NEOČEKIVANI POTEZ: Strašno velik korak za Rimokatoličku crkvu u Hrvatskoj

Piše: Lana Bobić, Lupiga

Važan korak za nadbiskupa Uzinića i strašno velik za Rimokatoličku crkvu u Hrvatskoj.

U zemlji u kojoj se na karnevalima pale lutke istospolnih obitelji, u kojoj se usred bijela dana događaju napadi na osobe zbog njihove seksualne orijentacije, u kojoj teolozi za pedofiliju u Crkvi krive homoseksualnost, a nezanemariv broj katolika govori o homoseksualizmu kao o neprirodnoj devijaciji ili čak bolesti koja se može liječiti, ovakav istup visokopozicioniranog člana crkvene hijerarhije velika je stvar. Važna. I nasušno potrebna.

Dragi prijatelji, 

potaknut komentarom na jednu od mojih nedavnih objava, uz današnji Međunarodni dan borbe protiv homofobije želim podsjetiti na poruku pobudnice ‘Amoris laetitia’, koja nam je ove godine ponovo predložena za razmišljanje i proučavanje, a koja nas u svezi s ovim pitanjem u br. 250 podsjeća da se „Crkva mora ugledati na Gospodina Isusa, koji ide u susret svakoj osobi, bez iznimke.“ 

U duhu ‘Amoris laetitia’, br. 250, dužni smo „svaku osobu, bez obzira na njezinu seksualnu orijentaciju, … poštivati u njezinu dostojanstvu i prihvaćati s poštovanjem, te … pomnjivo izbjegavati svaki znak diskriminacije, posebice bilo koji oblik agresije i nasilja.“ Imamo također dužnost takvim osobama i njihovim obiteljima „zajamčiti obzirno pastoralno vodstvo tako da oni koji pokazuju homoseksualne sklonosti mogu dobiti pomoć koja im je potrebna kako bi u potpunosti razumjeli i ostvarili Božju volju u svom životu.“ 

Žao mi je što još uvijek ima katolika koji se s ovim ne slažu. I osobito što ima onih koji misle da služe Kristu i Crkvi diskriminacijom, agresijom i nasiljem, uvredama i pogrdnim komentarima na račun homoseksualnih osoba. 

Od homoseksualnih osoba molim oproštenje što se zbog ovoga mogu i dalje osjećati odbačeni i od Crkve, ali i što oni i obitelji kojima pripadaju još uvijek u Crkvi, koja kao „obitelj obitelji“ treba biti obitelj za sve svoje članove, ne mogu dobiti ono obzirno pastoralno vodstvo koje im prema ‘Amoris laetitia’ treba biti zajamčeno.

Mate Uzinič

Mogla bih kritizirati jezik Rimokatoličke crkve koji nadbiskup koristi, razumijevanje homoseksualnosti kao sklonosti, isključivanje BTIQ* osoba iz ove važne poruke, uopće odnos Crkve prema LGBTIQ* osobama kao posljedicu njegovanja patrijarhalne binarno heteronormativne mitomanije. No, to nas ne bi vodilo prijeko potrebnom dijalogu i ozdravljenju. Takva bi kritika uostalom bila konteksta lišen odgovor Rimokatoličkoj crkvi, a ne nadbiskupu Mati Uziniću i njegovoj važnoj poruci.

Mogla bih reći, prekasno, sada ste se sjetili, godine gospodnje 2021.! Međutim, za isprike nikada nije kasno. Čin isprike važan je i za davatelja i za primatelja isprike. Ako primatelj i smatra da je “proš’o voz”, ne postoji zastara za suočavanje s vlastitim krimenom. Osim toga ni to ne bi doprinijelo prijeko potrebnom ozdravljenju. Ozdravljenju koje je nužno i Crkvi i LGBTIQ* osobama.

LGBTIQ* osobama jer su ranjene diskriminacijom, agresijom i nasiljem, povredom dostojanstva, odbacivanjem od strane Crkve koja bi trebala biti “obitelj, obitelji” kako to ističe nadbiskup. A Crkvi zato što je svaka patnja koju prouzroči na brigu joj povjerenom Božjem stvorenju, grijeh. Svaka povreda dostojanstva osobe koju uzrokuje Crkva je abnormalna stanica u njenom ontološkom tkivu i negacija njene soteriološke uloge.

Poruku nadbiskupa Mate Uzinića stoga čitam puna nade u nužan proces pomirenja i ozdravljenja. Vjerujem da ova isprika znači mnogima od LGBTIQ* braće i sestara, vjerujem da ima onih kojima je značilo čuti ispriku i kojima je ova poruka baš na Međunarodni dan borbe protiv homofobije, transfobije i biofobije došla kao melem na ranu.

Vjerujem i da je ova poruka značajna za samu Rimokatoličku crkvu i njeno izlječenje od novotvorina.

Tekst je prenet sa portala Lupiga.