Šetam, još vitak sa zapetom maskom

6. May 2020.
Predsednik Vučić se u jednom trenutku zabrinuto zapitao da li će srpska groblja moći da prime sve pokojnike ako se broj onih koji umiru od korona virusa naglo poveća. To je bio jedan od razloga koje je naveo kad je tražio da se strogo izoluju pre svega najjači kandidati za selidbu na groblja, starci i starice. Ali nije on to tako grubo rekao, nego sinovski nežno i brižno: spasimo od umiranja naše bake i deke, koje volimo.
Serbia Election
Foto: Beta/AP Photo/Darko Vojinovic

Piše: Ivan Čolović

Međutim, opasnost od umiranja baka i deka nije ni počela da jenjava, a srpska vlast, po imenu Aleksandar Vučić, odlučila je da mere stroge izolacije – kako se izrazila – relaksira, i da staru nejač pusti da se oko kuće šeta svaki dan. Otkud to? Možda su groblja u međuvremenu proširena, pa Vučić više ne mora da brine kako će da nas sahrani i može da nas pusti da opet umiremo nekontrolisano koliko nam je volja.

Ipak, pre će biti da je uzde policijskim časom nametnute izolacije vlast popustila iz drugog razloga. Ma koliko to zvuči neozbiljno, taj razlog se krije u šerpama. Onima u koje su poslednjih nedelju dana građani širom Srbije lupali sa prozora i balkona svojih stanova u znak protesta koji je nazvan bez uvijanja i metaforisanja – Protest protiv diktature. Dakle, nije tu imalo šta da se dešifruje i nagađa. Veliki broj ljudi je stavio do znanja da su besni jer vide da takozvane mere borbe protiv pandemije uvedene u Srbiji imaju višak strogoće svojstven autoritarnim i nedemokratskim režimima. Provalili su propagandni trik Vučićevog autokratskog paternalizma, njegovu nameru da iskoristi ovu pandemije da bi se učvrstio u ulozi velikog i brižnog oca srpskog naroda, da se nametne kao Atasrb, srpska verzija Ataturka.

Međutim, ne treba potcenjivati snagu i efikasnost propagande Vučićevog režima. Jer toj propagandi idu na ruku i oni koji nisu neposredno u njenoj službi, ali koji joj pomažu na volonterskoj bazi je im Vučić imponuje kao čovek koji uspeva da se uspešno nosi sa Zapadom, odnosno sa zapadnim vrednostima, kao što su liberalna demokratija, ljudska prava i globalno povezivanje sveta. Kad u našim medijima čitam i slušam komentare o problemima na koje u borbi sa korona virusom nailaze demokratske zemlje na Zapadu, imam utisak da je manje onih koji su zabrinuti za sudbinu demokratije, a više onih koji se nadaju da će demokratiju ova epidemija dokrajčiti. Na sve strane odjekuju radosne prognoze da sledi propast liberalne demokratije i s njom globalizacije, i s njima tzv. ljudskih prava, kao i svega drugog čime nas u Srbiji već odavno muči mrski Zapad. A uz to idu i pohvale navodne efikasnosti s kojom se sa epidemijom bore Kina, Rusija i druge zemlje koje u praktikovanju demokratije ne preteruju i drže je na bezbednom odstojanju, ako je se nisu i potpuno ratosiljale. Biće interesantno videti kako će ovi demokratoskeptici objasniti vesti od pre nekoliko dana o naglom širenju zaraze u Rusiji. Opasni ostaci demokratije i za nju karakteristične nediscipline? Terorizam?

Na ove neprijatelje Zapada i demokratije moći će Vučićev režim da računa i kad epidemija prođe. On je sigurno neće prepustiti zaboravu. Neće dozvoliti da se korone neko drugi seća. Jer Vučić i ljudi oko njega odavno znaju kako se u politici sećanja porazi pretvaraju u pobede, sramota u slavu i čast. Dakle, uskoro ćemo imati oficijelno režimsko sećanje na ovu epidemiju, koje će – kao i sećanje na ratove devedesetih – ući u školske udžbenike i programe kao primer još jedne velike pobede Srbije i mudrog srpskog vođe.

Osnove za tu memorijalnu postvirusnu politiku već su postavljene. Već danima nas Vučić i njegovi ministri uveravaju da ćemo iz epidemije izaći u boljem stanju nego druge zemlje. Oni koji ih slušaju već znaju da će glavna posledica epidemije u Srbiji biti velika afirmacija naše zemlje u svetu, jer su se navodno ona i njeno mudro jednočlano rukovodstvo s najmanje štete izborili s ovim neprijateljem čovečanstva. Dakle, možemo se nadati da će zdravstvene, ekonomske i psihološke posledice epidemije postepeno biti ublažene, ali nema nade da će biti ublažene i njene političke posledice, to jest jačanje autoritarne vlasti.

U međuvremenu, čekam da izolacija opet bude retka privilegija nas koji umemo da je cenimo i šetam još vitak sa zapetom maskom. Brzim korakom obilazim našem predsedniku drage bake i deke i potajno se nadam da će me neki policajac zaustaviti i pitati: Zašto ste vi mladiću na ulici u vreme koje je rezervisano za stare? U gostima nam je Hiko, pas mog brata, pa povedem u šetnju i njega. A i on juri kao da nema svih sedam godina. Najviše voli da zapiša neku banku, kockarnicu ili neki fensi kafić. Prosto da pomislim da hoće da mi ugodi.

Tekst je prenet sa portala Peščanik.

Click