Leskovačka mućkalica u Kaliforniji

14. October 2019.
O tome kako je Milan Marković “mućnuo glavom”, pa jednu davnu leskovačku inovaciju poslao u Kaliforniju, što ga je prvo dovelo do savremenih inovatora u proizvodnji hrane, a onda i do velike zarade
Burger
Ilustracija preneta iz nedeljnika Novi magazin

Piše: Mijat Lakićević

Kada je krajem septembra Mekdonalds objavio da će početi “probnu prodaju” Beyond Meat burgera, akcije istoimene kompanije su u jednom danu skočile 11,5 odsto.

Bijond mit je kompanija koja pravi “meso bez mesa”, tačnije pravi meso na bazi proteina koji se dobijaju iz biljaka. Njeno ime moglo bi se prevesti otprilike kao – iznad mesa.

Reč je, dakle, o vrlo inovativnoj kompaniji koja ide u susret zahtevima potrošača koji sve više izbegavaju meso. Ili, tačnije, koji vole ukus mesa, ali ne žele da jedu meso. I Bijond mit im je upravo to ponudio. Računa se da će time pokriti potrebe velikog broja ljudi koji bi da izbegavaju meso, ali ne žele da budu “ortodoksni” vegetarijanci ili vegani.

Reč je, zapravo, o trendu koji u velikoj meri zahvata razvijeni deo planete, naročito Ameriku. O tome najbolje svedoči rast vrednosti firme Bijond mit, čije su akcije od časa kada su počele da se kotiraju na njujorškoj berzi, sa početnih 25 dolara skočile šest puta (da bi posle opale na oko 100 dolara). Ali, očigledno, i dalje su višestruko iznad početne vrednosti. A naročito su iznad vrednosti po kojoj su prodavane dve godine ranije, kada ih je, za sedam dolara “po komadu”, kupio sagovornik Novog magazina Milan Marković, ovdašnji biznismen koji već dugo živi i radi u Londonu.

Kako je to Markoviću uspelo. Priča ima bizaran početak. Naime, Marković je pre dve godine u jednim beogradskim dnevnim novinama pročitao članak o najvećem leskovačkom ćevabdžiji po imenu Dragi Bure. U stvari, nije teško zaključiti, to “bure” bio mu je nadimak koji je zaradio još njegov otac Mita. Veza s našim sagovornikom je u tome što se njegov deda po majci Pera jednog dana opkladio s pomenutim Mitom da ne može da popije bure piva. Ali Mita popije i dobije nadomak bure, koji je, kao što se to često dešava, počeo da prelazi s kolena na koleno. Međutim, ono što je važnije, taj Mita je zapravo bio inovator. Rešio je jednog dana da za ćevape i pljeskavice koje je pravio goveđe meso pomeša sa svinjskim, pa mu je još dodao loj iz nadbubrežne žlezde. “I taj loj, tj. ta mast, daje ukus leskovačkoj pljeskavici i leskovačkom ćevapu. Taj recept je nasledio Dragi Bure, koji je – kaže uzgred naš sagovornik – kasnije držao i poznati beogradski restoran Kumbara”.

Elem, da se vratimo na glavni tok priče, Marković je zatražio da se taj tekst prevede na engleski, a onda je taj prevod poslao u Kaliforniju jer njegovi bankari, kako je rekao, nisu mogli da mu obezbede sastanak sa predsednikom kompanije. Ali, ne na početku pomenutog Bijond mita (do toga će doći kasnije) nego jedne druge slične po nazivu Impossible Foods (Nemoguća hrane).

I uskoro je Marković dobio poziv da dođe u sedište kompanije, u Redwood City. Čovek koji ga je primio takoreći s vrata je rekao zašto je pozvao Markovića. Zato što je na osnovu tog teksta “otkrio” u čemu je tajna dobrog ukusa mlevenog mesa. U onom loju koji koji se u njega stavlja. Na Markovićevo iznenađenje, njegov domaćin nije rekao kako će sad da nabavlja taj loj, pogotovo ne da će početi da se bavi stočarstvom, nego je rekao: “Sada ću ja da zadužim 50 mojih naučnika da mi u nekoj biljci pronađu ukus tog loja.”

Kada je pitao šta zauzvrat može da učini za Markovića, ovaj mu je rekao: “Prodajte mi vaše akcije.” “Može”, odgovorio je domaćin, “ali da znate da možete da ih prodate tek za 30 godina”.

“Kako, pa ja sam umro za 30 godina?”

“I ja sam umro”.

Pa šta ćemo onda?”

“Neka ostane za buduće generacije.”

Marković je, kaže, ipak uzeo akcije, ali mu je domaćin na rastanku rekao da postoji jedna druga, slična firma, koja nema takva ograničenja, čije bi akcije mogao da kupi.

I tako je Marković preko nekih prijatelja otišao u Bijond mit. I kupio vlasničke papire po tadašnjoj ceni od sedam dolara za jednu akciju.

Na pitanje kako se odlučio da uloži svoj novac u taj faktički novi proizvod, Marković odgovara: “Ja sam proveo nekoliko dana u kompaniji Bijond mit, dugo smo razgovarali, oni su meni objasnili svoju biznis ideju, svoj koncept razvoja. Ja sam se tamo odmorio, vidim da me ljudi ne lažu, da veruju u to što rade, kada iznose brojeve govore istinu. Ja s takvim ljudima hoću da se družim i hoću da rizikujem, hoću da zaradim, neću da izgubim, ali sam siguran.”

Na komentar da će ova priča u Srbiji delovati kao bajka, Marković kaže da zna da ovde niko u to neće poverovati jer se ovde retko govori istina zato što je sve mutno i netransparentno, tako da ne možete da saznate ni elementarne stvari.

“Pre nekoliko godina radili smo dju dilidžens za neku firmu, razgovaramo vrlo dugo i detaljno sa direktorom i moj drug koji ne zna srpski pita tog direktora: izvinite, šta znači reč kobajagi”. Pitam ga “zašto to pitaš. A on kaže zato što direktor kad god je pomenuo neki broj rekao je “kobajagi‘. Što znači da nijedna suma nema veze sa istinom. To je naša filozofija”.

Na pitanje znači li to da mi ovde u Srbiji ne razumemo biznis, preduzetništvo, o čemu se radi, Marković kaže: “Mi smo to nekad razumeli, moj deda je to razumeo”. Zbog toga naš sagovornik odavno više ništa ne radi u Srbiji. A više i ne pokušava. Jer iskustvo koje ima nije dobro, a situacija se već godinama ne menja, tako da misli da neće u skoroj budućnosti ovde nešto raditi. To jest – da će uložiti svoj ili novac investicionih fondova za koje radi.

Kao što smo videli, nema za tim ni naročite potrebe. Otkako je svet postao globalno selo, prilika ima na svim stranama, a prednost imaju pravno i na svaki drugi način uređene zemlje.

Na pitanje kako dolazi do ideja za investicije, kaže: “Čitam novine, Financial times, The economist i druge…”

A na pitanje postoje li neke specifične grane na koje obraća pažnju, odgovara: “Ono što je inovativno, što ima budućnost, što je interesantno, što je dobro za prirodu, za ljude, za zdravlje…”

Trend potrošnje proteina iz biljaka ubrzano raste jer ljudi pokušavaju da jedu manje mesa i umanje štetu po okolinu. Za razliku od vegetarijanskih hamburgera, koji su dugo imali osrednju reputaciju, novi biljni proteini dizajnirani su da izgledaju kao meso i imaju njegov ukus, pa se sviđaju i mesožderima, kao i veganima i vegetarijancima.

Mekdonalds je bio sporiji od svojih konkurenata u prihvatanju bezmesnih trendova. Burger king prodaje svoj bezmesni proizvod “Impossible Whoppers” na svim svojim lokacijama u SAD-u, a Tim Horton verzije sendviča bez mesa plasira na odabranim kanadskim tržištima. White Castle, Qdoba, Bareburger i drugi takođe u ponudi imaju proizvode na bazi biljaka.

Tekst preuzet iz nedeljnika Novi magazin

Click