Dana Budisavljević “Moramo početi živjeti naše vrijeme”

7. November 2019.
Fasciniralo me je to kako Diana plete svoju mrežu malih poteza, kako je beskrajno uporna. Smatrala je nedopustivim da su djeca u logorima, makar bio rat. Ako je ona mogla napraviti takav podvig u onim vremenima koja smatramo najstrašnijim periodom povijesti, kako mi danas ništa ne možemo?!
DANA BUDISAVLJEVIC Fotografija Filmski centar Srbije
Fotografija Filmski centar Srbije

Razgovarala: Aleksandra Ćuk

Svi moji filmovi su ženski, to jest, imaju ženu za glavnog protagonistu. Prva je bila Lidija, koja je trefikirana iz Hrvatske i koja je završila u prisilnoj prostituciji u Amsterdamu. Drugi film je obiteljski o mom “coming outu” i tu se također jako osjeća ta ženska linija, i evo sad Diana. To je trilogija o ženama – kaže za Novi Magazin Dana Budisavljević, rediteljka filma “Dnevnik Diane Budisavljević”, koji će premijerno biti prikazan 11. novembra na festivalu Slobodna zona.
Njen dokumentarno-igrani dugometražni prvenac privukao je veliku medijsku pažnju još tokom 66. Filmskog festivala u Puli, gde se takmičio s filmom “General” Antuna Vrdoljaka. Naročito su mediji u Srbiji pratili ovu situaciju kao “utakmicu”. U Puli je Danin film trijumfovao, osvojio Zlatnu arenu, nagrade žirija, publike, kritike, reditelj Rajko Grlić je film nazvao najzrelijim debijem u suvremenoj hrvatskoj kinematografiji, ocenivši ga kao apotekarski tačno izbalansiranog, što je važno jer priča dolazi iz epohe Drugog svetskog rata i zasnovana je na istinitoj priči.
Film govori o Diani Budisavljević, Zagrepčanki austrijskog porekla, koja je za vreme NDH iz ustaških logora spasla 10.000 dece pravoslavne vere. Brižljivo je o svima vodila kartoteku kako bi ih, kad se rat završi, spojila s majkama od kojih su u logorima razdvajani. Oslobodioci su Diani oduzeli kartoteku, neka deca se nikad nisu spojila s biološkim roditeljima. Udomljena su u hrvatskim porodicama i u filmu se pojavljuju kao svedoci.

*Zbog tematike filma prva pitanja novinara u Srbiji ticala su se kako je na film reagovalo desno krilo u Hrvatskoj, a vi ste spomenuli da je bilo i kritika s “lijeve strane”. Šta su filmu zamerali levičari?
Desničari su još i prije nego su pogledali film odmah znali da to ništa ne valja i bez problema su pisali: “Nismo gledali film, ali sigurno je sve laž i velikosrpska propaganda”. Ljevica je tek nedavno artikulirala svoje stajalište. Njihova je zamjerka da je film antikomunistički i da, na neki način, izjednačava dva sistema, što nikako nije poruka ovog filma. Ono što u tom filmu treba prihvatiti jeste da nisu svi antifašisti nužno bili komunisti. Ako to danas ne možemo prihvatiti, onda je i to za mene jedan ekstreman i isključiv stav.

*Šta ste vi u školi učili o periodu Drugog svetskog rata?
Ja sam većinu svoje školske naobrazbe prošla za vrijeme Jugoslavije i iz te neke dječje pojednostavljene perspektive za mene su u Drugom svjetskom ratu postojali samo Njemci, ustaše, partizani, četnici i šuma. Nigdje grada, samo šuma i ti krasni mladi ljudi koji su spremni žrtvovati svoje živote za slobodu i pobjeđuju stostruko jačeg neprijatelja. U filmu se ne bavim partizanskom borbom, ali je ničim ne umanjujem, jednostavno mi je bilo zanimljivo vidjeti da su neki ljudi živjeli i u gradu i da su se borili na svoj način, kao i da nije puška jedini način da pružiš otpor fašizmu. Tim mi se više činilo da su danas ta Dianina akcija i njena poruka važne. Zato je volim zvati rodonačelnicom građanske akcije.

*Ima mnogo stvari i danas u društvu protiv kojih se treba boriti da ne bismo ponovo završili u fašizmu. Šta možemo naučiti iz Dianinog podviga, čime je ona vas fascinirala?
To kako Diana plete svoju mrežu malih poteza, kako je beskrajno uporna.
Smatrala je nedopustivim da su djeca u logorima, makar bio rat. Ako je ona mogla napraviti takav podvig u onim vremenima koja smatramo najstrašnijim periodom povijesti, kako mi danas ništa ne možemo?! Ipak, nisu tako loša vremena kao što su bila onda. Govoriti kako su grozna vremena i kako je loše jedna je vrsta izgovora, nepreuzimanja odgovornosti za naše živote. Pa imamo samo taj jedan, u vremenu koje je.
Isto tako, ljudi mi ovdje stalno govore kako je bilo hrabro napraviti takav film. Hrabro je to što je napravila Diana. Ali čak ni ona kada je u to sve kretala nije bila svjesna opasnosti niti je znala kud će je to sve odvesti. Ona nije bila osoba koja bi ludo riskirala, ona je samo mislila da je to njena dužnost da pomogne, ako je u prilici pomoći. A u prilici je bila. Da ističem kako smo mi imali probleme na snimanju čini mi se efemernim. Mi smo samo trebali napraviti film, a ono što je ona napravila spaslo je tisuće života.

*Film ste radili 10 godina, kombinacija je igranog – dokumentarnog – arhivskog. Kakve su bile reakcije na ovaj vaš koncept?
U filmskom svijetu mu nisu davali velike šanse. Distributeri su nam rekli da ćemo imati najviše tisuću do dvije gledatelja, da je to umjetnički film za festivalsku publiku. Zato je meni Pula bila beskrajno važna, da izađem pred publiku i vidim prihvaća li ona takvu vrstu pripovjedanja. Pulski festival više nema značaj koji je imao nekad, ali i dalje ima Arenu u koju stane nekoliko tisuća ljudi. Na našem filmu ih je bilo pet tisuća. Malo je mjesta na svijetu, a nama je dostupna jedino Pula, gdje film odjednom može gledati tako veliki broj ljudi.
Za mene je bilo veličanstveno što se ta publika pokazala daleko prijemčivijom i otvorenijom nego što su im to prognozirali. Odmah nakon Pule krenuli smo u ljetnu turneju, u Split, Dubrovnik, po otocima, svugdje su reakcije publike bile iste. Zagrebačka premijera u Lisinskom bila je pravi društveni događaj, mislila sam da će se zidovi srušiti od pljeska. I škole su se počele javljati i tražiti posebne projekcije za svoje učenike. To pokazuje da ima nade, da nismo potpuno otišli “na kvasinu”, što bi rekli u Dalmaciji. Još uvijek su ti brojevi gledanosti samo 10 odsto najvećeg ovogodišnjeg filmskog hita “Jokera”, ali to su za nas velike i pozitivne brojke.

*Šta biste rekli, zašto se bavite filmom?
Kad krenem radit neki film, to radim jer me nešto muči. Mene je mučila moja homoseksualnost, kako se ja ne mogu s tim izboriti s roditeljima, kako sam na svakom prajdu i urlam, veliki sam aktivist, hoću da se promijene zakoni i da svaki građanin Hrvatske to prihvati, a ne mogu vlastitim roditeljima objasniti da sam gej. Tako da je za mene film neka vrsta terapije i zadatka. Rješavajući ga, moram se zapravo suočiti i izboriti s nečim što me muči.
Mene je NDH isto jako mučila. Zanimalo me je otkud u Hrvatskoj toliko njih koji se busaju u ustaštvo, otkud uopće oni vade inspiraciju za to. Ozbiljno, pitala sam se, možda je nešto nama sakriveno – šta je tu bilo pozitivno? Razumijem ljude koji se pozivaju na komunizam i Jugoslaviju jer je bila vrlo plemenita i progresivna ideja, kao što razumijem i ljude koji su bili razočarani komunizmom, koji su od njega stradali ili nisu dobro živjeli tada. Za ustaštvo stvarno nisam našla nešto na što bismo bili ponosni. Prvo, to je trajalo četiri godine. Zemlja je bila u ratu i stvarno ne znam tko je tad mogao dobro živjeti.
Razumijem i želju za nacionalnom državom, ali cijena toga je bila da pobiješ trećinu svog stanovništva. Eto, trudila sam se da nađem otkud ustašofili crpu inspiraciju i nisam je našla.

*Tema ovogodišnje Slobodne zone je, između ostalog, suočavanje s prošlošću. Kakva je u Hrvatskoj reakcija danas na pomen koncentracionih logora i šta ste vi naučili o prošlosti radeći na ovom filmu?
Kad u Hrvatskoj nekom kažete koncentracioni logor ili logor, svi vide Aušvic. Niko u Hrvatskoj vam neće znati opisati kako je izgledao Jasenovac. Bila je jedna scena koja je na koncu ispala iz scenarija u kojoj se ustaše pozdravljaju sa “Za dom spremni”, ali nitko baš nije bio siguran u kom položaju treba biti ruka je l’ to kao “Sieg Heil!” ili nekako drukčije? Uvriježeno je i da su ustaške uniforme bile crne, a nisu nego su bile smeđe… Bilo je jedinica s crnim uniformama, ali regularne su bile smeđe.
Bilo mi je zanimljivo naučiti nešto i o ekonomiji NDH, koja je bila katastrofalna. Zemlja je tonula u inflaciju, ubrzo se u dućanima više ništa nije moglo kupiti. Prve zime već nije bilo drva za ogrjev, škole nisu mogle raditi. Kad bi bilo poznato više takvih priča, tada bi se taj mit objektizivirao i to bi se rasulo. Mi svu ikonografiju zlikovaca iz Drugog svjetskog rata vučemo iz njemačkih i američkih filmova o tome. Mi o svojoj povijesti znamo premalo.

*U filmu se pojavljuju svedoci, deca, a sada stari ljudi. Kako vam je bilo raditi s njima i kako ste rediteljski odredili njihovo mesto u filmu?
Meni je s njima bilo predivno, a kako sam ja u osnovi dokumentarist, to mi je bio lakši dio. Više sam se bojala igranog dijela jer ga nikad prije nisam radila. Za dokumentarni dio sam samo znala da ne želim onaj ispovjedni tip filma gdje svjedok govori ispred neke neutralne pozadine. Osvjestila sam, a tome su prethodila i probna snimanja i razgovori s njima, da oni, zapravo, trebaju preuzeti ulogu djece koja se u igranom dijelu ne vide.
Oni jesu stari i vi to vidite, ali smo ih mi cijeli film zapravo zvali djeca jer oni pričaju iz dječje perspektive i pričaju samo ono što su sami prošli, čega se direktno sjećaju. Preko njih gledatelj ulazi u logore, osjeća što i oni osjećaju, vide što su i oni vidjeli, makar su oko njih samo ruševine tih logora.

*Mnogi su mogli pomisliti da ćete u filmu rekonstruisati strahote kroz koje prolaze deca u logorima. Vi to ipak niste učinili. Zašto?
To je bila, zaista, režijska odluka da nikada u igranom djelu neću pokazati te strahote. Čak i da imam sav budžet svijeta, nikad ne bih željela režirati umiruću djecu. Sa druge strane, to je bilo moguće jer smo pronašli arhivu iz logora, tako da se zapravo u tim arhivskim snimkama pojavljuju i djeca i Diana, to je njihovo mjesto susreta i to je mjesto istine.

*Film otvara mnogo pitanja, između ostalih i pitanje podobnosti jer Dianu zatičemo u času kad su na snazi rasni zakoni.
Uložili smo beskrajni napor da ovu priču istražimo kako bi ona bila povijesno točna, međutim, stalno sam razmišljala o tome na koji način ona korespondira s našim vremenom, koje mane sustava smo i mi zadržali.
Diana krajem rata i oslobođenjem, usprkos herojskom činu otpora protiv fašizma, ne postaje heroina već je se briše iz povijesti. Umjesto da joj se u najmanju ruku dopusti da dovrši ogromni posao koji je započela na spajanju majki i djece, njoj se zabranjuje dalji rad zato što je Austrijanka, pripadnica pobjeđenog naroda. I nema veze što je ona sve napravila kako treba, riskirala vlastiti život kako bi spasla “partizansku djecu”, kako je pisalo na dopisu kojim joj se oduzela kartoteka, ona nije bila dobra.
Nije bilo dobro ni što je pripadnica tadašnje visoke građanske klase, tzv. buržujka. Nije bila nikakva ugroza za sistem, ali nije bila podobna, a za posljedicu su mnoga djeca ostala bez identiteta. Ljudi su jako zamjerali komunizmu nepotizam i zapošljavanje po partijskoj liniji . I jedva su čekali da se toga riješimo jer u demokraciji je kao najvažnije da si ti sposoban i vrijedan, da nešto znaš i umiješ. A opet svi će vam u Hrvatskoj reći da se ni čistačica ne može zaposliti ako nije članica određene stranke. Ankete koje su rađene s ljudima koji su otišli iz Hrvatske navodile su upravo to kao prvi razlog odlaska.

*Kako ste se izborili s finansiranjem filma?
Trebalo je režijski pronaći način da unutar skromnih sredstava ispričate veliku epsku priču za koju bi vam, ako pristupite klasično, bio potreban veliki holivudski budžet, a za koji sam znala da ga nikad nećemo dobiti jer sam debitant. Pod “b”, te značajno veće budžete od prosjeka u regiji ne možeš dobiti, a da ti politika ne odredi ekstra novac. Mi smo isključivo finansirali film kroz uređene filmske fondove, hrvatski, slovenski, srpski i dva europska filmska fonda. Bilo mi je iznimno bitno da nas nijedna politika ne obaveže ili uvjetuje. Smatrala sam da Dianu moram apsolutno obraniti od toga. Ako ona sama nije bila politična i toliko je dugo čekala na svoju istinu, ne smijem dozvoliti da bilo koji novac uvjetuje neku “stranu”.

*Imate li nekih sličnosti s Dianom?
Ne, ja sam samo pokušala učiti od nje. Prvo, ona nikad nije kasnila, a ja to još uvijek nisam savladala. Imam problem s rasutom pažnjom, svaštarim i shvatila sam učeći od Diane ako se za nešto odlučiš, ako zaista nešto hoćeš napraviti, to moraš raditi svakog dana. Nazvala sam to Dianin zen. Svakog dana napisati što si napravio i šta sutra možeš. Nisu to nikakve velike stvari niti je ona bila žena od velikih gesta i velikih riječi nego, zaista, i takav osjećaj dobiješ kad čitaš taj dnevnik – to je samo koncentracija svakog dana na cilj.

antr
Politika nema ideje
*U svetlu naše indiferentnosti danas i Dianinih napora u najgorim vremenima, šta ste želeli da postignete svojim filmom?
Htjela sam da se upravo ta Dianina snaga prelije na gledatelje jer mi smo jako otupili. Zato bih voljela da nam Dianino djelo pomogne da se probudimo. U međuvremenu preživjeli smo još jedan rat, opet uz velike žrtve. Htjeli smo nacionalne države, demokraciju, a sad nitko nije sretan s tim kako se živi. Došao je kapitalizam, sve smo rasprodali. Moramo početi živjeti naše vrijeme.

*Ovde rasprava o prošlosti ne prestaje iako nismo jedina zemlja na planeti koja je ratovala. Šta vam to govori?
Koliko je jak dnevnopolitički, uglavnom nacionalistički diskurs i koliko ne možemo gledati dalje od toga. To jest, ni 25 godina nakon kraja zadnjeg rata ne nudi se ništa dalje od toga. Vi mislite da će me rastrgnuti u Hrvatskoj što sam rekla da su u NDH postojali logori, ljudi se boje putovati u zemlje bivše zajedničke države jer će im razbiti auto, nešto je jako krivo… Za usporedbu, Drugi svjetski rat je završio 1945, već pedesetih godina prvi njemački turisti stižu u Jugoslaviju, a već sedamdesetih veliki broj Jugoslavena su gastarbajteri u Njemačkoj.

*Gde je problem?
Politika nema ideja, nije sposobna definirati ciljeve za ovo društvo, nemoćna je u borbi s globalizacijom i kapitalizmom i onda se vraća u teme nacionalnog. Da, bio je grozan rat, ali mene zanima kako je uopće taj rat počeo, zašto je do njega došlo. Što je bilo tako krivo u Jugoslaviji i kome je taj rat bio u interesu? Čemu smo se nadali i u što smo sada razočarani? To bi trebalo nas zanimati. Pričala sam s jednim redateljem, koji sad ima šezdesetak godina i bio je na prvim crtama bojišnice, snimao domoljubne filmove, a sada je razočaran. Pitala sam ga jednom što je on tada, devedesetih, mislio da će slobodna Hrvatska postati. Rekao mi je da je mislio da ćemo biti kao Švicarska.

Dana Budisavljević
Dana Budisavljević je rođena 1975. u Zagrebu. Diplomirala je na Odseku za filmsku i TV montažu Akademije dramskih umetnosti u Zagrebu. Radila je kao montažerka, asistentkinja produkcije i organizatorka filmskih festivala. Debitovala je kao rediteljka dokumentarnog filma “Sve 5!”, a širu popularnost stekla je porodičnim filmom o coming outu “Nije ti život pjesma Havaja”. Kao producentkinja potpisuje dokumentarni serijal “Betonski spavači” Saše Bana, filmove “Lijepo mi je s tobom znaš Eve Kraljević”, “Onda vidim Tanju Juraja Lerotića” i druge. “Dnevnik Diane Budisavljević” je njen prvi autorski dugometražni film.

glosa:
Bilo mi je iznimno bitno da nas nijedna politika ne obaveže ili uvjetuje. Smatrala sam da Dianu moram apsolutno obraniti od toga. Ako ona sama nije bila politična i toliko je dugo čekala na svoju istinu, ne smijem dozvoliti da bilo koji novac uvjetuje neku “stranu”

Kad u Hrvatskoj nekom kažete koncentracioni logor ili logor, svi vide Aušvic. Niko u Hrvatskoj vam neće znati opisati kako je izgledao Jasenovac. Bila je jedna scena koja je ispala iz scenarija u kojoj se ustaše pozdravljaju sa “Za dom spremni”, ali nitko baš nije bio siguran u kom položaju treba biti ruka je l’ to kao “Sieg Heil!” ili nekako drukčije?

Desničari su još i prije nego su pogledali film odmah znali da to ništa ne valja i bez problema su pisali: “Nismo gledali film, ali sigurno je sve laž i velikosrpska propaganda”. Ljevica je tek nedavno artikulirala svoje stajalište. Njihova je zamjerka da je film antikomunistički i da, na neki način, izjednačava dva sistema, što nikako nije poruka ovog filma.

Tekst prenet iz Novog magazina

Click