Što bi Konstrakta rekla Tuđmanu osim ”šta ćemo sad”?

Piše: Drago Pilsel

I neka je Ana Đurić – Konstrakta dobila te bodove premda pjesma to lijepa sasvim nije, pjevala ona nije, recitacija je to bila, možda izvedena na način da se autorica nadahnjivala Marinom Abramović, ali pametno i efektno, dovoljno inteligentno (tekst je baš dobar) tako da izazove raspravu u koju su se uključili, na konstruktivan način, čak i neki episkopi s patrijarhom Porfirijem na čelu zapitavši se što zapravo znači ”biti zdrav”, to jest, što zaista definira naše zdravlje – samo kosa, koža, tamni kolutovi oko očiju, jetra, slezena… ili duh, um, naša forma mentis…?

Elem, Tuđmana smo obranili kako dolikuje: ako se već hagiografi u službi propagandne mašinerije HDZ-a i njegove nacionalne televizije trudiše dokazati kako je Tuki u prvom redu bio humanist, europejac i mirotvorac, pa kud ćemo nego graditi mostove prijateljstva s regionom i umetnicom koja je taj region, makar na tren, sastavila, pomirila i razvedrila?

I još nešto o Tuđmanu, vrlo pohvalno, naime: on je kamen međaš, on definira vrijeme. Jer prije njega se u Bijeloj kući u Washingtonu pušila cigara, a nakon njega se radio selfi pred njenom ogradom.

Polako ljudi, ne trčite pred rudo. Znam da je dobar dio vas cijepljeno protiv humora i ironije, ali ja ću vam svejedno nešto bitno pojasniti u vezi moga pisanja i mojeg pogleda na svijet, moga načina da se očitujem.

Zanimljivi su mi ovi koji misliše da me znaju, čak su neki i sa mnom i mojim projektima surađivali, ili mi dolazili u kuću, a onda udariše svojim fetvama. Mogu ih žaliti. Ne shvaćaju temeljnu stvar.

Vjerujte mi, mi Argentinci, više nego Hrvati, Srbi i drugi, nemamo strpljenja za glupost. Ja to osobito ne trpim. S Borgesom bih mogao ponoviti da bih više volio razgovarati s nekim inteligentnim lopovom nego s izrazito tupoglavim sveučilišnim profesorom ili s dogmatikom, bilo da je političar, novinar, NGO aktivist, taksist ili biciklist.

U Argentini je, a mene je Argentina sasma oblikovala (ovdje su dovršeni samo neki manji fasadni radovi), oduvijek postojala, kako konstatira Alberto Manguel u knjizi ”S Borgesom” (Prometej, Zagreb, 2004.), ”nacionalna sklonost razgovoru, prenošenja života u riječi”.

U drugim društvima rasprava o metafizičkim temama uz kavu ili pivo (mi to tamo radimo prije svega uz mate) može izgledati pretenciozno ili apsurdno, ali u Argentini nije tako. Ja radije, kao Borges, biram, ako mogu, diskretno jelo, rižu ili tjesteninu ili palentu, da me jelo ne skreće s razgovora, i onda, a najčešće bez jela, ako onaj koji me zove telefonom ili na piće to zna istrpjeti, prelazim na demonstriranje da svaki čovjek može iskusiti što drugoga ganja i tereti, te da o tome ”valja promišljati, konverzirati, propitkivati i donositi odgovore na moguća metafizička pitanja o vremenu i našem postojanju, o snovima i o stvarnosti” (N. Dj. 63).

Ironija, apsurd i jedak humor, to me više rajca nego razgovor o nogometu, vremenu provedenom u JNA ili HV-u, automobilima, ženama i novcu.

I, šta ćemo sad, draga Konstrakta? Ništa, ti piči dalje, ja isto pičim. Da dugoročno nema tu oko nas puno prisutnih? Ne mari za to i pamti ovu buenosairesku rečenicu: Bilo je toliko odsutnih i da još jedan nije došao, ne bi mogao ući.

Ali moram biti precizniji: kada kažem da je mene Argentina potpuno oblikovala, mislim ponajprije mentalno, dala mi pogled na svijet i putanju, to nije u prvom redu bilo tijekom života u mom rodnom Buenos Airesu, već u Patagoniji. Koja je prostrana i mirna, toliko, da vi to i ne možete pojmiti.

Tamo sam stigao s nekoliko mjeseci života. Prvih deset godina, proživljenih u Patagoniji (1962.-1972.), te onda ona ključna godina (1979.) opet u Patagoniji kada upoznajem novinarstvo i počinjem ga prakticirati (negdje nakon mog sedamnaestog rođendana), u meni su usadili moje bitne karakteristike.

Društveni razvoj je veoma dug proces koji počinje još u najranijem dobu, a upravo ta najranija dječja iskustva mogu biti važnija nego što mislimo. Imao sam vrlo poticajno djetinjstvo, igrao sam se koristeći maštu, stvarajući s mojim alatima vlastite igračke, skupljajući indijanske strelice po okolnim brdima i klisurama, tik do Atlantskog oceana s kojeg su na plažu izlazili onesposobljeni pingvini, zamazani naftom, pa sam čak neko vrijeme hranio i u kući u jednom malom bazenu imao i svog pingvina kojeg je, napokon, trebalo vratiti u more.

Kao što Miljenko Jergović pamti, da tako kažem, svaki kamen na obali u njegovoj prozi važnog Drvenika, tako ja pamtim tragove toga pingvina koji se vraća k moru.

Ne znam za ksenofobiju i rasizam, ne može me se uvući u bilo kakav tor, ne volim poimati i ne razumijem pakao, kada šutim, a najveći dio vremena ipak šutim, čujem vjetar i valove, najsigurniji sam u mojoj radnoj sobi i među mojim knjigama, na tisuće ih imam, možda zato što me do kraja ne ispunjava niti jedan ovdašnji krajolik, plačem na određenim odlomcima knjiga koje me vraćaju k iskonu i nemam problem priznati da sam, neki bi rekli, odveć sentimentalan.

Ne volim galamu, ne volim dim, ne volim razmetljivost, ne volim sebičnost… Neko sam vrijeme mislio da ću kliznuti iz fratarstva u monaštvo, sada ćutim da bi mi (po svemu sudeći ću ovdje skončati) prazan neoznačen monaški križ kakav se stavlja umrlim kartuzijancima, na primjer, odgovarao na mom grobu uzeći u obzir koliko brzo ovo podneblje zaboravlja svoje ljude. Neki sam dan o tome razmišljao pred grobom Slavka Goldsteina.

Uglavnom, određujem svoje vlastite granice, a one koje su izvan mojih mogućnosti pokušavam prihvatiti, ali tako da se, koliko god mogu, usredotočujem na djelotvornost riječi i slika koje od njih nastaju (tako mi Borgesa!).

Čemu sve ovo?

Kada se kaže da je Franjo Tuđman bio, ono, naj naj u svemu naj, meni je to zlouporaba jezika, abusus, ”uporaba po zlu” koja je pogrešna, loša, neprikladna stvar. Jer, kako je konstatirao Marinko Čulić, jedan od najboljih političkih komentatora koje mi imamo, Tuđmanove ”somnambulne zamisli i ideje s ruba političke pameti (…) i njegove su se nove etničke kule u pijesku počele raspadati pod njegovim rukama” (”Tuđman i poslije Tuđmana”, Novi Liber, Zagreb, 2014., str. 88.).

Naime, Tuđmanova kreacija, ta naša hrvatska država, ima toliko teških deformacija, a koje se u režiji HDZ-a i njegove nacionalne televizije pretvaraju u genijalna rješenja, da se, molim lijepo, premda već viđenih 12 bodova za Srbiju, Hrvatska potpora Konstrakti može doživjeti (ako pak u pobjedi pjesme Ukrajine možemo iščitati i podršku ljudima i državi koji su meta agresije) i kao znak da hrvatska kultura, ”koja je devedesetih postala nenaoružana vojna sila za borbu protiv srpstva i Srbije” (Isto, 197.) čini pametan korak – iskazivanje potrebe da deformacije transformiramo.

In corpore sano, in corpore sano
In corpore sano, in corpore sano
In corpore sano, in corpore sano
Corpus je sanum i šta ćemo sad?
Mens infirma in corpore sano
Animus tristis in corpore sano
Mens desperata in corpore sano
Mens conterrita in corpore sano
I šta ćemo sad?

Evo, šta ćemo: ”pošto Tuđman nije ostavio upute kako da se radi nova država, već samo kako da se stare ruše” (Isto, 196.), a vidimo pak da nema kruha isključivo u ostvarenju ”tisućgodišnjeg državotvornog sna”, hajmo zamišljati varijantu da se napravi generalni remont, od ustava, preko izbornog zakona i regionalne strukture, pa na dalje.

Na pitanje što bi Tuđman rekao Konstrakti, znamo odgovor: Bella sunt inevitabilia… Važnije mi je ovo Konstraktino ”Dajem poverenje”. Zapravo, što bi danas Konstrakta izgovorila Tuđmanu? Vjerujem, uz sva vaša moguća neslaganja, ovako: Da je naša moralna dužnost da budemo sretni i da se sreća može pronaći, u knjigama, pjesmi, u drugima. Dijete iz Patagonije vam ovo govori. Ovo će dijete, koje u meni još živi, sigurno nestati. Bit će važno da iza nas ostane esencijalno, što ponekad uhvatimo ili obuhvatimo riječima, neki vrijedan, trajan zaključak. Tko zna, možda i neki dobar potez? Imajmo strpljenje za velika i vječna pitanja, neka nas veseli tuđa ingenioznost, pokušajmo se hraniti humorom, cijenimo ironiju… I neka nam umetnica ostane zdrava.