Regresivne tendencije u ženi vide opasnost

9. decembar 2019.
Senka Bulić i njen Hotel Bulić i ovog decembra su u Bitef teatru ponovo, da još jednom sa nama podele onu svoju specifičnu emociju, hrabar stav, nepokoran uvid, rečju, britko rasecanje bolnih problema do kosti, pa ako treba i kroz nju, po čemu ih već dobro znamo.
bulic_kurlani53
Kurlani - Bitef teatar

Piše: Zorica Kojić, Danas.

U ove pretpraznične dane, autorski projekat Bulićeve „Kurlani“, po motivima istoimene trilogije pisca Mirka Božića, tako je očekivano neugodan, mučno žulja, bode i podriva našu malograđansku uljuljkanost u novogodišnju potrošačku groznicu, čineći da namah postanemo svesni sveg onog aglomerata istinskih činjenica života, koje svojim jarkim crnilom toliko upadljivo odskaču od šarenih slika navodnog obilja-za-sve kojima smo bez predaha bombardovani.

Da nije Senke Bulić da nas povremeno razmrda svojom punkoidnom teatarskom rečitošću, intenzivnim razotkrivanjem sudbina junakinja što uvek nadvisuju svoje fatalne gubitke i onim danas retkim scenskim saosećanjem punim smisla, naša bi srca okorela i ogrezla u samoživosti, a naša se bića ukinula odvraćanjem pogleda od svega onog što se ne uklapa u norme vrlog, novog sveta, oličene perfektnim foto-tapetom dobitnika tranzicije koji se proteže preko mračno drugačije stvarnosti. Ali, ljudska vrsta izgleda da još ponekad ume da uroni u poeziju, autentična osećanja i govorenje zbilje naglas, bez ustručavanja – hvala milom bogu i svetoj Senki Bulić za to! U okviru ovogodišnjeg HFestivala, Kazalište Hotel Bulić izvešće u utorak svoju predstavu „Kurlani“ u Bitef teatru sa početkom u 20 časova.

•Možete li nam za početak dočarati sam književni predložak koji je bio temelj ovog vašeg rediteljskog i glumačkog ostvarenja: ko su, dakle, Kurlani i, možda pre svega, ko je njihov tvorac Mirko Božić, sada već zaboravljeni jugoslovenski pisac, svojevremeni dobitnik i NIN-ove nagrade 1955?

– Božić je veliki pisac, nažalost zanemaren. Vrlo rijetko su postavljani njegovi tekstovi. U Hrvatskoj postoje dvije velike obiteljske sage, ona o Glembajevima i Kurlanima, dva potpuno različita društvena miljea. Odavno sam ih htjela raditi, a budući da u svojoj umjetničkoj organizaciji najčešće postavljam rijetko izvođena djela, Božić je bio logičan izbor. Predstavu sam radila po motivima Božićevih romana „Kurlani“, „Neisplakani“, „Tijela i duhovi“. Monumentalni poetičan materijal kojeg nisam adaptirala doslovno. Dramatizaciju je radila Vesna Đikanović.

•Šta obeležava život ove teško posvađane porodice i u koje je to doba sve smešteno? Da li se i tu mogu pronaći neke paralele sa ovim našim već iscrpljujuće predugim i besmisleno neprestano obnavljanim ex-YU zavadama?

– Radi se o surovom opisu dalmatinskog zaleđa u prvoj polovici dvadesetog stoljeća. Iako tekst pruža beskrajne mogućnosti, fokusirala sam se na žensku poziciju u jednoj vrlo mračnoj situaciji, reduciranih, a žestokih emocija, prostoru koji balansira između surovosti i potisnute emocionalnosti. Izoliranom svijetu, nagonskom, zadrtoj i okrutnoj seoskoj zajednici u opreci s gradom. Može se kroz tekst govoriti o različitim vrstama sukoba, ali mene je prvenstveno zanimao odnos prema ženama kroz tri tragične junakinje.

•Fokusirali ste se, dakle, na žensku dimenziju ove Kurlanske sage – Perka, Anđelija i Gara svojevrsno su antisveto trojstvo našeg balkanskog stava i oličenje tretmana svakoga i svega različitog tj. onog što odstupa od dozvoljene norme propisane običajima sredine. Ko su njih tri zapravo, šta im je zajedničko?

– Zajednička im je potreba da svaka kroz svoju tragičnu sudbinu želi iskoračiti iz nametnutih okvira, zadanosti koje su posljedica odnosa temeljenih na patrijarhatu. Ovisne su o muškoj volji i osudi. Bez obzira na tragičan kraj, njihova pobuna mi se čini važna, glas drugačijeg, krik za slobodom, za oslobađanjem od logike patrijarhata. Svaka od njih donosi hrabrost, drskost, neustrašivost, strast…

• A da li se nešto promenilo od tadašnjeg doba do ovog trenutka? Nakon svih seksualnih revolucija i emancipacija, te uspona feminizma i odgovarajuće predznačenih akcija poput #MeToo – da li zapravo na terenu, na ‘lokalu’, jedna slobodoumna žena, samohrana majka i autonomna persona pre svega, uopšte ima šansu?

– Generacije žena prije nas osigurale su neka prava koja smo počeli doživljavati kao samorazumljiva, bez svijesti da ih je lako urušiti. Prilično smo bili komotni oko nekih postignuća koja su primjerice izborena tek u generaciji prije naše. Sad živimo u situaciji u kojoj nam je jasno do koje mjere je moguće poništiti sve krvave napore za postizanjem boljeg statusa žena u društvu.

Posebno upečatljiv lik u „Kurlanima“ jeste Perka koju upravo vi tumačite – ko je ona u stvarnosti, a ko unutar sebe? Da li se Božić u svom delu bavio unutrašnjim životom ove i drugih svojih junakinja i kako su one sa njegove strane postavljene kao ličnosti u književnom zapisu?

– Lik Perke je i tragičan i subverzivan, metafora položaja žena u društvu. NJena borba za vlastitu poziciju odvija se u stalnoj izmjeni tuge i snage, erosa, smrti. Ona je i potčinjena, ali i nadmoćna, slobodna i u strahu od kazne. U odnosu prema Perki, Božić je obuhvatio razne oblike društvenog odnosa prema drugačijima, prema kojima se koriste najradikalnije metode da bi se očuvali principi na kojima je poredak zasnovan. Bez obzira na tragičan kraj, važan je njen emancipatorski potencijal. Perka ipak nagriza društvene odnose, pravila igre.

Kako Božić razmatra svoje muške likove, a kako ste ih vi u ovom svom delu zamislili na sceni? Jesu li, na izvestan način, i oni sami robovi i žrtve jednog vremena, mentaliteta, negovanog i očekivanog ponašanja i životnog stila?

– Muška nadmoć i skrivanje slabosti proizlaze iz istog razloga, temelji su mu u sistemu koji ih čini moćnijima, iako ih na razne ograničava, razapinje između zadanih obaveza, osjećaja, žudnje. Prevlast muškog principa omogućuje im osjećaj nadmoći, ali se radi o duboko ruiniranim likovima, tragičnima na druge načine.

Šta nam novo ili bar do sada retko izgovarano na ovim prostorima poručuju Kurlani?

– U priči o Kurlanima prepoznajemo sredinu u kojoj živimo. Iako opisuje vrijeme prve polovice dvadesetog stoljeća, ukazuje nam na konzervativnost današnjeg vremena. Svjedoci smo regresivnih tendencija koje u ženi vide opasnost i javno već slobodno artikuliraju šovinizam, koji bi vrlo lako realizirali kao politički projekt. Zato je borba za slobodu, koja je neodvojiva od borbe za ženska prava, tako važna. Ona ne prestaje postignućem u osvajanju neke slobode ili prava, uvijek može biti ugrožena.

• Koja je kazna za iskakanje iz malograđanskog zgloba u kurlansko doba, a koja danas? Ima li razlike?

– Kurlanska situacija je prilično radikalna, takva je i za mnoge koji se danas usude istupati protiv vladajućih narativa. Pobuna uvijek nosi rizik, malo je onih koji se usude riskirati za vrlo neizvjesne ishode borbe. Kazna možda nije kamenovanje kakvo je opisano u „Kurlanima“, ali razne vrste poniženja namijenjene su onima koji uđu u sukob s dominantnim poretkom.

Javni tretman

• Konačno, trpite li i vi lično možda neku vrstu stalnog nailaženja na zid u profesionalnom smislu, pa i privatno, zbog svog izbora tema, načina rada i vođenja života?

– Navikla sam se na usamljeniju umjetničku i javnu poziciju. Sigurno da sam zbog svojih odabira bila u težoj poziciji u brojnim situacijama u kojima me se javno kritiziralo i dovodilo u pitanje moj profesionalni život. Govorim posebno o periodu dok sam bila direktorica kazališta i kasnije dramskog programa festivala u Splitu. Jako se osjeti razlika u javnom tretmanu kad osim vlastitih postignuća nemate dodatna pokroviteljstva, zaštite.

Članak je prenet sa portala Danas.

Članak je prenet sa portala Danas.