Štiks: Fotošopirali smo najbolji dio vlastite povijesti

Razgovarao: Emir Imamović Pirke, Forum.tm

Igore, ideju za roman „W“ ispričao si Seidu Serdareviću, vlasniku nakladničke kuće „Fraktura“, prije nekih jedanaest godina. Na predstavljanjima, međutim, ističeš kako si na romanu radio zadnje dvije. Što je bilo između: niz drugih poslova ili slaganje strukture u sebi, možda oboje i više od toga…?

Priča romana je situirana u razne povijesne periode koje sam morao proučiti. I to sam činio godinama. Na koncu, morao sam odlučiti što od svega toga staviti u roman i kako. Možda je preciznije reći da je priča sama urednički izbacivala suvišno kako bi se izborila s težinom događaja u posljednjih pedesetak godina i velikim brojem ličnosti. A na pitanje što je bilo između… jedna knjiga poezije, rad na doktoratu koji će nakon nekoliko godina prerasti u knjigu „Državljanin, građanin, stranac, neprijatelj“, uključivanje u razne društvene i političke borbe koje će između ostalog rezultirati suradnjom sa Srećkom Horvatom na knjigama „Pravo na pobunu“ i „Dobro došli u pustinju postsocijalizma“ kao i pri organizaciji Subversive Festivala, dvije drame, dva akademska zbornika posvećena pitanjima državljanstva i građanstva, roman „Rezalište“… Uz sve to, možda i važnije, novi brak, novi grad, dijete…

Izgleda da se isplatilo čekati: „W“ je, mahom, dočekan s oduševljenjem, a na jednom portalu je izašao naslov u kojem piše kako dugo nismo imali tako važnog pisca poput tebe. Mali je problem što si ti bio pisac i puno prije nego si počeo razmišljati o ovoj priči…

Prije same ideje o romanu „W“, tamo negdje 2008., bila su već dva objavljena romana, „Dvorac u Romagni“ i „Elijahova stolica“ koja su i nagrađivana i prevođena, a „Elijahova stolica“ objavljena je do sada na četrnaest jezika što taj roman vrlo vjerojatno čini jednim od najprevođenijih romana naše književnosti. No to je samo podatak koji brzo isčili ne samo iz šire javnosti, što je očekivano, već i iz svijesti onih koji se književnošću bave, pa je potrebno da vas se uvijek iznova “otkriva”. Takva su nam vremena, fizička odsutnost, medijska neprisutnost, pogotovo nepojavljivanje u televizijskim emisijama, rezultiraju ignoriranjem. Dok je medijima posao da predstavljaju “novitete”, pa makar bili već dugo tu, čitatelji knjige jednostavno čitaju. Za moju publiku, „W“ će, vjerujem, biti vrlo zanimljiv kao iskorak u mom stvaranju, a oni novi čitatelji će možda otkriti da pišem već dvadesetak godina.

„W“ je knjiga o kojoj je teško govoriti da se publici ne pokvare ni užitak čitanja, ni napetost. Ipak, hajmo pokušati: je li to krimić, ljubavni roman, kronika iznevjerenih nadanja ljevice i njene posljedične bolesti duše…?

Da, ali i povijesni roman, politički triler, roman s ključem prožet autobiografskim elementima, roman ideja… Jasno mi je da „W“ otvara razna čitanja i da će dobivati različite kvalifikacije, ali ne bi bilo dobro da ga se svodi samo na jednu od njih, pa makar bila i pohvala. Ne bi valjalo da se samo bavimo školskim pitanjima žanra i forme, a zanemarimo, na primjer, činjenicu da ovaj roman tematizira globalne političke i društvene događaje koji su obilježili naše živote i na koje nastavljaju utjecati – te da upravo zbog toga treba biti zanimljiv čitateljima. On donosi pitanja etičkih izbora u 20. stoljeću i danas, te nasilja kao sredstva promjene. U njemu su komprimirane brojne sudbine ljudi koje melje povijest, od konclogora, gulaga, NOB-a, političkih prevrata pa sve do žrtava takozvane tranzicije i masovnih grobnica koje su bile konačna mračna konzekvenca propasti našeg socijalizma kao ideje, prakse i vizije. Ukratko, ovo nije samo roman o tome tko je ubio Waltera Stiklera.

Dok si kreirao lik Waltera, morao si, mislim, pokušati razumjeti što se u čovjeku i oko njega dogodi da jednu ideju i ideal zamijeni drugima, da od ljevičara postane ono što su mu bili protivnici. Vjeruješ li da si uspio?

Bolje reći da vjerujem da nisam promašio. Ta tema me je dugo opterećivala, posebno zato što sam živio u Francuskoj gdje u medijskom prostoru vrvi konvertitima koji su kako precizno kaže naslov knjige Guya Hocquenghema zamijenili “maoističku kragnu” za klub Rotary. Jasno je da mi njihova izdaja ideala mladosti nije draga, ali kao romanopisac ne bih stigao nigdje kada taj proces ne bih pokušao razumjeti, kao i kada bih odbacio neke njihove legitimne razloge i validne argumente u datom povijesnom trenutku. U tekstu koji je u „The New Yorkeru“ objavila Hannah Arendt o velikom pjesniku W. H. Audenu, ona se dotakla njegove, doslovne, “konverzije”, od ljevičara koji je napisao moćnu pjesmu „Španjolska 1937“ – koju je kasnije odbacio – do prakticirajućeg kršćanina. Nakon kasnih tridesetih, moskovskih montiranih procesa i pakta Staljin – Hitler, mnogi su, kaže, samo zamijenili vlak socijalizma i komunizma za vlak kapitalizma i frojdijanizma, ili za neku rafiniranu verziju marksizma, ili pak sofisticiranu kombinaciju svega toga. Ljudi mijenjaju vlakove. Posebno nakon traumatičnih događaja i političkih lomova. Odjednom su nakon svog, u usporedbi s tridesetima, teatarskog pokušaja revolucije šezdeset osme, neki shvatili da Mao kojem su se klanjali zapravo nije bio u pravu. Otišli su i dalje, pa su i sam marksizam i socijalizam proglašavali kompletno promašenima da bi ih, u sedamdesetima, nazivali ubilačkim ideologijama. No ni tu nije bio kraj. Konverzija bivših zapadnih zagriženih komunista značila je da ni Francuska revolucija neće biti pošteđena. Istodobno, to su bili ljudi koji su ovladali medijskim prostorom koji ih je prozvao “filozofima”, i to “novim”. Radilo se samo o novim zagovornicima kapitalizma i zapadne hegemonije te propagandnim antikomunistima, a sve u ime, dakako, liberalnih vrijednosti privatnog vlasništva, neoliberalnog obožavanja nejednakosti i fantazma zvanog “demokracija” koju se mora širiti, silom ili milom. Lik Waltera Stiklera je jedan od njih, prošao je cijelim putem, od radikala do reakcionara. Njegov put sam želio shvatiti, analizirati i opisati. Ipak, nisu baš svi prihvatili širokogrudnu ponudu režima da mu se, nakon uličnih i verbalnih okršaja, jednostavno priključe kad ga već nisu znali pobijedili. Jedan od njih je Vladimir.

Jasno je, naravno, zašto si zakletom i do smrti ideji odanom ljevičaru Vladimiru, dao to ime, no je li moglo obrnuto: Walter, odnosno Valter je nadimak narodnog heroja koji je vrlo bitan na više nivoa i za Sarajevo kao tvoj rodni grad i za, nazovimo je, kinematografsku kulturu sjećanja? Ili je tu, ipak, riječ o tvojoj intelektualnoj i spisateljskoj igri pošto je i Valter bio – Vladimir?

Tako je! Vladimir Perić Valter roman vezuje uz Sarajevo u kojem odrastaju i Walter Stikler i sam narator, Igor Štiks. Valter je postao simbolom Sarajeva, njegovim drugim imenom, a sam narodni heroj je dijelio ime s Lenjinom, a ratni nadimak s Titom. No, igra s imenom Valter se tiče i čuvenog pištolja koji će odigrati važnu ulogu kako u povijesti tako i u ovom romanu. Kad se spoje dva V, dobije se W, ali — evo, otkrit ću — i struktura samog zapleta, “W plot”, u kojoj ključni događaji i preokreti imaju formu tog slova. Ali ima tu još štošta, poput intimnog odnosa s jednim drugim tekstom, naime s romanom Georgesa Pereca istog naslova.

Za tebe književnost nije samo umjetnost koja kao takva treba biti zaštićena od ideologije. Tvojim romanima ne nedostaje ideologije, ali je brižljivo i balansirano prepletena sa proznim tekstom. Kako se ta mjera postiže i paziš li uopće na to ili političke ideje u koje vjeruješ smatraš književnom građom koliko i vlastita i tuđa životna i emocionalna iskustva?

Jako je štetna rigidna, dogmatska ljevica koja sebe ne dovodi u pitanje, koja široko otvorenim očima ne gleda na svoje povijesne greške i zločine pa se boji govoriti o Gulagu ili Golom otoku, koja ne može smisliti ništa bolje od starih parola, a na kompleksnost društvenih odnosa odgovara moraliziranjem i umišljenom čistoćom svoje pozicije i ponašanja. Takva ljevica je narcisoidni lifestyle, potpomognut društvenim mrežama, ali ne i politička i povijesna snaga opremljena kritičkim aparatom, savršeno svjesna kapitalističkog sistema u svom povijesnom razvoju i njegovih zamki u kojima se koprcamo svi bez iznimke, ali i svoje snage i uloge u konkretnom trenutku na konkretnom mjestu. Samo je takva ljevica donosila stvarne preokrete i preobrazbe. Moja književnost nije poligon za komuniciranje mojih stavova. Za to, na primjer, mogu koristiti ovaj intervju, govoriti na nekoj tribini ili kuckati enciklike na twitteru. Ona je tu da radi ono zbog čega postoji književnost kao spoj estetskog i filozofskog: priče koje književnost priča donose spoznavanje svijeta i čovjeka samog. Tom istraživanju nema kraja niti ima definitivnih odgovora. Možemo samo pokušati, koristeći se riječima te snažnim slikama i osjećajima koje one proizvode u nama, još malo istražiti tamu u koju smo rođeni.

Jesu li odabir šibenskog akvatorija u kojem roman počinje i Sarajeva u kojem glavni junak i misteriozna Tesa doživljavaju dosta bitnog, posveta i mjestima tvog djetinjstva? Također, kako danas doživljavaš postratno Sarajevo i postindustrijski Šibenik?

Moglo bi se „W“ uistinu nazvati i posvetom krajoliku mog djetinjstva, ali ni taj izbor nije samo osoban već u funkciji samog romana. Nije li nedavno jedan otok u šibenskom arhipelagu koji su gradili izviđači iz cijele Jugoslavije, za upotrebu svima, kao što to rade moji junaci, postao zatvoreno odmorište za nekolicinu bogatih? Nije li jedan Šibenik najbolji primjer uspješne urbanizacije, modernizacije i industrijalizacije koja je svoj vrhunac doživjela osamdesetih kada su njegovu vitalnost, kozmopolitsku orijentiranost moru i zavodljivi humor simbolizirala dva sugrađanina, najveći hrvatski i jugoslavenski dramatičar tog vremena Ivo Brešan i najveći hrvatski i jugoslavenski sportaš svih vremena Dražen Petrović? Sarajevo simbolizira ne samo Bosnu i Balkan već i cijelo stoljeće, ali, kao što sam to često govorio, nije lako u stvarnosti nositi teret mjesta na kojem je počelo i završilo “kratko dvadeseto stoljeće”. Ni Sarajevo ni Šibenik nisu još ušli u 21. stoljeće. Šamari nedavne prošlosti i prezenta su brutalni i degradirajući, a budućnost kao radikalno novi početak se još nije pojavila na horizontu.

Možeš li na osnovu iskustava i djelomičnog odrastanja u Dalmaciji objasniti jednu, pa slobodno se može reći shizofrenu pojavu: promjenu antifašističke regije u prostor u kojem se slave ideje onih zbog kojih je Dalmacija bila u Italiji i…

…i zbog kojih su na desetine tisuća Dalmatinaca, poput moje obitelji, završili u jamama, na stratištima, Molatu i, s one strane Jadrana, po talijanskim konclogorima, Sutjeski ili u egipatskoj pustinji. Dovoljno je obići mjesta oko Šibenika, poput mog Zatona, i pročitati duge liste ubijenih i poginulih, da se shvate razmjeri te tragedije. Uz nju ide i skupo plaćeno herojstvo jer su Dalmatinci svojim rukama pobijedili fašizam i oslobodili Dalmaciju, veći dio Hrvatske i pola Jugoslavije. Vidite, drsko bih se usudio reći da se svjetska povijest samo dva puta stvarala i u Dalmaciji, za vrijeme Dioklecijana i za vrijeme Drugog svjetskog rata. Osim ta dva događaja postoji još samo Dubrovnik koji je ponekad blještavo sijao, da se izrazim krležijanski, usred mraka naše nepismenosti i porobljenosti. Pljunuti na to, prihvatiti lažljivi narativ poražene fašističke manjine, njega bizarno nakalemiti na osamostaljenje Hrvatske i rat devedesetih, porušiti spomenike svom herojstvu, crtati svastiku i slovo U po svojim gradovima, doslovno prefarbati i fotošopirati najbolje od sebe je masovni, kolektivni samoranjavajući čin. To ljudi ponekad rade, nacije, kulture, gradovi, države, regije… pucaju si u noge i glave.

Dobro, a kako izići iz toga i iz uloge vlastite mete?

Dalmacija će izići iz te loše povijesti onda kada shvati da se mora emancipirati kao regija u Hrvatskoj, što administrativno još uvijek nije, i pozicionirati spram Mediterana i zbivanja na njemu, te spram svog balkanskog zaleđa. Moramo osloboditi i pogled na njezinu dramatičnu prošlost, jer se u njoj krije ključ za promjenu pogleda na sebe i druge. Dalmacija je kroz stoljeća bila višejezična, i romanska  i ilirska i slavenska, i paganska i katolička i pravoslavna i neko vrijeme islamska, i latinska i bizantska i otomanska, bila je vrata za druge ka svijetu, a preko svojih je luka primala svijet. Ta otvorenost ka svojoj prošlosti donijet će otvorenost i za budućnost, za novo društvo, nove ljude koji će, nadajmo se, doći živjeti s onima koji će, nadajmo se, ipak ostati. Ili to ili prazna, mala zemlja za veliki odmor.

Ljevičar si velikog obrazovanja i iskustva koji se, kako si rekao jednom, radikalizirao u Americi, a rođen si, odrastao i živiš na prostoru na kojem je u jednom trenutku ideja ljevice imala praktičnu primjenu. Danas se čini kako su lijeve ideje življe, pa i ozbiljnije, u SAD-u nego u ex Jugoslaviji. Je li to točna procjena i zašto?

Da, ocjena je itekako točna. Desni i desnoliberalni argument kaže da na Zapadu idealiziraju socijalizam jer ga nikada nisu osjetili na svojoj koži. Taj argument, dominantan tokom proteklih tridesetak godina te i dalje izrazito jak u istočnoj Europi, počiva na uvjerenju da je socijalizam nepromjenjivi set karakteristika gdje god i kada god da se dogodi. No znamo da su između albanskog enverizma samogetoizacije, mađarskog gulaš socijalizma, postkolonijalnog Alžira, kulturne revolucije u Kini, Crvenih Kmera ili jugoslavenskog samoupravljanja razlike jednako velike kao i između korejskog i japanskog kapitalizma, kineske kapitalističke transformacije, Pinocheta, postsocijalističke “tranzicije”, južnoafričkog apartheida i švedske ili finske socijaldemokracije. Takve ocjene namjerno preskaču važnu historijsku lekciju da je pod imenom socijalizma — pogotovo u postkolonijalnom periodu — najveći dio humaniteta doslovno prebačen u modernost, pismenost i urbanost te da je pod pritiskom socijalističkih ideja zapadni kapitalizam ulagao u vlastita društva donekle smanjujući nejednakost. Sasvim je onda jasno da je danas, kada je nakon skoro četiri dekade dominacije neoliberalizma dramatična nejednakost zaprijetila samim životnim šansama većine Zapadnjaka, ideja socijalne pravde i jednakosti ponovo na stolu. S pojačanim intenzitetom od financijske krize 2008. naovamo te ideje iz zapadnih središta dolaze i do nas. Validirane na Zapadu one konačno postaju i društveno prihvatljive na divljem postsocijalističkom Istoku, pogotovo na Balkanu. I tada se javlja čudan osjećaj. Ono o čemu oni fantaziraju, kao da je bilo nekad. I kao da je bilo tu.

Članak je prenet sa portala Forum.tm.