portala Lupiga.