BORIS DEŽULOVIĆ: Mujo i Radovan u engleskom zatvoru

Piše: Boris Dežulović, Lupiga / Dnevnik.si

Dovezli su me u miliciju, te s još nekoliko ljudi stavili u samicu, oblivenu krvlju onih što su likvidirani prije nas. U šest predvečer potrpali su nas u ‘maricu’ i odveli u logor. Oko nas šarena gomila s automatima. Nakon pretresa, nas tri žene otišle smo na jedan kraj, u ‘apartman 102’, a muškarci na drugi. Obrasli u sijede, prljave brade, posuti modricama po cijelom licu i očnim vjeđama, poderane i užasno prljave odjeće iz koje je dolazio nepodnošljiv smrad fekalija, usirene krvi, svi su izgledali isto. Isti očajnički izraz straha na licima.“

Tako se davnog lipnja 1992. godine sjeća Jadranka Cigelj, Hrvatica koju je život nanio u Prijedor, gradić što će devedesetih postati opće mjesto bosanskohercegovačkog užasa. Hiljade Bošnjakinja, Bošnjaka, Hrvatica, Hrvata i ostalih Prijedorčana pogrešne krvi toga su ljeta deportirani u logore Keraterm, Omarska i Trnopolje. Jadranku je dopala Omarska.

Silovana je već sutradan.

Jadranka je preživjela i o svom strašnom iskustvu napisala knjigu „Apartman 102“. Njeno je iskustvo u svojoj jezivoj jedinstvenosti jednako iskustvu svakog zatočenika bosanskohercegovačkih logora. Izabrao sam ga nasumce, među desetinama hiljada svjedočenja protiv Radovana Karadžića i ostalih bosanskih gospodara smrti. Mogao sam i bilo koje drugo: baš svako govorilo je isto, baš svaki zlosretnik na klupi za svjedoke bio je onaj iz Jadrankinih sjećanja, s „istim očajničkim izrazom straha na licima“.

Neizvjesnost, reći će vam. Najgora je neizvjesnost. Strah od tišine, strah od glasova u hodniku, strah od koraka pred vratima.

„Noću slušate korake i krikove, osluškujete, po boji glasa pokušavate raspoznati tko bi to mogao biti, i pitate se jeste li vi slijedeći“, priča tako Jadranka. „No poslije, u silnom strahu za mog sina, nešto se u meni prelomilo. Naučite kontrolirati svaki pokret i uhvatite ritam logora. Sekunda je dan, minuta mjesec, a dan godina. I nikad ne znaš u kojem ćeš trenutku prestati živjeti.“

Radovan Karadžić, arhitekt projekta etničkog čišćenja današnje Republike Srpske, uhapšen je šesnaest godina kasnije u Beogradu i transportiran u Haag. Na Međunarodnom sudu za ratne zločine proglašen je krivim za genocid, ratne zločine i zločine protiv čovječnosti, i osuđen na četrdeset godina zatvora. Nakon što se žalio na presudu, Mehanizam međunarodnog kaznenog suda – koji je preuzeo poslove raspuštenog suda u Haagu – prije dvije godine je na historijski ironičan način uvažio njegovu žalbu, poništio presudu i donio novu: doživotna kazna zatvora.

To valjda samo da ne ispadne kako u crnim bosanskim vicevima vazda najebe Mujo.

Pa ipak, nije Radovan najebao samo zbog te historijske ironije: najzad, za čovjeka njegovih godina, po neumoljivim paragrafima ljudske biologije, četrdeset godina zatvora jednako je doživotnoj robiji. Sedamdeset petogodišnji Karadžić istog bi časa potpisao da četrdeset godina odguli do kraja.

Druga se jedna zgodna historijska ironija okrutno poigrala s glupim Radovanom: da se, naime, nije žalio i da je opstala prvostupanjska presuda, on bi – poput nekih svojih suboraca – jednako ostatak života proveo iza rešetaka, ali u nekom skandinavskom zatvoru polutovorenog tipa, u osnovi hotelskom resortu s četiri zvjezdice i ograničenim kretanjem. Recimo u Danskoj, gdje velikodušna socijalna država na osuđenike troši i po osamsto dolara dnevno, ili u Norveškoj, zemlji svakojakih čudesa, u kojoj su zatvorski stražari nenaoružani, a osuđenici sami raspolažu ključevima svojih ćelija.

Po paragrafima međunarodnog prava, međutim, osuđenik svoju kaznu može izdržavati samo u zemlji koja u svom pravosudnom sustavu ima predviđenu tu istu kaznu. A ni Danska ni Norveška, avaj, doživotnu kaznu – nemaju.

Tako je prije neki dan Mehanizam međunarodnog kaznenog suda, tražeći negdje po Europi zemlju s ugrađenom doživotnom robijom, donio odluku da Radovan Karadžić svoju kaznu ima služiti u – Velikoj Britaniji.

Vijest je prestravila Karadžića i šokirala njegovog odvjetnika Petera Robinsona, koji je već uložio prigovor, tvrdeći da se Britanija ne može smatrati sigurnom zemljom za srpske osuđenike. Prije desetak godina – podsjetio je Karadžićev advokat – u engleskom zatvoru Wakefield trojica su muslimanskih zatvorenika nožem napala srpskog generala Radislava Krstića, koji je u Engleskoj služio kaznu za genocid u Srebrenici, a zbog otvorenih prijetnji kojima je bio izložen svoju kaznu u engleskoj samici služi i osuđeni ratni zločinac Charles Taylor, bivši predsjednik Liberije.

„S visokim postotkom muslimana među zatvorenicima u Britaniji, osjećamo da će gospodin Karadžić biti u opasnosti“, kaže se tako u žalbi koju je podnio Karadžićev odvjetnički tim, i nije da nisu u pravu: iako ih u ukupnom stanovništvu Velike Britanije ima manje od pet posto, udio muslimana u britanskoj zatvorskoj populaciji iznosi čak petnaest posto. I Radovan Karadžić, okrutne li historijske ironije, iznenada se – boji.

Bosanski su vicevi, da ga jebeš, najbolji.

Jadranki Cigelj i desetinama hiljada njenih supatnika Radovan Karadžić ne mora ništa objašnjavati, oni znaju sve o tome. Neizvjesnost. Najgora je neizvjesnost. Ostatak svog života Radovan Karadžić provest će tako trzajući se u snu, osvrćući se oko sebe i mjereći mrka lica tetoviranih tipova u zatvorskom dvorištu. U strahu od tišine, strahu od glasova u hodniku, strahu od koraka pred vratima. „Noću slušate korake i krikove, osluškujete, po boji glasa pokušavate raspoznati tko bi to mogao biti, i pitate se jeste li vi slijedeći.“

Imaju stoga preživjeli bivši logoraši za svog tamničara Karadžića jednostavan savjet: “Naučite kontrolirati svaki pokret i uhvatite ritam zatvora. Sekunda je dan, minuta mjesec, a dan godina.“

I nikad ne znaš u kojem će trenutku prestati doživotna robija.

Tekst je prenet sa portala Lupiga.