5 minuta sa… Igorom Novakovićem

16. November 2019.
Upozorenje o američkim sankcijama Srbiji nije bezazleno, bez obzira na sva ubeđivanja vlasti da je ovaj scenario nemoguć. Zato u razgovoru sa Igorom Novakovićem, direktorom istraživanja Centra za međunarodne i bezbednosne poslove (ISAC), tragamo za istinom o vojnoj vežbi “Slovenski štit”, koja izaziva pozornost Amerikanaca, krijući odgovore na sva pitanja koja ovih dana postavljaju građani Srbije pokušavajući da dokuče zašto bi nam SAD uvele sankcije?
5 minuta Igor Novakovic torzo
Fotografija preneta sa portala Novi magazin

Upozoravajući na ovu mogućnost, američki zvaničnik Metju Palmer će pomenuti dopremanje raketnih sistema S-400 i Pancir-S1 u Srbiju na pomenutu vojnu vežbu. Nešto kasnije najavljeno je da će Beograd od Moskve kupiti sistem Pancir-S1, da bi potom u Beograd stigao direktor Stejt departmenta zadužen za sankcije Rusiji Tomas Zarzecki. Državni vrh Srbije tvrdi da je njegova poseta bila unapred planirana i rutinska, ali oni koji o međunarodnim odnosima znaju više od prosečnog konzumenta vladinih saopštenja u svemu pomenutom nalaze mnogo više od pukih podudarnosti.

Zato od Novakovića na početku razgovora tražimo da nam objasni vezu između pomenutih raketnih sistema i pretnji Amerike. Jesu li sankcije uopšte u igri i pod kojim uslovima?

Pozornost inostrane javnosti izazvala je vežba “Slovenski štit”, pošto su, između ostalog, u Srbiju preneta oružja čiji su proizvođači na listi američkog Zakona o suprotstavljanju američkim suparnicima kroz sankcije (CAATSA). I S-400 i Pancir-S1, odnosno kompanije koje su za njihovu proizvodnju vezane. Dakle, ukoliko dođe do kupovine Pancir-S1, moguće je da se određeni pojedinci ili entiteti iz Srbije nađu takođe pod sankcijama, mada je to verovatno na dugom štapu. 

Kad kažete entiteti i pojedinci, na šta, odnosno na koga mislite?

To mogu biti pojedine kompanije ili pojedini delovi državnog sistema, kao u slučaju Rusije ili Kine.

Vezano za objašnjenje procedura, moramo pomenuti i dolazak Zarzeckog u Srbiju, za koga će Dačić reći da je u rutinskoj poseti, dok će strani mediji preneti da je razgovarano upravo o ruskom naoružanju u Srbiji. Šta je verovatnije i kakva je procedura uvođenja sankcija, što je posao ovog američkog nameštenika da oceni za potrebno? 

Administracija SAD pravi preliminarnu listu osoba i entiteta za koje se razmatra treba li da potpadnu pod sekundarne sankcije. Potom se šalje ministarstvu finansija, koje pravi konačnu listu, koja se potom šalje Kongresu. Sankcije su, na primer, uvedene septembra 2018. kineskom Depatmanu za razvoj opreme Centralne vojne komisije upravo zbog kupovine aviona, kao i S-400 od Rusije. Sa druge strane, sankcije nisu uvedene Indiji, koja je iste godine takođe kupila S-400, što sugeriše da primena sankcija nije automatska, da je to jedan dugotrajan proces i da one moraju da služe sveukupnim američkim interesima. Takođe, Srbija još nije kupila Pancir-S1, a i ta kupovina ne mora biti trn u oku SAD, ali svakako jeste povod za interesovanje.

Među zemljama koje su nabavile sistem S-400 je i Turska koja uprkos pretnjama SAD ostaje članica NATO-a, a sve to uz jačanje angažmana u Siriji. Dakle, jesu li ova dva slučaja za poređenje?

Na neki način jesu, pošto prodajom S-400 u regionima koji su u relativnoj blizini Ruske Federacije Rusija potencijalno jača sopstvenu odbranu. Kupovina S-400 od Turske mogla bi da ima značaj za odbranu ruskog južnog krila, imajući u vidu pogoršanje odnosa između Turske i SAD, te šuma Turske oko NATO-a. Dakle, oba slučaja sa S-400 mogu biti povezana sa odbranom Rusije van sopstvenih granica, što je svakako strateška igra velikih koju bi Srbija trebalo da izbegne.

Mnogi će reći da je dopremanje ovih sistema prvi put u jednu zemlju van Rusije bila provokacija NATO-a, koja suštinski nema nikakve veze sa Srbijom?

Sigurno je da određena nelagodnost postoji. Svakako, postavlja se i pitanje koja je bila potreba dopremanja S-400, pa i Pancira, kada je bilo jasno da neće moći biti upotrebljeni u punom kapacitetu, pošto Srbija nema poligon za vežbe sa ovakvim oružjima, već uglavnom to čini u Bugarskoj. Čini se da je cilj obe strane pre svega bio medijske prirode, dok su prave vežbe odrađene u Rusiji u septembru.

Istovremeno, da zemlja članica NATO-a nije dozvolila tranzit, oružje ne bi ni moglo stići u Srbiju. O čemu se tu radi?

Pošto je bila u pitanju vežba, dakle ne prodaja ili trgovina, mislim da pozivanjem na gorepomenuti zakon nije mogla biti opravdana eventualna zabrana tranzita. Ali Rusija u svakom slučaju koristi za “medijske potrebe,” kako prema NATO tako i u unutrašnjem diskursu.

Vezano za sankcije, pomenimo i one koje je Rusiji uvela Evropska unija, pozivajući konstantno Srbiju da uskladi spoljnu politiku sa Briselom. Istovremeno, trgovinska razmena EU i Rusije raste. Jesu li onda u pravu oni koji tvrde da je ovde posredi licemerstvo moćnijih?

Prvo treba razgraničiti ko je kome uveo sankcije. Prvo, EU je uvela tzv. pametne, odnosno targetirane sankcije Rusiji, koje se odnose na pojedine entitete, odnosno kompanije iz određenih sektora, poput energetskog. Takođe, sankcije su uvedene i pojedincima iz Ruske Federacije i Ukrajine. To znači da nema primene sveobuhvatnih sankcija prema Rusiji, poput onih koje smo mi iskusili devedesetih. Međutim, Ruska Federacija je odmah uvela sankcije prema EU, čime je rapidno sasečen izvoz EU u Rusiju, pre svega prehrambenih proizvoda. Stoga, ako trgovinska razmena raste, u pitanju su sektori koji nisu pokriveni jednim ili drugim sankcijama, poput trgovine prirodnim gasom i drugim energentima i derivatima.

J.A.

Članak je prenet sa portala Novi magazin.

Click