Pomirenje Hrvatske i Srbije sve je manje vjerojatno

Piše: Boris Pavelić

Ako postoje politički procesi u čije rezultate treba sumnjati, to su ceremonijalna poslijeratna mirenja vlasti u Hrvatskoj i Srbiji. Posljednji pokušaj, jedan u dugome nizu, upriličen na pravoslavni Božić u Zagrebu, zaslužuje nažalost naročitu sumnju, jer bi mogao ostati upamćen kao prvi koji je bio osuđen na propast i prije nego što je počeo. “Nažalost”, kažemo, jer tužni je paradoks u tome da motivi njegovih inicijatora, manjinskih institucija Hrvata i Srba u obje države, svakako jesu plemeniti i dobronamjerni. No, kako smo u protekla tri desetljeća već i predobro naučili, za povoljne političke ishode u ovome dijelu Europe najčešće je potrebno mnogo više od pukih dobrih namjera.

Na pravoslavni Božić, 6. siječnja, Srpsko narodno vijeće (SNV), srpska manjinska samouprava u Hrvatskoj, organizirala je tradicionalni božićni prijem u Zagrebu. U hrvatskoj javnosti, božićni prijem SNV-a nosi veliku simboličku vrijednost, jer je baš na tom događaju prije devetnaest godina, 2004., tada novoizabrani HDZ-ov premijer Ivo Sanader izgovorio svoju znamenitu čestitku “Hristos se rodi”, i time otvorio put povijesnome poslijeratnom pomirenju hrvatske desnice i srpske zajednice u Hrvatskoj. Premijerova čestitka “Hristos se rodi” bila je možda malen korak za Sanadera, ali velik za Hrvatsku: omogućila je poboljšanje političke atmosfere, pa i samog HDZ-a, te simbolički označila početak procesa koji su, deset godina kasnije, rezultirali članstvom Hrvatske u EU.

Ohrabrujući signali, ali dolaze prekasno

I od ovogodišnjega prijema SNV-a očekivalo se mnogo. Nekoliko dana uoči skupa objavljeno je kako je predsjednik Srbije Aleksandar Vučić osobno naložio da potpredsjednik Vlade Srbije i ministar vanjskih poslova Ivica Dačić ode u Zagreb i “malo odledi” odnose s Hrvatskom. Istodobno, Zagreb je objavio da će na prijem doći premijer Andrej Plenković. Dan uoči skupa, Tomislav Žigmanov i Milorad Pupovac, koji vode manjinska vijeća oba naroda u Hrvatskoj i Srbiji te istodobno sudjeluju u vlasti u obje zemlje, u Zagrebu su potpisali Deklaraciju o suradnji, i na konferenciji za novinare snažno se zauzeli za pragmatičnu i strpljivu obnovu međudržavnog dijaloga i početak rješavanja nagomilanih međudržavnih problema. Bili su to ohrabrujući signali, jer su odnosi Hrvatske i Srbije u posljednjih nekoliko godina degradirali na najnižu razinu još od devedesetih, opterećeni potpunim prestankom komunikacije, medijskom harangom srpskih medija protiv Hrvatske te uzvratnom “europskom” nadmenošću Hrvatske prema Srbiji, a odnedavno i beogradskim suđenjem hrvatskim pilotima u odsutnosti zbog raketiranja izbjegličke kolone nadomak Bosanskog Petrovca u kolovozu 1995. godine.

I uistinu, božićni je prijem prošao kao glavni politički događaj dana, uz obilje deklamacija o miru i riječi dobre volje: sudjelovale su reprezentativne delegacije vlada obje zemlje predvođene hrvatskim premijerom Plenkovićem i potpredsjednikom srpske vlade Dačićem; bio je tu i patrijarh Srpske pravoslavne crkve (SPC) Porfirije, a SNV još se jednom potvrdio kao utjecajna i dobrohotna organizacija, sposobna da Srbe u Hrvatskoj zastupa na najbolji mogući način: kao politički i kulturno samosvjesnu zajednicu posvećenu miru, razumijevanju i blagostanju vlastite zemlje, te pomirenju i kompromisu u regiji. A opet, usprkos nedvosmislenom ozračju dobre volje, pažljivijem promatraču nisu mogli promaknuti signali koji sugeriraju kako je malo vjerojatno da će prigodno blagdansko druženje najviših političkih i vjerskih dužnosnika Hrvatske i Srbije uistinu rezultirati novim početkom u rješavanju starih problema.

Neodoljiv je, naime, dojam da je, naprosto – prekasno. Stari problemi nisu riješeni, a već je toliko mnogo novih, od kojih su mnogi i teži od dosadašnjih; istodobno, i Srbiju i Hrvatsku vode iste vlasti koje su ih vodile svih ovih godina. Taj se dojam osjetio već u cinizmu kojim je hrvatska javnost dočekala najavu da u Zagreb dolazi Dačić, današnji potpredsjednik srpske Vlade, a u vrijeme rata portparol Miloševićeve Socijalističke partije Srbije (SPS) i čovjek koji u Hrvatskoj, s dobrim razlozima, nikada neće biti dočekan raširenih ruku: uoči prijema, Dačića je ugledni zagrebački aktivist za ljudska prava i politički analitičar Žarko Puhovski nazvao “smiješnom figurom”, a ta primjedba, možda čak ponešto popustljivo, opisuje sentiment kakvim Dačića doživljavaju u Hrvatskoj. Isti se taj sentiment, na političkoj razini, nije libio izraziti ni hrvatski premijer Andrej Plenković, kojega blagdanski ugođaj nije spriječio da u govoru na božićnom prijemu podsjeti – ili preciznije, da bivšem Miloševićevu glasnogovorniku saspe u lice – kako je Hrvatska bila “žrtva agresije Miloševićevog režima”, a to je, kaže Plenković, “nasljeđe teško”, i “živi s nama, živi s obiteljima nestalih, s vojnicima, braniteljima, civilima.”

Interpretacije rata ostale nepromijenjene

Sam Dačić, pak, govorio je naglašeno neodređeno. Njegov dolazak u Zagreb, kazao je, “snažna je poruka o potrebi razgovora i redefinisanja odnosa Beograda i Zagreba”, ali nije objasnio što bi to “redefinisanje” moglo značiti. “Mi ne mislimo isto o brojnim pitanjima, ali moramo da razgovaramo i dogovaramo se”, kazao je, ne precizirajući teme tih dogovora. Rekavši kako je “Srbija svjesna da se neka pitanja ne mogu riješiti brzo” – nakon trideset godina, to ne zvuči naročito ohrabrujuće – Dačić je dodao kako “moramo sagledati dio pitanja koji se odnosi na prošlost i dio koji se odnosi na sadašnjost i budućnost. Moja poruka je da probamo pronaći zajednički interes čak i onda kada ne mislimo isto”. Nisu li to izrazito nejasne poruke? Koji je to “dio pitanja koji se odnosi na prošlost”? Nasljeđe rata u Hrvatskoj? Ako jest, zašto samo “dio”? Ili su to možda, u svjetlu rečenice o “pronalaženju zajedničkog interesa čak i kad ne mislimo isto”, “zajednički interesi” u Bosni i Hercegovini? Sve u svemu, Dačić u Zagrebu nije otišao ni koraka dalje od prigodničarske deklarativnosti trenutka, a to nije uvjerljiv zalog istinskog obnavljanja dijaloga – tim više kada se zna da će isti taj Dačić u ponedjeljak, 9. siječnja, predstavljati Srbiju na obilježavanju Dana Republike Srpske na Palama; događaj koji je već i samim najavama izazvao dosad neviđen val nezadovoljstva i mobilizacije ratnih veterana Armije BiH u Sarajevu.

Obje su strane, dakle, ostale pri svome. Interpretacije rata nepromijenjene su, a nitko nije ponudio jasan prijedlog kako iskočiti iz uzaludne vrtnje koja traje već trideset godina. Pritom nije nevažno da je iz aktualne pomiriteljske inicijative demonstrativno, gotovo posprdno, ispušten hrvatski predsjednik Zoran Milanović, kojega SNV nije ni pozvao na božićni prijem, jer su se – kako se narugao Pupovac – “malo umorili” od toga da Milanovića pozivaju, a on uporno ne dolazi. Ma što, međutim, o Milanoviću mislili, pitanje je koliko je mudro zaobilaziti ga u ovoliko politički osjetljivim procesima, ako ni zbog čega drugog, a ono zato što posjeduje političku snagu da ih oteža, pa i zaustavi – i neće se trebati čuditi ako Milanović to, svadljiv kakav već jest, uistinu i učini.

A povrh svega toga, problemi se samo gomilaju. Kada je o dijalogu Hrvatske i Srbije riječ, politički je kontekst danas neusporedivo nepovoljniji nego što je bio, primjerice, prije dvanaest godina, 2010., kada su tadašnji predsjednici Srbije i Hrvatske, Boris Tadić i Ivo Josipović, poduzeli krucijalne simboličke geste, poklonivši se zajedno na hrvatskim i srpskim stratištima u Hrvatskoj, Ovčari i u Paulin Dvoru. Te važne geste s povijesnim pretenzijama, kako znamo, u narednim su godinama pregazile zlonamjerne politike s obje strane, i danas, nažalost, više nemaju ama baš nikakvu političku težinu. Zato prema ceremonijalnim pomiriteljskim inicijativama valja biti itekako oprezan, a naročito to vrijedi danas, kada Srbija i Hrvatska bivaju dodatno razdvojene dvama strateški važnim političkim procesima: učvršćivanjem Hrvatske unutar EU, i odnosom prema ratu u Ukrajini.

Hrvatska politički više nije dio Balkana

Bilo to opravdano ili ne, Hrvatska politički više nije dio Balkana. Čvrsta je članica  EU, ove je godine ušla u schengenski prostor i eurozonu. Ta činjenica hrvatskim će vlastima uvelike proširiti manevarski za odnos prema Srbiji, koja niti je još odlučila želi li u EU, niti se zna nositi čak i s kompleksom problema devedesetih, poput priznanja odgovornosti za rat, priznanja Kosova i određivanja vlastitih granica. Politički, Hrvatska je danas superiorna Srbiji, i može si dopustiti odugovlačenje u rješavanju svih političkih nesuglasica; štoviše, može ih koristiti kao sredstvo uvjetovanja, i neće biti mjesta čuđenju ako to uistinu i bude činila. Povrh svega toga, odnos prema ratu u Ukrajini prijeti da hrvatsko-srpsku granicu dugoročno pretvori u novi zid koji razdvaja kulturološke svjetove, čemu ulazak Hrvatske u Schengen može samo pripomoći: ako Srbija odbije Rusiji uvesti sankcije, njezin će europski put dugoročno biti zaustavljen, pa će se Hrvatska, htjela to ili ne, pretvoriti u “predziđe” “europsko-demokatskog”, a Srbija “srpsko-ruskog svijeta”. Dogodi li se to, možemo se samo nadati da se današnje želje za pomirenjem i obnovom dijaloga neće pretvoriti u odmjeravanje preko nišana. Slutnje takvih mogućnosti, paradoksalno, mogle su se osjetiti već i na prijemu SNV-a u petak u Zagrebu: hrvatski premijer Plenković nije propustio podsjetiti – Dačića vjerojatno prije svih – kako je Hrvatska podržala Ukrajinu, “stala na pravu stranu povijesti, i stala uz žrtvu.”

Jedini nedvosmisleno pozitivan rezultat pravoslavnoga božićnog prijema u Zagrebu svakako jest jasna potvrda čvrste suradnje HDZ-ove vlade i predstavnika srpske zajednice, koju je riječima vrijednim pažnje potvrdio premijer Plenković. Zahvaljujući predstavnicima SNV-a na “podršci, lojalnosti i iskrenom partnerstvu” koje traje već sedmu godinu, Plenković je suradnju nazvao “čvrstom i baziranom na povjerenju”. Naglašavajući da želi nastaviti graditi mostove suradnje sa srpskom zajednicom, podsjetio je da to čini “svjesno i namjerno”, “ponekad čak na uštrb popularnosti u vlastitom biračkom tijelu”. “Bez obzira što je to mali dio štete, radi se o ogromnom iskoraku za ukupnu atmosferu u hrvatskom društvu”, kazao je Plenković. Te su riječi točne, i dostojne civilizacijskog iskoraka Plenkovićeva prethodnika iz 2004. godine: u njima, ma koliko bile politički uvjetovane, vibrira istinska dobra volja kršćanske čestitke “Hristos se rodi – vaistinu se rodi”. No sve ostalo, nažalost, ostalo je visjeti u limbu loših slutnji i političke neizvjesnosti. Pri svemu tome, do odnosa u ostatku regije, bez kojih se o pomirenju ne može ni zucnuti – Bosna, Crna Gora, Kosovo – nismo još ni došli. Hristos se rodi? U to, nažalost, još ne možemo biti sigurni.

Tekst je prenet sa portala Al Jazeera Balkans.