Pet minuta sa Natalijom Jovanović

12. April 2025.
1744301894-natalija-jovanovic-2-550x360
Natalija Jovanović Foto N1

Autor: Z. M. Izvor: Novi magazin

„Neizdrž“, poruka je na jednom od omiljenih bedževa dekanke Natalije Jovanović, čiji je Filozofski fakultet prvi u Nišu otvorio vrata za studente u blokadi, a oni već prvog blokadnog dana, početkom decembra prošle godine, definisali svoju pobunu: „Ovo nije protest, ovo je neizdrž“. Bila je među prvim fakultetskim čelnicima u Srbiji koji su podržali studentske zahteve i demonstrirali sa „svojom decom“ jer je to, kako je objasnila, „obaveza univerzitetskog profesora“. Od početka studentskog bunta dva puta je napadnuta i završavala u Urgentnom centru.

Najpre je 7. februara, na protestu, na nju fizički nasrnula starija žena, upućivala joj kletve i pretnje „ubićemo te“ i „Platićeš za sve“, ali su je udaljili studenti redari. Mada je slučaj prijavila policiji, ni posle dva meseca nema povratnu informaciju iz tužilaštva. Nešto kasnije, 30. marta, opet na protestu, takođe starija žena, koja je za sebe tvrdila da „ima lekarsko uverenje da nije normalna“, nožem je profesorki posekla desnu šaku, vičući da joj je „upropastila unuku“, uz poruku da će je „ubiti“ i „politi sonom kiselinom“. Zbog ovog napada organizovani su protesti u Nišu, Beogradu, Novom Sadu i Kragujevcu, a komesarka EU za proširenje Marta Kos joj je uputila pismo podrške i najavila razgovor. Pismo joj je uputio i ambasador Kine!

Napad nožem usledio je nedugo nakon izjave predsednika Srbije Aleksandra Vučića, koji je, komentarišući nerede na niškom građanskom protestu 21. marta, kazao da u ovom gradu postoji „trojka zla“, koju čine dekanka Jovanović, osnivač grupe građana doktor Dragan Milić i Đorđe Stanković, poslanik Narodnog pokreta Srbije. Uz „pomilovanje“ javno ju je optuživao da je „kriminalka“ koja „organizuje proteste u Nišu“, a i stalno šopinguje po tržnim centrima u Beogradu, gde „orobi pola prodavnica i posle se kamionima vraća za Niš“. Njenog supruga, političara Branislava Jovanovića, takođe je označio kao „kriminalca“, koji ga je tužio za naknadu štete zbog povrede časti i ugleda. 

 

Kako komentarišete tvrdnju predsednika Vučića da poslednji napad na vas nema političku pozadinu, već je delo „psihički labilne starije žena koja je tog jutra kupila nožić“, a da je vaša povreda „površinska, kao kad sečete luk ili krastavac“? 

Sramno, ali mi je ispod časti da se njime bavim. Nenadležan je, nebitan i ne zanima me. On nije moj predsednik i nikada to nije bio. To je ratni huškač koji je bio posilni čoveku osuđenom za ratne zločine, a poslednjih 13 godina je zarobio našu državu i institucije i dao sebi za pravo da odlučuje o svemu. Tako se ne vodi politika ni u nekom plemenu. 

Ipak, napadi na mene, posebno ovaj poslednji, naterali su me da shvatim koliko njegovo konstantno targetiranje nekoga utiče na psihički nestabilne, siromašne ili duboko nesrećne ljude, koje on stalno regrutuje i njima manipuliše, a kakvih je u Srbiji puno, iako smo „ekonomski tigar“. Vodi ih kao pokretne lutke od grada do grada, služe mu za razne stvari. Očigledno je da gubi podršku, ali je spreman da žrtvuje sve, do zadnje kapi naše krvi. On i nema nikakvu politiku osim opstanka na vlasti po svaku cenu. Nije mi jasno kako može da zaspi posle svega što čini, ali neka mu je bogom prosto, svako svoje breme nosi.

 

U kojoj meri posle ovih napada strahujete za bezbednost? 

Ne osećam se bezbedno i veoma sam uplašena. Moja porodica i ja smo očigledna meta predsednika države, koji konstantno i na svim „svojim“ medijima inspiriše i poziva svoje lojaliste da sa nama i drugim učesnicima ovog protesta rade šta hoće. On im stavlja noževe u ruke, kao što im je nekada, tokom ratnih devedesetih, stavljao zarđale kašike. Porazila me je neprirodna hladnokrvnost žene koja me je napala nožem. Sve vreme je krila nož u rukavu, osim u trenucima kada me je isekla, kao da je uvežbana. Kao da joj je neko „objasnio“ da slobodno može i da me zakolje, neće joj se desiti ništa jer, valjda, ima to lekarsko uverenje. 

Nemam zaštitu države od predsednika koji se ostrvio na moju porodicu sa ogromnom količinom mržnje, odvratnosti i neistina, iako nas ne poznaje. Anksiozna sam i depresivna, moj srednji unuk ima košmare da će mu baka biti ubijena, ćerke su uznemirene, suprug sa pejsmejkerom je pod stalnom tenzijom. Mojoj porodici je posle rata u Nišu oduzeta značajna imovina, što je velika nepravda, a mene danas teroriše čovek koji je nenadležno prisvojio svu vlast jer se usuđujem da podržim studentske proteste.

 

Protesti traju već pet meseci. Kakav epilog bi mogli da imaju? 

Najlogičnije bi bilo da predsednik Srbije, koji je uzrok problema, i tvorac ove cirkusijade od kvazidržave, podnese ostavku. Poručuju mu to studenti, naša mladost i budućnost, koja je prepešačila ovu zemlju, a sada ide i do Strazbura. Svaki grad u Srbiji mu to poručuje. Zna i on da njegovu vlast ne podržava ogroman procenat stanovništva, jer prepoznaje kriminal i korupciju uz pomoć kojih vlada. Ali čeka da se studenti i narod umore, što ja ne vidim. Njegovom režimu je istekao rok trajanja i vreme je da bude promenjen. On može da „siluje“ stvari kako bi opstao, to i radi, ali bure puca i curi na sve strane. 

 

A ako do tog, „najlogičijeg“ raspleta ne dođe?

Mislim da je moguć društveni dogovor između svih opozicionih političkih stranaka, sa jedne, i studenata i profesora, sa druge strane. Potrebna nam je referendumska atmosfera i prelazna ekspertska vlada, sastavljena od ljudi nesumnjivog ugleda koje će prihvatiti plenumi studenata, kako bi pripremila slobodne i poštene izbore. Nužno je urediti medijsku sferu, pre svega osloboditi RTS i druge medije, i formirati pravi REM. Ja bih preispitala i frekvencije propagandnim glasilima, koja su prekršila mnoge zakone i novinarski kodeks. Neophodno je srediti biračke spiskove i sprečiti sistemsku izbornu krađu- ucenjene, kupljene i uvezene glasove. Ne može da se živi u trafo stanici ili istovremeno na dva mesta. Izuzetno su važni kontrolori na svim biračkim mestima, posebno onim manjim, i dobro bi bilo da to budu studenti. 

Zasad kod studenata ne vidim spremnost da se organizuju u političku stranku, ali to je na njima. Izvesno je da su ti izuzetni mladi ljudi za ovih pet meseci uradili fantastičan politički marketing. Oni su svojim srcima i tabanima probudili gradove, varošice i sela, bez obzira što u mnogima ne postoje, recimo, slobodne televizije. To je prava kampanja od vrata do vrata. 

Iz toga bi mogla nešto da nauči i opozicija. Za početak bi morala da se ujedini, a ukoliko to ne učini da krivci za to prestanu da se bave politikom. Ja nemam nameru da ulazim u stranke, već samo reagujem kao čovek željan slobode. Ne interesuje me ništa osim normalne države i društva koje ova „deca“ upravo prave.

 

Tekst je prenet sa portala Novi magazin.

Click