Kuću valja čistiti u zoru

21. September 2019.
Hoće li retrospektiva u MSU biti prilika da Srbija i Marina Abramović dožive neku vrstu katarze i prevaziđu grehe iz prošlosti.
Marina_Abramović_2017_in_Stockholm
Marina Abramović. Foto: Frankie Fouganthin, Wikimedia Commons

Nema komentara, Koraks je sve nacrtao – bio je ipak jedan od komentara na tekst o retrospektivnoj izložbi Čistač Marine Abramović, koja se za publiku otvara 21. septembra u Muzeju savremene umetnosti. Na karikaturi umetnica i magarac sa šajkačom na glavi zure jedno u drugo i reklo bi se ne ostvaruju nikakav duhovni kontakt niti liči da će tu doći do bilo kakve razmene energije, što je jedno od ključnih načela Marinine umetnosti. U performansu Conffesion, na koji ova scena aludira, čuvena umetnica tvrdi da se životinji ispovedila, što će reći da je Koraks, kao mnogo puta dosad, svojom karikaturom postavio ključno pitanje ili već anticipirao odgovor o tome hoće li Čistač biti prilika da Srbija i Marina dožive neku vrstu katarze i prevaziđu grehe iz prošlosti. Novi Nebojša Milenković, istoričar umetnosti i kustos Muzeja savremene umetnosti Vojvodine, smatra da je odnos ove sredine prema Marini Abramović prilično kompleksan i da se on ne bi dao baš tako lako raspraviti.

USPEH SE NE OPRAŠTA: “S jedne strane, imamo hroničnu frustriranost ove sredine, koja Marini zapravo nikad nije oprostila uspeh. Mislim prevashodno na njen finansijski, a onda i na medijski uspeh. Na neki način, već u trenutku kad je izašla iz onog kombija u kojem je živela sa Ulajem, postavši delom globalnog art sistema, skupa sa svim odricanjima, ali i privilegijama koje to sa sobom nosi – ona se ovoj sredini smrtno zamerila”, ističe Milenković.

Prema njegovim rečima, “(neo)avangardne umetničke pojave u patrijarhalnim i u osnovi mačističkim društvima, kakvo je naše, predodređene su na životarenje na društvenoj i umetničkoj margini”. “Marinin uspeh na ubedljiv način podriva i tu matricu, čineći očiglednom činjenicu da problem zapravo nije u našoj avangardi već u društvu koje joj, očito, nije doraslo”, smatra Milenković.

On podseća da se godinama unazad pojavljuje “čitav niz odvratnih pamfleta, koji njihovim autorima obezbeđuju željena četiri i po minuta Fejsbuk ili Tviter slave. “Ovde je naprosto popularno pljuvati po Marini. Otuda i svi oni bizarni pamfleti o magarcu, koji se potežu svaki put kad neko želi da je omalovaži. Bacati se šlajmom ili blatom – kad već kamenja nemamo, a i Marina je daleko, pa je ni jedno ni drugo svakako ne dotiče – na vesti o nečijim uspesima, u Srbiji je postao nacionalni sport, više čak i od košarke ili fudbala. Sa druge strane pak, kod same Marine takođe postoji snažna frustracija ovom sredinom, koja na nju očigledno i dalje utiče. Otuda je upravo na osnovama detalja iz vlastite biografije, ali i nekih realnih istorijskih činjenica, ona i izgradila vlastitu porodičnu mitologiju koja je zapadnim medijima, ali i umetničkom tržištu, dala upravo ono što im je, očito, bilo potrebno – mit ili bajku o umetnici-mučenici, koja je u sredini real-komunizma u kojem je živela bila dvostruka žrtva – kako vlastite porodice, prevashodno majke, tako i samog državnog aparata koji je u/činio sve što je bilo do njega da joj maksimalno oteža umetnički rad. Dolaskom u uređen, slobodoumni svet Marina ostvaruje dugo čekani uspeh koji je, budimo iskreni, pošteno zaslužila”, ističe Milenković. 

PLANETARNA ZVEZDA: On skreće pažnju da Marini Abramović nije oproštena “ni promena umetničkog diskursa, kojom se od radikalnog avangardiste i društvene marginalke na kraju transformisala u jednu od najvećih planetarnih umetničkih zvezda današnjice”. “Na neki način, konflikt bi se možda mogao razrešiti tako što bismo prihvatili tezu da, zapravo, postoje najmanje dve Marine – jedna je Marina-avangardista iz 1970-ih i 1980-ih, a druga je ova današnja, selebriti Marina. Ubeđen sam da će nam obe biti predstavljene i na predstojećoj izložbi u MSU”, predviđa Milenković.

Što se tiče same izložbe u MSU – ali i čitavog medijskog i političkog cirkusa i kiča koji je prate – stvari su, smatra Milenković, otišle predaleko. “Niti premijerka Srbije, kao najaktivnija promoterka političkog prosvetljenja stranke kojoj pripada, s Marinom i njenim uspehom ima bilo kakve veze niti bi se trebalo na ovaj način ponositi izložbom koja, sudeći po vestima kojima smo zasuti ovih dana, više košta nego što se za MSU odvaja na (više)godišnjem ili za MSUV na (više)decenijskom nivou”, ističe Milenković.

On smatra da nepravda i obostrana frustracija uporno opterećuju komunikaciju između Marine i ove sredine. “Da sad ne pominjem sve bizarnosti oko neodržavanja njenog performansa Balkanski barok u srpsko/crnogorskom paviljonu ili grotesknog potpisivanja ugovora o njenoj beogradskoj retrospektivi u postpetooktobarskom periodu… Tu nema mesta nikakvom, ponajmanje političkom likovanju. Ovako deo javnosti stiče utisak da tim novcem Marina zapravo postaje nekakav zvaničan umetnik, odnosno umetnica stranke koja je trenutno na vlasti – što tek izmiče svakom racionalnom poimanju stvari”, kaže Milenković. 

POBEDA ILI PREDAJA: On konstatuje da su se u najnezavidnijoj poziciji zapravo našle njegove kolege iz MSU, koje deo javnosti sada počinje da doživljava kao one koji ovu izložbu rade po zadatku. “Ne znam koliko vaši čitaoci uopšte razumeju kako tu stvari zapravo funkcionišu, ali izložba Čistač, iako su kolege Dejan Sretenović i Ješa Denegri jedan njen segment nad(o)gradili za ovu priliku, jeste izložba koja na svojoj evropskoj turneji u Srbiju dolazi kao gotov autorski proizvod koleginica kustoskinja iz Švedske, Nemačke i Danske. Kad bismo zaista bili sredina koja želi da prema Marini Abramović oduži nekakav dug – tada bi najprimerenije zapravo bilo to da je kolegama iz MSU bio ostavljen prostor i poverenje (kako u odnosu na njihove stručne kompetencije tako i po pitanju svake druge organizacione i finansijske podrške) da retrospektivnu izložbu Marine Abramović autorski (kustoski) prirede sami”, zaključuje Novi Nebojša Milenković.

Trebalo bi sačekati da se izložba otvori i sagleda. Možda će umetnica svojim prisustvom razrešiti neke dileme ili ih još više produbiti. Njen stav o tome da li je na neki način državna umetnica ili nije, osim u konstelaciji u kojoj dolazi, možda se može čitati i iz promotivnog spota koji najavljuje retrospektivu Čistač, a u kojem Marina Abramović stoji ispred zgrade Parlamenta i maše crvenom zastavom. Čini li to u znak pobede, predaje, poziva na pobunu ili nečeg petog, možda ako bude želela i sama objasni na konferenciji za novinare u subotu u cik zore. I taj događaj je, kako saznajemo iz izvora bliskih umetnici, zakazan simbolično u 6.23 ujutro jer tog dana sunce izlazi u to vreme. Prema drevnim običajima, kuću valja tada čistiti…

 

Čistač

Izložba Čistač je evropska retrospektiva Marine Abramović koju je od 2017. videla publika u Stokholmu, Humlebeku, Oslu, Bonu, Firenci i Torunu. Beograd je poslednja stanica Čistača, a kustos ovog izdanja retrospektive čuvene umetnice je Dejan Sretenović. U Muzeju na Ušću biće predstavljeno više od 120 radova koji hronološki prikazuju karijeru Marine Abramović – od skica i slika nastalih pre i tokom studija na Likovnoj akademiji i zvučnih radova kojima ulazi u svet konceptualne, nematerijalne umetnosti, preko čuvenih Ritmova i drugih solo i performansa sa partnerom Ulajem do tranzitornih radova, Balkanskog baroka i performansa koji podrazumevaju aktivno učešće publike, kao što je Umetnik je prisutan iz 2010. Izložbu prati arhivski i dokumentarni materijal o Marininom životu i radu. Živi segment izložbe jeste ponovno izvođenje performansa koje je izvodila sama i sa Ulajem. Neke od najznačajnijih performansa koje je umetnica predstavila ponovo će izvoditi mladi umetnici koji će proći kroz radionicu Čišćenje kuće i gde će se upoznati s Metodom Abramović. Ova radionica, kao i masterklas koji će Abramović održati za mlade umetnike iz Srbije koji se bave performansom, jesu ideja da umetnica svojim znanjem i iskustvom doprinese lokalnoj sceni. Za širu javnost ona će održati otvoreno i besplatno predavanje.

Piše: Aleksandra Ćuk

Članak je prenet sa Novog magazina.

Click