Splitski doček Duška Ivanovića

Piše: Dragan Markovina

Svaki put kad čovjek izgubi nadu, a ovdašnje huškački raspoložene javnosti se trude da to beznađe bude konstantno, ipak se dogodi nešto što mu ukaže da stvari nisu tako crne i da smo ispod svega ostali prije svega ljudi, a potom i da nam je stalo do zajedničke prošlosti i do sjećanja. A to je upravo ono što se uporno, već trideset godina nastoji izbrisati. Rezultat gostovanja Crvene zvezde na splitskim Gripama u sklopu regionalne lige prije par dana ostao je tako potpuno u sjeni nevjerovatno toplog dočeka Duška Ivanovića, današnjeg Zvezdinog trenera, a nekoć velikog igrača šampionske Jugoplastike koja je tri puta zaredom bila prvak Europe. Točno pred raspad i kraj, valjda da nas barem sportski uspjesi podsjete kako nije moralo biti tako.

Takav doček, jednako službeni, kao i onaj s tribina, natjerao je samog Ivanovića, koji inače nije pretjerano sklon iskazivanju te vrste emocija potaknute ganutošću, da kaže koliko mu to znači i osvrne se na splitske godine nakon utakmice. Ovo je sve skupa tim važnije zbog toga što je riječ o gostovanju arhineprijateljskog kluba, a što strašno podsjeća na momenat u kojem kompletna beogradska hala Pionir, nakon što je u finalu Kupa Jugoslavije košarkaše Jugoplastike dočekala kao neprijatelje i ustaše, vidjevši majstora pred sobom, na kraju utakmice unisono skandira Toniju Kukoču, koji je tu istu Zvezdu skoro sam pobijedio.

A u tim godinama, koje svi pamte ponajviše po splitskoj mladosti, Rađi, Kukoču, Perasoviću i Sobinu, ali koja nije nikako mogla bez Sretenovića, Ivanovića i Božidara Maljkovića na klupi, Duško Ivanović je uvijek djelovao kao netko tko je smiren i tko je iznad situacije. Gotovo da je izgledao kao individualac, što po osobnosti vjerovatno i jeste, ali je smirenošću, autoritetom i godinama, bio autoritet i možda ključni igrač na terenu koji je ekipu vukao naprijed. Svega toga je splitska publika bila i ostala svjesna pa ga je dočekala jednako kao Božidara Maljkovića kad je prvi put krajem rata došao u Split kao trener grčkog Panathinaikosa. I u takvim momentima postane očito koliko su besmislena i užasavajuća politička naklapanja, ratovi simbolima i sjećanjima, bitke oko teritorija i ratni zločini, napravljeni u ime toga da se ljudi podijele i da se stvore velike ove ili one nacionalističke države. Jednako kao što se ispostavilo da je regionalna košarkaška liga, oko čijeg je pokretanja bilo dosta dvojbi i koja zaslužuje čitav niz kritika, možda i samo zbog ovakvih stvari bila potrebna. Jer gledati usko nacionalni interes na ovim prostorima, nakon svega je baš promašeno i neprirodno uostalom.

Kad smo već kod košarkaškog Splita, nemoguće je ne spomenuti i Dina Rađu, još jednog od velikih igrača iz te generacije i čovjeka koji je bio na listi HDZ-a, ali je istovremeno i bio netko tko je na vlastiti autoritet, nakon one jedine titule prvaka koju je Split osvojio u samostalnoj Hrvatskoj, 2003. godine, za vrijeme dočeka navijača nazvao Radio Split i tražio da puste himnu Jugoplastike koju je davnih godina otpjevao Mišo Kovač. I na radiju su je nakon trinaest godina pustili. Jednako kao što je bez ikakvih problema i potrebe da se ikome opravdava gostovao na koncertu Neleta Karajlića i tamo svirao gitaru na jednoj pjesmi.

Sve ovo navodim zato jer nema ništa gore od života u kojem hranimo vlastite traume, izražavamo netrpeljivosti, potpuno nerazumijevanje za drugoga i sitničavo svakome vadimo što je nekad rekao ili napisao ili gestu koju je napravio.

Realno svi smo na ovim prostorima žrtve PTSP-a i u svima nama ima i bijesa i traume za sljedećih pet generacija. Bilo bi na kraju i čudno da nije tako. Ali je isto tako do svakoga od nas da odlučimo hoćemo li biti ljudi koji žele normalan život i naprosto ga dalje živimo ili ćemo tražiti neku kozmičku pravdu i priznavati samo bezgrešne među nama.

Ako se pak odlučimo za ovo posljednje, bez obzira na to što nisam vjernik, zgodno je prisjetiti se sada, između katoličkog i pravoslavnog Božića one jedne od najljepših rečenica koje kršćanstvo pripisuje Isusu: Tko je bez grijeha, neka baci kamen prvi.

Članak je prenet sa portala Oslobođenje.