Clickbait mediji u Srbiji

2. June 2020.
Ukoliko vam je teško kad pročitate neki tabloidni ili propagandni naslov setite se da postoje ljudi koji svakoga dana čitaju i analiziraju takve tekstove. Ja radim takav posao i posle nekog vremena mi je bio potreban izduvni ventil, i kritičko humoristička distanca sa koje bih posmatrala sve ono što se dešava u medijima.
posasti
Pošasti novinarstva

Autor: Pošasti novinarstva

Iz tog razloga smo koleginica i ja otvorile Facebook stranicuTwitter nalog i počele sa objavljivanjem medijskih priloga koji su nam bili zanimljivi i smešni. Kritika i sarkazam su bili sastavni deo naših postova, ali nije postojala nikakva iluzija da će stranica dovesti do nekih promena u medijima, samo jednostavna ljudska potreba da se ne ćuti na nenormalnost, da se ukaže na probleme, a da se pri tome mi dobro zabavimo.

U početku se teško stizalo do publike. Na Twitter-u su postovi bili gotovo nevidljivi dok neki “uticajni tviteraš” ne bi retvitovao, a Facebook je baš u tom trenutku stranice izdvojio na explore feed i time značajno smanjio doseg objava. Tako da je zajednicu u tom trenutku činilo svega 2-3 najvernija fana koja su svakodnevno čitala i lajkovala objave. Vremenom je Facebook vratio stranice na početnu stranu, tako da su i doseg i broj interakcija živnuli i broj pratilaca je počeo polako da raste. I u tim trenucima je podrška od strane većih stranica značila, tako da bi broj pratilaca značajno porastao svaki put kad bi post šerovao neko ko ima veću bazu fanova.

Međutim, drastična promena se desila kada sam na nagovor prijatelja otvorila Instagram nalog. Pošto sam tu društvenu mrežu uvek smatrala platformom sa selfije i slike sa putovanja nisam očekivala da će korisnici prepoznati sadržaj stranice kao zanimljiv. Posle jedne poruke da bi trebalo da otvorim Instagram jer Facebook umire napisala sam da me mrzi, na šta mi je on odgovorio samo “ajde, ajde”. Iz nekog razloga to “ajde” me je motivisalo da posle dužeg vremena izbegavanja tog poteza zaista otvorim Instagram nalog. Ubacila sam nekoliko postova, zapratila par stotina ljudi i voila, broj pratilaca je naglo počeo da raste kao i broj interakcija koje su zahvaljujući algoritmu dovodile do novih pratilaca. Tako je, za mene neočekivano, Instagram postao platforma na kojoj Pošasti imaju najviše pratilaca od svih mreža, a taj broj svakodnevno raste i bliži broju od 50.000 korisnika.

U međuvremenu su u DM počeli da pristižu predlozi pratilaca koji su slali screenshot-ove naslova i linkove ka tekstovima. Tako da sad problem nije pronaći tekst za objavu, već odgovoriti na sve poruke u nekom razumnom roku, izabrati jedan od mnoštva predloga i napisati smislen komentar na svu tu količinu besmisla. Od tad su postovi ne samo moj izbor, već i izbor fanova sadržaj je postao zanimljiviji i raznovrsniji. Njihove poruke su mi omogućile da i pre objave samog posta znam da li će se ljudima nešto svideti i kako će reagovati, kao i da objavim i nešto što možda meni nije preterano zanimljivo, ali po broju poruka shvatim da drugi smatraju da je to dobar sadržaj za stranicu. Time se postiže dodatna autentičnost sadržaja, jer ljudi uoče i pošalju nešto što drugima promakne, na taj način izbegavamo kopiranje sa drugih stranica i grupa.

Nažalost, veliki broj priloga koje nam pratioci pošalju ostane neobjavljen. Često objavim nešto što ja sama pročitam dok listam novine, to su obično granični slučajevi, jer lako je uprti prstom u tabloide i reći da je ono što oni objavljuju loše. Izazov je baviti se vedetama novinarstva i uglednim medijima koji su poslednjih godina (pa i decenija) srozali sve kriterijume i pristaju da budu moneta za potkusurivanje vlasti. Ono što izbegavam su naslovi sa malih, anonimnih portala, kao i preterano vulgarni tekstovi i opisi dešavanja u rijaliti programima. Pored toga što se sama grozim takvih stvari izbegavam ih jer, verovali ili ne, na društvenim mrežama, za razliku od medija u Srbiji, postoji regulacija sadržaja. Tako da su meni sa Instagram-a par puta obrisani postovi zbog neprimerenog sadržaja, dok se takvi prilozi opušteno objavljuju u našim medijima, pa i na naslovnim stranama. Ono što društvene mreže smatraju apsolutno nedopustivim na njihovim platformama, institucije Republike Srbije očigledno smatraju dovoljno dobrim sadržajem za sve građane, pa čak i i one maloletne. Ovakav odnos države prema građanima smatram vrlo uvredljivim, jer ako jedna kompanija koja u vlasništvu ima društvenu mrežu više brine kakav sadržaj konzumiraju njeni članovi nego što država brine kakav sadržaj konzumiraju njeni građani, onda smo u velikom problemu.

Sve te stvari koje me vređaju kritikujem, ali se trudim da kritiku upakujem u zabavnu formu razumljivu svima. Pa i u trenucima kad me neke stvari iznerviraju i krenem da pišem dugačak i besan opis nekog posta, zaustavim se i jednostavno ubacim naslov u neki meme format koji bolje od hiljadu reči opiše ono što mislim i osećam. Trudim se da i u situaciji kad ništa nije smešno zapravo bude, pa da i kroz smeh, ako treba, ljudi uvide da je nešto trulo u državi Danskoj. Tako da me podjednako raduje kad dobijem ozbiljne opservacije na stranicu, ali i kad ljudi napišu da im stranica ulepšava svaki dan ili kad mi prijatelji jave da su čuli negde u gradu ljude kako se smeju postovima i komentarišu ih. Jer ako ti i jedna osoba napiše da je tvoj post nasmejao znaš da ono što radiš nije uzaludno i da zapravo od nečeg lošeg i negativnog možeš da napraviš pozitivnu priču.

U suštini, ništa to nije specifično samo za Srbiju, svuda postoje žuta štampa, clickbait mediji i lažne vesti, ali nigde nije normalno da najčitaniji dnevni listovi budu tabloidi, da budu finansirani od strane države i da budu uvaženi predstavnici profesije. I to je problem celog društva pa samim tim i medija – sve što je nenormalno postalo je normalno. Zato ljudi koji se bave položajem medija uopšte ne moraju da raspravljaju i objektivnosti i nepristrasnosti, o tim apstraktnim, fluktirajućim i mnogima nerazumljivim kategorijama. Dovoljno je sve rasprave spustili na nivo normalnosti i onda se lako razdvaja žito od kukolja. Ne može u civilizovanom, demokratskom društvu u 21. veku da bude dozvoljeno da se opisi seksualnog opštenja rijaliti učesnika nalaze u na naslovnim stranama dnevnih novina, niti je pristojno građenje kulta ličnosti do te mere da svakog dana čitamo šta je jedan čovek jeo i šta je okačio na svoj Instagram profil, i ničega nema prihvatljivog u tome da se od nasilja u porodici pravi spektakl, niti da se preminule javne ličnosti mesecima razvlače po novinama. Da li neko ove stvari smatra dobrim ili ih nameće celom društvu sa određenim ciljem ne mogu da tvrdim, tu bih već, poput nekih medija, ušla u domen teorija zavera. Ali mogu da ne pristanem na nenormalnost i neću da se mirim sa tim što ona sve više postaje naša svakodnevnica. To je granica preko koje ne pristajem da kao društvo pređemo i zato postoji ova stranica, da svakog dana markira liniju između normalnog i nenormalnog. Jer izgleda da nam je u borbi za minimum dostojanstva u novinarstvu jedino još to ostalo.

Tekst je prenet sa portala Asocijacije Medija.

Click