Argentina prije i poslije Maradone

16. December 2022.
Više od polovine Argentinaca mlađih od 35 godina vidjelo je samo posljednja posrnuća Diega Maradone i oni ne upoređuju Lionela Messija s onim što je radio njegov prethodnik.
WCup Netherlands Argentina Soccer
Foto: Beta/AP Photo/Natacha Pisarenko

Piše: Zorana Šuvaković

Leto je na južnoj polulopti pa su na put ka Dohi zajedno sa navijačima pošle i sazrele argentinske trešnje. Nacionalna avionska kompanija hvali se da je svih 269 mesta za vanredni let od Buenos Airesa do Dohe popunjeno u roku od 24 časa. Tamo se, posle 19 časova letenja stiže taman pred utakmicu sa Hrvatskom u polufinalu Mundijala.

Otkako je počeo Mundijal, vanredna linija Aerolineasa Argentina svaki čas poleće sa Eseise i sleće tamo gde se odlučuje nacionalna sudbina – u Dohu.

Izračunato je da je prosečnom Argentincu potrebno da uštedi 20 minimalnih plata da bi mogao uživo da gleda utakmice u Kataru. I to se može kada je hadžiluk u pitanju.

Nacionalna kompanija se međutim hvali da je uz navijače u taj deo sveta avionom transportovala i oko osamdeset hiljada trešnji, pa da se tako zemlja mesa, gaučosa i tanga, zahvaljujući fudbalu, probija na svetskom tržištu i sa voćem po kome je do sada bio poznat samo susedni Čile.

Argentinci su slavili kad je Hrvatska pobedila Brazil. “Nema ničeg slađeg nego kad glavni rival gaučosa, izgubi šansu da povrati svoj renome fudbalske sile.”

Činjenicu da postoji ogromna ljubomora između dve južnoameričke susedne zemlje potvrđuje ovih dana argentinski pisac Martin Caparros, On se već više od dve decenije, prilikom svakog fudbalskog šampionata, dopisuje sa svojim prijateljem Meksikancem Juanom Villorom. Obojica su strastveno zaljubljeni u fudbal i sve ono što se oko lopte vrti.

I Argentinci se raduju kad ‘komšiji crkne krava’

Razmenu pisama između dvojice književnika objavljuju tokom prethodnih i ovog katarskog mundijala nekoliko najpoznatijih pisanih medija na španskom jeziku.

Argentinac Caparros je malo namćorastiji kad opisuje narod kome i sam pripada. Pa otud i šaljivo gorki komentar o argentinskom veselju zbog brazilskog tugovanja.

Rivalitet između Brazila i Argentine postoji na svim planovima. Ako je za Brazil samba najradosnija igra i muzika, Argentinci su ponosni na ”tužnu misao koja se pleše”, odnosno tango. Ako su Rio i Kopakabana mesto gde se uz morske talase cela planeta najbolje zabavlja, Buenos Aires nudi, umislili su Argentinci, prefinjeniji umetnički provod, više u duhu latinoameričkog Pariza.

Ali kada je reč o fudbalu tu jedni drugima kopaju oči, i naški rečeno, raduju se “kad komšiji crkne krava”. Te su tako Argentinci priredili veliko slavlje kada je Hrvatska izbacila sa Mundijala Brazil.

A da u našem regionu postoji sličnost sa južnoameričkim duelima, to je već odavno konstatovano. Srbi su ove godine bar spremni da se šale na svoj račun, kad se govori o fudbalskim uspesima Hrvatske i srpskom fijasku u Kataru.

“Normalno je što su Hrvati pobedili Brazil, kad smo ih mi Srbi prethodno zamorili”, glasi jedna pošalica koja se odnosi na neslavnu igru Orlova i pobedu Brazila od dva nula u grupnom takmičenju.

Villoro, meksički prijatelj argentinskog pisca, znatno je sentimentalniji od Caparrosa.

“Bog je okrugao kao lopta” naslov je knjige čiji je autor Juan Villoro, za koga latinoamerički kritičari smatraju da je najtananiji živi liričar fudbalske lopte, njenih igrača i navijača.

U jednom od prvih pisama Villoro komentariše kako fudbal ima snagu, da u nama napravi neke neverovatne preokrete: “Učini nas drukčijim, transformiše nas… mnogo je puta rečeno, “lopta nam dozvoljava da ponovo budemo deca”.

Ipak, laureat na tu temu je i dalje urugvajski pisac i filozof Eduardo Galeano (1940-2015). U knjizi “Fudbal, sjaj i tama”, nizu eseja o istoriji fudbala, zvezdama, magiji lopte, driblingu, diktaturama, favelama, lopta je lajtmotiv, živo biće, personifikovana opsesija…

Blago djetinjstva je u lopti

Fudbal je romansa i drama, spektakl i strast, praznoverje i vradžbina, u njemu su izrasli heroji i zlikovci, za ovu igru se živi i umire…

Galeano je istovremeno bio div u književnosti o latinoameričkoj levici. U fudbalu ga je impresioniralo baš to što je to igra koja je i dalje u stanju da se magično zakotrlja u favelama, da preskoči granicu između livade, stadiona i publike. Izdržala je lopta tu magiju koliko god su moćni i bogati pokušavali da je drže pod kontrolom.

Pitam se šta bi rekao Eduardo Galeano danas da je živ. Gotovo da niko ne može ni da se seti kad je video neko poljanče za pikanje lopte, stadioni su sve monumentalniji, u njihove temelje ugrađeni su životi najsiromašnijih.

Svesni su i pisci da njihovi  sportski  idoli, svoj dar za driblanje unovčuju basnoslovnim sumama novca. Naravno da nijedan živi umetnik ne može o takvom bogatstvu ni da sanja. Nobelova nagrada ne može ti doneti ni delić od sume za jedan dobar transfer. Ali kad postaneš dete kao što kaže Villoro tebi je lopta svo blago ovoga sveta.

Polemiku među Argentincima izazvao je Caparros kada se razbesneo zbog čestog sedenja na klupi jednog od ključnih igrača. Pa je napisao kako “svake četiri godine neki od svetski najjačih plaćenika, dobiju šansu da budu navijači, i da sa klupe bodre svoju ekipu”.

‘Mesijana’ ili ‘Maradoniana’

Portenjosi (stanovnici Buenos Airesa) dobro znaju kakva se svetlost na ovaj grad emituje sa neba. To je ona nebeska boja koja podstiče duhovno prosvetljenje. Malo je i netačno reći da je to plava boja, a moraš je nekako nazvati.

“Celeste” kao nebo, pa još malo svetlija, kao boja argentinskog dresa i zastave. I pored jake konkurencije, nema tog naroda koji se toliko poistovećuje sa svojom zemljom i istovremeno je oštro kritikuje.

Argentinci imaju svog papu Franju u Vatikanu. Računa se da je ona nastanjena građanima katoličke veroispovesti. Ali kad po belom svetu sretnu Argentinca, stranci mu neće reći: Aha , ti si katolik. Ne, dokazano je da će svakom Argentincu, stranac pomenuti Maradonu. Ili… Mesija?

“Ja imam svoju racionalnu veru i pripadam katoličkoj crkvi. Ali religija koja mi dolazi iz ljubavi i srca je Dijego Maradona”, kaže osnivač “crkve maradoniane”, koja je 1998. nikla u argentinskom gradu Rozario, onom u kome je rođen Lionel Messi. Pripadnici ove crkve, to je već poznato i u svetu, mere vreme na sličan način kao i drugi hrišćani: “Pre i posle Maradone.”

Identitetsko prelamanje u Kataru

Znalo se unapred da je Katar za Argentince mesto verskog raskršća. Da će to biti isusovski hod po mukama. Da se Dijega narod neće odreći. Duh tog pibea (pibe, argentinizam za dečaka), ma šta bilo, neće nikad potpuno ispariti.

Jedva je nekako sahranjen pre dve godine. Prethodile su za života njegovog mučne decenije: zavisnik od droge, skandali, svađe, vanbračna deca, pronevere.

Ali ostao je BOG, d10s (Dios). Bog mu je pružio svoju ruku da Argentina pobedi Engleze na Svetskom prvenstvu u Meksiku 1986, četiri godine posle poraza koji je doživela u ratu za Malvine, i tri godine pošto je pala vojna diktatura pod čijim je nemilosrdnim progonom zauvek nestalo trideset hiljada sunarodnika, osumnjičenih za neistomišljeništvo.

Na tom meksičkom Mundijalu, Maradona je izveo svoje sunarodnike iz kolektivne frustracije i oni su ga obogotvorili.

Digao je u stratosferu duh depresivne i zgažene nacije. I kao što je napisao jedan poznati sportski (i društveni) komentato,, omogućio je svojim sunarodnicima da počnu da sanjaju lepe snove. Da i oni i njihova zemlja mogu da postanu najbolji na svetu.  I tako je Maradona od fudbalske zvezde postao legenda.

Ima li šanse Lionel Mesi u ovim novim vremenima da argentinsku maradonianu prevede u novu veru? Vrhunski latinoamerički mislioci ne mogu da se slože po tom pitanju.

Jedan od njih argumentovano dokazuje da su Argentinci u stanju da veličaju samo svoje mrtve. Niko od savremenika nije u stanju da nadmaši Gardela (Karlos Gardel,majstor tanga, umro 1935), Perona, Evitu, Če Gevaru, pa ni Maradonu.

Drugi jedan argentinski hroničar primećuje da je katarski šampionat prvi mundijal u poslednjih četrdeset godina, na kome više fizički ne postoji Maradona. Ujedno, to je i prvo svetsko takmičenje u poslednjih dvadeset godina gde više nema brige oko Dijegove dekadencije i njegovih posrnuća. Tu je samo Dijegov duh, u svoj svojoj raskoš.

Generacijsko oslobođenje u Dohi

A kako će to uticati na kapetana Mesija koji nosi isti broj na istom nebeskom dresu kao Dios?

Mnogo je psihologiziranja oko ove teme u naciji koja ima najveći broj psihoanalitičara po broju stanovnika, bar tako je u Buenos Airesu.

Mesi zna da, čak i ako pobedi, Maradona to nikad neće moći da sazna. To sadašnjeg kapitena (ili kapetana) reprezentacije oslobađa: “Ne mora da igra za velikog Drugog. Mesi je sada slobodan da igra za sebe, za svoje saigrače, za sve nas.“

Ista stvar koja se događa Mesiju događa se mnogima – i to je čudno, ali ovaj put se događa. Kapetanov život sastoji se od stvari koje mu se događaju vrlo drugačije od onih koje se događaju svima nama, ali ovoga puta, uz njegovo oslobođenje, oslobođena je cijela generacija.

Ova teorija ima svoje utemeljenje u nepobitnim činjenicama: Više od polovine Argentinaca, onih mlađih od 35 godina, videlo je samo poslednju dekadenciju Dijega Maradone. Njima nije do toga da upoređuju Mesija sa onim što je radio njegov prethodnik. Vole “desetku” iznad svega onoga što je ona značila u prošlosti. Voljni su da razmišljaju samo o onome što je ispred njih.

“I evo opet naša dva književnika koji nogomet prebacuju na literarnu ravan. Ne možemo zaboraviti, kaže Argentinac velikane književnosti. Imenuje Čehova, Onetija, Nabokova, i velikog argentinskog pisca Horhea Luisa Borhesa koji nikad nije dobio Nobelovu nagradu. Ne možemo ih zaboraviti, ali nećemo nikad pisati kao oni.”

I hoće li oslobođeni Mesi zaigrati svoj tango sa loptom, sada kada ima šansu da prevede Argentinu iz prošlosti u budućnost. Ili da bar predibla protivnike i … goool!

I da se to nebesko plavetnilo prolomi od sreće i najzad spusti na zemlju. Na ulice Buenos Airesa.

Tekst je prenet sa portala Al Jazeera Balkans.

Click