Dernek uz sok i kiselu vodu

5. October 2019.
                                            Možda sam žrtva mitova, ili Kusturičinih filmova, tek, našla sam se zatečena usred romske svadbe na kojoj se ne pije alkohol, a puši se napolju. Drugačije sam ja to sve zamišljala. Posebno na „iventu“ tri u jedan – svadba, sunećenje i rođendan
Dernek uz sok i kiselu
Fotografija preuzeta sa portala Novi magazin

Piše Dragana Nikoletić

San svakog „belog čoveka“ jeste ići na romsku svadbu o kojoj „beli“ filmovi ispredaju mitove. I Romi su toga svesni, te znaju da čine privilegiju „belom“ koga pozovu na svoje veselje.

Sebe smatram već dovoljno „fensi“ jer mi je prijatelj Demuš Zorjani, 30-godišnji žitelj mahale u Ulici Vuka Vrčevića što se šareni podno Pančevačkog mosta.

On mi već dugo obećava da će me zvati na neku svadbu u familiji, ali se uvek nešto zgodi da očekivano odgodi. Ili mlada pobegne za drugog, ili mladoženjini otkriju da je snajka falična, ili se porodice posvađaju, il’ neko umre, pa nije red za radovanje.

Ali, konačno stiže poziv i to „tri u jedan“ – i svadba i sunet i rođendanska proslava četvorogodišnjeg Elmedina, zvanog Šef u familiji. „Kad“, pitam Demuša euforično, a on ni da zucne, pa kao da ga vidim kako bulji u pozivnicu.

Jer, on se inače predstavlja kao „kućni pomoćnik“ i vrlo je vešt u domaćim poslovima, a vispren i spretan u trgovini polovnom garderobom, kao i drugim proizvodima. On zna sve o svakom i o svima se brine, posebno o mlađima, pa je na neki način dobar duh svog naselja. Međutim, kad dođe do toga da treba nešto da pročita, uočavaju se sve manjkavosti našeg obrazovnog sistema koji za tu manjinu i inkluziju Roma u ovdašnje društvo ič ne haje, iako se o tome na sva usta priča.

Tako ni datum multipraktik teferiča ne može sam da protumači, pa saziva porodični „konzilijum“. Datum ipak ostaje tajna, uprkos većanju svih tih glava, sve do par dana uoči svečanosti. Demuš mi i mimo takvih prilika daje najbolje stvari iz svoje ponude, pa mi i sad nudi haljinče, pandan svom namenskom, otmenom plavom odelu, koje mu stoji ko saliveno.

Ovo me podseti na jedan davni ispraćaj u vojsku jednog stanovnika slama ispod Gazele, najvećeg svoje vrste u Evropi. Tad sam se sprijateljila sa jednom tamošnjom porodicom, pa mi je najstarija kći Senada udelila svoj haljetak da budem izgledom prikladna prilici. Uz svu njenu dobru volju, štrčala sam od ostatka firmirano doteranih. Nevična igri, nisam se ni uhvatila u kolo što je dobovalo po prašini od podneva do crnog mraka.

Ta me uspomena vodi dalje, do priča Borisa Mitića, reditelja dokumentarnog filma „Priti Dijana“, koji se snimajući baš upetljao u romske odnose. Govorio je kako bi mu u pola noći neko od glumaca-naturščika banuo, sav usplahiren jer je „Tarzana neko zavezao“. Posle bi se ispostavilo da je Tarzan mladoženja, nemoćan da ispuni svoju dužnost prve bračne noći, za šta su sumnjičene vradžbine, pa se od „belog brata“, Mitića, očekivalo da reaguje.

Da nije bilo čini i da je sve išlo po pravilu, krvav bi se čaršav vinuo na vratima mladenaca, kao dokaz da je snajka bila nevina. To bi se zalivalo do jutra, u slavodobitnosti romskog kodeksa, dok je slavlje umelo da traje i danima. Sliku o neviđenim bahanalijama dopunjavao je Kusturica, po čijem su viđenju svatovi i leteli, kao na teškim drogama. Shodno svemu tome, baš sam mnogo očekivala od tog novog iventa sa kombinovanom funkcijom.

Odlučih se za „malu crnu haljinu“ i dotabanah do Demušove kuće, ulaštene i čiste, iako usred higijenski krajnje sumnjive naseobine. Ostah u toj svečarskoj uniformi, jer mi je ponuđena garderoba bila preširoka, po odokativnom merenju. Turih karmin, da mu kol’ko-tol’ko pariram. I dalje sedim ko na iglama na kanabetu.

Al’ Demuš na sofru stavlja prženu papriku sa jajima, jer je „njih decu tata naučio da pre svakog slavlja ručaju“,  na šta mi dođe da se krstim, jer kod nas „belih“ vlada sasvim drugi običaj. Pa se tri dana posti uoči slavskih trpeza, kako bi što više moglo da stane u trbuhe.

„Ko će da nas vozi“, upadam mu u poslednji zalogaj, znajući da prezire gradski prevoz (ili se ni tu ne snalazi sa brojkama). „Ako ne nađemo nikog, ići ćemo taksijem“, da ne trepne odgovara. Jer, ne ide da se trucka autobusom svečano odeven, kako objašnjava svoju odluku.

Beše mi žao novca, pa ga uverih da krenemo 202-ojkom ka Slancima, u jedan od restorana podno Lešća, rezervisan „za organizovane proslave i parastose“. Pred kafanom gungula, što je tek delimično znak dobrodošlice, a većim delom pokazatelj zabrane pušenja u sali. Tu već ustuknuh od razlike između predubeđenja i realnosti: kakva je to svadba, i još romska, gde se ne puši? „I ne pije“, Demuš kao da mi zavaljuje šamarčinu.

Ali ćutim, jer možda su propisi uzrokovani verom, islamskom, ili činjenicom da je glavni povod skupa – sunećenje sa sve rođendanom, pa je i većina zvanica – dečurlija. Ona jure kojekuda, nadgledaju ih matere, u zlatom opšivenim šalvarama. Na glavama, prstima i oko vrata, sija im zlatni nakit, a ponekoj i zub iza nakarminisanih usana.

Svu tu odevnu raskoš one nabavljaju u Bujanovcu,  jer je pet puta jeftinija nego u Beogradu, kaže Demuš, čiji imidž odudara od većine muškaraca, obučenih u svakodnevnu odeću, uključujući i svečara Ferdija, oca netom osunećenog Elmedina. Jedan gost samo nosi simbole prestiža – majicu za dezenom Gučija, „kupljenu u Nemačku“ gde povremeno radi i boravi.

Još nešto se tu opire estetskoj ujednačenosti – ma šta žene na sebi gore imale, na nogama su im papuče. Razlog je krajnje logičan, u njima je njihov korak slobodniji, i ne moraju da se izuvaju ispod stola, što na „belim“ slavljima nije retkost.  Romske žene i ne sede, već odmah đipaju čim čuju muziku.

Njišu se i napolju, dok puše, dok na samom ulazu sedi zapisničar. U svesku se beleži Demušova hiljadarka, dok se moje vino i bombonjera guraju u zapećak. Stoga mi dođe žao što sam buteljku uopšte i prijavila, a ne krišom cugala i tako se opustila.

Možda bi mi zamerili, a možda i ne bi, tako puni gostoprimstva, čime bih bila počašćena, kako slutim, i da ništa nisam donela, i kako bilo obučena. Jer ovde nema deljenja na „mladine“ i „mladoženjine“, pa se ni oko drugog ne bi zakeralo, kako verujem.

Sala je dobrim delom još prazna, smeštaju nas u „donji dom“, za astal Demuševog strica Ibrajima, a dede slavljenika. Oči bode televizijski kran sa kamerom i još jedna bez skalamerije, sa namenom a se ovekoveči spektakl. Ništa manje uočljiv nije ni izbor pića – kisela voda i sokovi, koji neumitno dokazuju Demuševu primedbu o „nema ni alkohola“.

Brstim meze od muke, dok ga ima, odnosno, dok me ne preduhitri mlađarija. Demuš je po tom pitanju miran, jer se kod kuće omrsio, al’ se ipak buni „zbog nepravde“. Zašto kelneri ne dopunjuju tanjire, kako to da ne vide da su ih deca ispraznila?

Međutim, deca su deca samo uslovno, i to do dobi od 7-8 godina. Nešto starije devojčice su prilično napirlitane, sa frizurama i šminkom odraslih, kakve prave poze i grimase. Dečaci su nalik svojim očevima, nonšalantni. Neki od njih su već „obećani“, jer se Romi i dan-danas uzimaju mladi, jedva dobacivši do tinejdž uzrasta. Kad se neko o to ogluši, zajednica ga ne odbacuje, poštujući volju takvog. „Neka živi“, tad se tako kaže, sve i ako se ne radi o želji za produžetkom mladosti, već o zavadi među rodbinom.

S druge strane, stric Ibrajim ima čak četiri žene i s njima ko zna koliko potomaka. Svoj autoritet ipak na tome ne zasniva, već na nekim drugim zaslugama, pa mu uspeva da ubedi konobare da obrate pažnju na dopunu našeg ovala sa sudžukom, pršutom i drugim prerađevinama. Pa je i Demuš donekle zadovoljan, mada gunđa kako su stolnjaci prljavi.

„Jedete li svinjsko“, pravim se naivna pred Ferdijem, a apropo alkohola. „Jedemo, jer greh na usta ne ulazi, već iz njih izlazi“, mudro mi odgovara. „A što nema ’pravog’ pića“, brzo navrćem na svoju vodenicu. „Ranije smo služili, pa se ljudi napiju i prave nered“, Ferdi ne okoliša. A što se pušenja u sali tiče, ono se toleriše, neki su muški već zadimili za susednim stolom. Ja se uzdržavam iz solidarnosti sa svojim polom, a tešim da se je to zbog dece, najgušće skoncentrisane za našom trpezom.

Sav taj strogi režim ne utiče na raspoloženje, ženskadija je uveliko u kolu, ako se kolo može igrati uz zvuke fri-džeza, na šta najviše liči interpretacija „šiptarskih“ melodija, koje naručuju gosti iz drugog dela sale. Ovde, u „donjem domu“ i okolini, posedani su „srpski Cigani“, makar bili i muslimani. Drugačiji su i po tome što oni gore (muški) okružuju svirača klarineta i na instrument mu lepe novčanice, čega se „donjedomci“  gnušaju.

A najrazličitiji su u međusobnim prozivkama.

Muči me misao da je raspad Jugoslavije i njima, Romima ili Ciganima, samo zla doneo. Pa se sad razlike ozvaničavaju epitetima i etiketama. Ali, da se previše zadubim u lament, sprečava me malena Viki, Demušova rođaka, što po svaku cenu hoće sa mnom da igra. Isprva intimno, pomerajući samo ruke, sa stražnjim delom tela na stolici, a onda sve razuzdanije, povlači me u kolo, pred kamere. Ali, to više nisu zvuci sevdaha, već muzičari pletu „prave, ciganske“ arije, prozivajući „kuma… rodila ga majka, da bude težak ko švajcarska banka“.

Da bi to potvrdio, kum gura pevaču gomilu novčanica, sve po sto dinara. Potez je pompezan i izaziva opšte divljenje tog dela sale, pa isto mora da čini i drugi kum, nalakćen u susedstvu. Pare se tutkaju i u ukrašenu korpu sa Elmedinovom fotografijom. Scenu prati i sam slavljenik, posađen na pleća svog oca, gde mu se u ritmu na glavi bacaka srebrnkasti turban. Đuskanje mališi ne prija, pa jedva dočeka da „sjaše“ i pridruži se mališanima što trčkaraju okolo. Ukrašeno štapče, znamenje muškosti, uveliko je zarad igre odbacio.

Dernek se sve više razvija, iako bez alkohola. Ženskadija otire znoj sa čela, a neke se i presvlače, pa opet u kolo. Ne posustaju ni majke bebica, te guraju kolica kako bi im čeda zaspala. A ujedno i igraju, da svoje srce zadovolje.

Na red stiže roštilj, svake vrste, sa ovala se prelivaju kobasice, ćevapčići i spljošteni pileći bataci. Muzika tada miruje, a i neko se dete već opružilo i spava na spojenim stolicama. Krajnji je trenutak da se zbriše, na vreme poslednjeg autobusa iz Slanaca.

U njemu prebiram utiske: da li je ovaj svet otišao dovraga, kad se na romskim veseljima ne pije alkohol? Ili sam samo žrtva filmskih mitova, ili predrasuda, u suštini diskriminatorskih? Ili mi se sve ovo dogodilo kako bih shvatila da je moguće veseliti se i bez dopunskog goriva? Ili smo stvarno drugačiji, mi i naša tamnoputa braća, s tim što su oni postali umereniji?

Tekst preuzet sa portala Nova ekonomija

Click