Komšije

23. December 2021.
Između retkog švajcarskog maslaca, đelata od đanduje i slane karamele, dok gledamo da se smestimo da bi nas video ko treba, ko još ima vremena da obrati pažnju na fasadno živopisanog doživotnog osuđenika u dimenzijama pet sa tri – stavili su nam aparat za reciklažu tačno prekoputa, pa imamo vrelije teme.
sorin-gheorghita-094mP_CBdpM-unsplash
Ilustracija. Foto: Sorin Gheorghita / Unsplash

Piše: Darko Soković, izvršni partner za strategiju i razvoj, Propulsion. Izvor: bizlife.rs

Obožavam puter. S pažnjom u radnji biram između različitih sorti, posvećeno pazim hoću li slani, blago slani ili onaj bez soli (jer to, dovraga, nije svejedno!), sa žarom poznavaoca klimnem kad proizvođač označi gde treba seći za dvadesetpet, gde za pedeset, a gde za sto grama. Zato najviše volim da svratim u elitnu, vrlo posebnu prodavnicu koju imamo tu u kraju, jer nudi bar pet vrsta putera. Tako je to na uglu Alekse Nenadovića i Njegoševe: ko god da si, moraš se istaći po jedinstvenosti, probranoj klijenteli, nečemu što imaš samo ti, pa čak i ako si bakalnica. Ovako kako ja slažem panegirike puteru, i druge uvažene komšije-kupci poju svojim omiljenim prehrambenim grupama, i pre nego što dođu na kasu. A onda uzdignute glave kročimo napolje, ponosni što smo uspeli u još jednom ekskluzivnom poduhvatu nabavke.

No, ova puter-saga nije ništa u poređenju sa sladolednim rajem odmah pored. Otvorena u inat sladoledari ulicu niže, ova naša đelaterija ne libi se da pola kile italijanskog đelata naplati valjda petocifreno – ne znam, ko još na Vračaru gleda cene! A mi, komšije s ugla Njegoševe i Alekse Nenadovića? Ne libimo se da to i kupimo, jer ne mogu vala oni da se naizmišljaju ukusâ i ispodižu cenâ koliko mi možemo da se naplaćamo hedonističkih zalogaja. Za nas, komšije, samo najbolje.

A tek jagnjetina ispod sača! Nju služi čuvena kafana za probrane koju imamo tu na uglu. Još je slađa jer je poslužuju konobari u uštirkanim košuljama, ispod romantičnog zastakljenog svoda. Hoćeš tu, recimo, da prezalogajiš nešto, a nisi rezervisao sto kad i kako spada, pa te smeste u magareću klupu odmah do kapije (i izvan staklene tavanice). A mi, komšije? Srećni, nego šta, jer stvarno nije nužno da se najedeš, nego da se nagledaš, ili, važnije – da te se nagledaju.

Na ovom uglu imamo i redakciju jednog nabusitog dnevnog lista, i sedišta dvaju najuglednijih biznis udruženja, i ekskluzivni lokal s pažljivo probranim zrnima kafe, pa frizeraj koji je tako daleko odmakao od svog sopstva da je postao „akademija”, picu koja vredi više od suvog zlata te se prodaje na gram, jedan prefinjeni ugostiteljski obrt što s gađenjem gleda na kartice i gazirana pića, te mesaru s imenom izvikane planine. Imamo mi tu i odgovarajući grafit podrške naroda ovog ćoška (i šire) generalu osuđenom na doživotni zatvor. (Osuđen je, naime, zbog zločina „na način utvrđen presudom Međunarodnog suda pravde”, kako onomad rezolucijom propisa naša Narodna Skupština, e da ne bi slučajno neko izustio nepojamnu reč kojom se baš taj zločin baš u toj presudi opisuje.)

A mi, komšije? Između retkog švajcarskog maslaca, đelata od đanduje i slane karamele, dok gledamo da se smestimo da bi nas video ko treba, ko još ima vremena da obrati pažnju na fasadno živopisanog doživotnog osuđenika u dimenzijama pet sa tri – stavili su nam aparat za reciklažu tačno prekoputa, pa imamo vrelije teme.

Oko ovoga se, negde baš za Dan borbe protiv fašizma, uzjogune aktivisti, te na sva zvona nadignu viku – mural mora pasti! Krenu da nam se vrzmaju s kantama kreča po kraju, policija, razume se, stane na put tom molerajskom piru, no ovi ipak udare sitnu pipirevku: povuci-potegni, izbi čudo neviđeno! Kadli, jedna do srži rešena žena (ne iz ovog kvarta, dapače) uleti onako ko furija u našu ekskluzivnu prodavnicu, tu na uglu Njegoševe i Alekse Nenadovića, zgrabi prvi karton jaja, izjuri napolje, i – bum-tras, tri komada pravo na grafit, sačuvaj bože!

A mi, komšije? Ništa, evo, sedimo ispod zastakljene nadstrešnice, iza kordona policije, da srknemo kaficu od probranih zrna i ibretom da se ibretimo!

Pa koliko smo samo pažljivo mi iz ovog kraja gradili brend Vračara, koliko čuvali naš „value proposition”, koliko slavili taj „joie de vivre”, koliko samo tagovali „Historical” po mrežama! A ova žena s jajima? Em nije ni pogledala koja je jaja uzela (a ima ih vrstâ i vrstâ), em nije ni zastala da odloži ambalažu u reciklomat, em se nije ni okrenula da proba orah-krušku u đelateriji il’ bosiljak-ruzmarin-tartufe u piceriji, ama nije ni tu sedu kosu stala da opravi u frizer-akademiji! A nas evo, s onolikom doslednošću već skoro celu godinu okrećemo glavu na drugu stranu kako nam ova žvrlja osramoćenog doživotnog osuđenika ne bi rušila tako predano složeni „image” našeg kvarta, tu minucioznu sliku na koju smo se, na kraju, i sami istinski navukli.

Krenem po puter, a svaki bogovetni dan ispred crno-bele škrabotine stoji uredno postrojena deterdžent-četa, sastavljena od bar petorice posvećenih, preteće podšišanih mladića, do zuba naoružanih četkama i krpama. Štite, neguju i razvijaju svoj strahotni „brend” i njegovo zidno otelotvorenje. A mi, komšije?

Mi poverovali u vračarsku posebnost jesmo, no proslavili se s njom baš i nismo. Tako to ide s brendovima: ni najbolja image-kampanja ne može pomoći ako li nešto krene da trune – iznutra.

Članak je prenet sa portala bizlife.rs.

 

Click