Globalizacija se vraća kući – o trendovima koje Srbija mora da iskoristi

20. January 2023.
Portal “Politico” nedavno je objavio članak o odustajanju od koncepta slobodne trgovine najvećeg trgovinskog bloka – Evropske Unije. Bitno je napomenuti da se radi o izmeni koncepta slobodne trgovine na liniji EU – ostatak sveta. Unutrašnje tržište EU ostaje takvo kakvo jeste – relativno slobodno. Razlog za promenu narativa i vrednosnih stavova je vrlo jasan.
eilis-garvey-dI_S0Kyq1Z0-unsplash
Ilustracija Foto: Eilis Garvey/Unsplash

Piše: Aleksandar Stanković

Neke države ne žele da igraju po fer pravilima i koriste slobodno tržište i globalne lance snabdevanja kao oružje i sredstvo hibridnog rata. Dovoljno je da se na par dana luka u nekom “x” gradu zatvori iz nekih krajnje sumanutih razloga i to će prouzrokovati ogromnu finansijsku štetu matičnim tržištima i kompanijama proizvođačima. Takođe, industrijska špijunaža, kopiranje proizvoda i nepoštovanje patenata remete pravila fer tržišne utakmice.

Od početka globalne pandemije u poslovnim krugovima učestalo se priča o temama poput de-globalizacije, decoupling-a i near-shoring-a, odnosno vraćanja proizvodnih pogona u matične zemlje ili države koje su u bližem okruženju matičnih država/najbitnijih tržišta. Razloga za ovo ima dosta. U doba COVID-19 u pitanju su bili drugačiji propisi i koncepti borbe protiv pandemije (setimo se zatvaranja gradova i luka u Kini). Tu su i visoki transportni troškovi (rast cena energenata), preveliki uticaj politike pojedinih autoritatrnih režima na poslovanje kompanija (porez na “ekstra“ profit), prevelike razmene vrlo specifičnog znanja kao i nepouzdanosti u sam koncept mira u Evropi (agresija Rusije na Ukrajinu).

Evropske zemlje poput Nemačke i Slovačke, gde autoindustrija čini veliki udeo BDP-a iskusile su 2021. i 2022. godine velike padove proizvodnje upravo zbog nedostatka čipova koji su danas integralni deo mnogih proizvoda. Kao odgovor na tu krizu, države EU ali i SAD su pokrenule akcije povratka pogona u svoje matične zemlje.

Takođe, nestašice nisu zahvatile samo autoindustriju Evropske Unije. Slični nedostaci desili su se i u SAD-u, gde je nedavno kao odgovor na tu krizu usvojen “CHIPS and Science Act“. Novi zakon inicirao je Predsednik Bajden uz podršku i Demokrata ali i Republikanaca, kako bi se smanjila zavisnost od stranih dobavljača, najviše Kine. Novi zakon bi opredelio skoro 280 milijardi dolara koji bi bili namenjeni za ulaganje u nove R&D projekte, kao i za subvencije kompanijama koje odluče da otvore proizvodne pogone u SAD. Razloga za ovaj potez ima dosta, od krađe patenata, do preterane upoznatosti kineske vlasti sa projektima koji su bitni za američku odbrambenu industriju, zatvaranja luka i industrijskih centara u periodu od kada je krenula pandemija COVID – 19 što je američke dobavljače ostavilo bez raznih kompenenti koji su deo konačnog proizvoda pa i do nedavnih nestabilnosti oko teritorije Tajvana.

Kao odgovor na ovaj zakon, američka kompanija “Micron” je odlučila da iskoristi subvencije, te da najavi otvaranje nove fabrike u saveznoj državi Njujork. Ukupno ulaganje u narednih 20 godina iznosilo bi 100 milijardi  dolara. “Micron” nije jedini, kompanija „Microchip Technology“ iz savezne države Oregon je takođe najavila otvaranje pogona vrednog 3 milijarde dolara nadajući se subvencijama iz CHIPS akta. „Intel“ je najavio otvaranje novog pogona u Kolumbusu, saveznoj državi Ohajo, a tajvanski gigant „TSMC“ je započeo izgradnju novog pogona u Feniksu, savezna država Arizona.

Naravno, pored SAD-a, i države članice Evropske Unije rade na privlačenju visokotehnološke proizvodnje. Kada su u pitanju mikročipovi, kompanija Infineon je najavila novu fabriku u nemačkom gradu Drezden  a američki „Intel“ se odlučio za otvaranje nove fabrike mikročipova vredne 5 milijardi dolara u Vigasio-u, gradu na severu Italije.

Argument je vrlo jasan – Evropa ima odlične univerzitete i proizvodne klastere koji se prostiru od Luvena u Belgiji, preko Grenobla u Francuskoj pa sve do Minhena u Nemačkoj. Dva od četiri najjačih superkompjutera nalaze se u Evropi a 2024. godine se očekuje otvaranje prvog superkompjutera u Nemačkoj. Takođe nedostatak fizičkih granica između članica EU kao i relativna politička stabilnost doprinose užurbanom razvoju ovog tipa indutsije u Evropi.

Industrija mikročipova nije jedina industrija koja ulaže ogromne iznose u otvaranje novih pogona. Ovog leta, „Volvo“ je najavio početak radova na svojoj novoj fabrici za električna vozila u slovačkom gradu Košice. Brojni proizvođači baterija za električna vozila poput „CATL-a“, „ItalVolt-a“ i „ACC-a“ su takođe započeli projekte izgradnje novih fabrika na tlu Evrope.

Kakve sve zaključke možemo da izvučemo iz ovoga? Države Zapada shvatile su da prosto oslanjanje na dobavljače iz autoritarnih i nestabilnih država u trenutku globalnih promena poput pandemija i ratova  jednostavno nije pametna odluka zato što dovodi do ugrožavanja vitalnog funkcionisanja ekonomije. Setimo se argumenta sa početka teksta, trenutka kada je proizvodnja u autoindustriji smanjena za 50% zbog nedostatka mikročipova. Nedostatak čipova ne ugrožava jedino autoindustriju, brojni proizvodi odbrambene industrije koriste najnoviju generaciju modernih mirkočipova i njihov nedostatak bi doveo do slabljenja mehanizama odbrane.

Gde je tu Srbija i šta možemo da iskoristimo? Srbija kao kandidat za članstvo u EU i potpisnik SSP-a (Sporazum o Stabilizaciji i Pridruživanju) ima pravo pristupa slobodnom tržištu EU, odnosno proizvodi iz Srbije se izvoze u EU bez carina.

Srbija je poslednjih godina uspešno privlačila visokotehnološke investicije iz Nemačke, poput „Continental-a“, „ZF-a“,“ Brosse-a“ i japanskog proizvođača elektromotora „NIDEC“. Ove investicije su došle u Novi Sad i Pančevo (Beograd kao veliki univerzitetski grad se koristi kao centar za talente), što znači da su dva glavna kriterijuma bili bliskost tržišta EU i obrazovana radna snaga. Srbija ako želi deo kolača mora da nastavi sa tržišnim reformama koje su deo i reformi za članstvo u najbitniji strateški cilj Republike Srbije – članstvo u EU kao i da ulaže u obrazovanje tehničkog kadra. Ono što je takođe dobra polazna osnova je pronalazak velikih zaliha litijuma  koji se koristi kao sirovina za baterije.

Srpsko društvo i političke elite bi trebalo o ovoj temi da diskutuju kroz empirijsku analizu, odnosno da se vrlo jasno, narodski rečeno, sve stavi na papir i da se građanima objasni prednost eksploatacije litijuma, uz naravno najviše moguće ekološke standarde. Još jedna oblast na kojoj bi Srbija mogla da poradi je članstvo u STO (Svetska Trgovinska Organizacija). Srbija je uz Belorusiju i BIH jedina država Evrope koja nije član iste. Članstvom u STO, Srbija bi imala pravnu zaštitu u međunarodnim sporovima čime bi zaštitila i sebe a i proizvođače.

Svakako, promene se ne dešavaju preko noći, ali bi Srbija, ukoliko želi ozbiljniji ekonomski razvoj trebala da krene u pomenute reforme i da odbaci populističke teze koje su sve učestalije u medijskom prostoru, iako su često vrlo neutemeljene.

Članak je prenet sa portala Talas.

Članak je prenet sa portala Talas.

Click