Sinan Gudžević – Priručnik za gubitnike

Piše: Sinan Gudžević (Maksimir i Mirogoj)

U utorak, 21. juna ove godine, u 10 sati, sreli su se u Beogradu po prvi put pisac i višestrani umjetnik Boris Dežulović i predsjednik Fudbalskog saveza Srbije Nenad Bjeković. Za one koji ne pamte i za one koji nisu čuli, valja kazati da je rečeni Bjeković u Ljubljani, evo sad će tome 46 godina, u posljednjem kolu prvenstva dao gol za Partizan protiv Olimpije, i tim golom je Partizan poslije 11 godina postao prvak Jugoslavije. Prvak bi bio Hajduk da je u Beogradu pobijedio OFK Beograd. Ta utakmica, kao i sve ostale igrane su u isto vrijeme. No Hajduk nije pobijedio, već je odigrao neriješeno, i s tim bodom je ostao drugi sa 49 bodova, iza Partizana koji je skupio 50. Hajdukovci otada tvrde da im je titula ukradena, e zato što je utakmica u Ljubljani trajala duže od one u Beogradu, i baš u toj nadoknadi vremena Nenad Bjeković je postigao gol.

Boris Dežulović je za stolom u prostoriji uz Bjekovićevu kuću (tu se skupljaju bivši igrači) Bjekoviću poklonio svoju upravo objavljenu knjigu “Bili libar”. Bio sam za tim stolom i mogao sam vidjeti posvetu koju je Dežulović napisao: “Drugu Nenadu, čovjeku koji mi je uništio djetinjstvo. Od srca, Boro”. Cijelom činu je prisustvovalo nekoliko ljudi, među njima i dvojica nekadašnjih igrača Partizana: Zoran Cvetanović i Mustafa Hasanagić. Svi su bili dirnuti, a boginja Žal-za-mladost je zašumila i zalepetala krilima iznad glava za stolom. Nakon uručenja knjige, autor knjige i onaj što mu je uništio djetinjstvo su se zagrlili, pa se poneko sjetio Puškinova stiha: Что пройдет, то будет мило.

Dežulovićev “Bili libar” mogao je uz naslov imati i podnaslov. Za podnaslov bi mu pristajao naslov knjige Argentinca Juana Sasturaina “Priručnik za gubitnike”. Ta Sasturainova knjiga nije o nogometu, ali je Sasturain itekako važan i nepreskočiv autor iz književne vrste nogomet. Ovako je nekako napisao Sasturian: “Pišem o onome što me se tiče i dotiče, a tiče me se i dotiče me se fudbal.” Ti Južnoamerikanci su svakako bolji u loptanju od Evropljana, ali su u pisanju o nogometu nad Evropljanima nadmoćni toliko da su stvorili čitavu biblioteku književne vrste fútbol, futebol ili pelota. Da se Evropljani u toj književnoj vrsti ne bi pogubili, često zamaknu u Južnu Ameriku i pišu o fudbalu u Brazilu, Urugvaju, Argentini. Što je sigurno, sigurno je: zanimljivije je pisati o groblju navijača Corinthiansa, nego o zalivanju trave na engleskim stadionima.

Boris Dežulović da bi pisao o nogometu nije otišao preko bare. On ima svoju baru i uz baru Kraljevu njivu, to jest Stari plac, pa ima Poljud. I odatle, i sa Rive i gradskih kala i kaleta (Radunica, kala mala) vidi kako je Pelé dao svoj dres Holceru, a Jerković Rivelinu. I to što vidi on izlaže tako da čitaocu zastaje dah, pa kad dođe do kraja, hoće produžetke. Neće penale, hoće uzvrat. Čitalac sliči zaljubljenom mladiću ili djevojci, sve mu se, sve joj se čini da je prvi put. Dežulović svijet gleda najčešće s tribine, a vidi ga bolje nego Gagarin. Dežulović pokazuje i dokazuje kako je dio veći od cjeline, pokazuje kako se u nogometnoj igri još drži etrursko vjerovanje koje sujevjerje smatra moćnim koliko i religiju. “Bili libar” je veličanstven priručnik za nogometne lunatike, a lunatik ga je i napisao. U uvodnom poglavlju, ono je programatsko, hajdukovac Dežulović se na šesnaest stranica ispovijeda kako je zauvijek završio s Hajdukom. U predgovoru knjizi Aleksandar Holiga ukazuje na krupan paradoks u srcu navijačevu, koje je sa najdubljeg osjećaja pripadnosti izloženo najvećoj patnji. Dežulovićev katalog stradanja za Hajduka sadrži 28 situacija (brojka tu stoji odoka, to su stotine) koje su stale u recimo pola stoljeća. U jednoj od njih, iz vremena kad autor za pola mjeseca puni 23 godine (a kaže da mu je zapravo osam) zaklinje se da njegova noga više nikad neće kročiti na Poljud. Razlozi za odluku su dovoljni i predovoljni: na utakmici protiv kluba po imenu Olympique iz Marseillea, Hajdukovi navijači izazovu pometnju na stadionu, bacivši suzavac, Dežulovićev prvi u životu susret sa suzavcem, bijeg sa stadiona (taj opis diže kosu na glavi) poraz za zelenim stolom, ciao, never more. Katalog navijačkih brutaliteta i igračkih poraza Dežulović je sažeo na 15 stranica i u njemu će sociolozi i psiholozi fenomena navijanja naći najbolju građu za fenomen euforije, normalizacije euforije, razočaranja u već unaprijed gotovu stvar, ta građu za kletvu i zakletvu. To poglavlje se završava nezaboravnim iskazom koji najbolje oslikava dušu nogometnog ovisnika Dežulovića: “moja noga sve rjeđe više nikad ne kroči na Poljud”.

Nema dovoljno riječi kojima se može izreći pohvala za svako od osamnaest poglavlja ove knjige. Za podrobniju pohvalu mogla bi se sastaviti čitava knjiga. Pisana s poznavanjem, iskreno, bez petljanja i političke korektnosti, knjiga je takva da je ruke onoga do koga dođe neće ispuštati dok je oči ne iščitaju do kraja. Znam neke sitne duše, čak i one će je čitati. One na koje opominje Fernando Pessoa: sve je dostojno truda, ako duša nije sitna. Sve je u tim poglavljima istinito, čak i ondje gdje nije tačno. Na primjer, da je Hajduku 1976. ukradena titula prvaka: Hajduk je sam kriv, što nije pobijedio OFK Beograd.

Priručnik za gubitnike Dežulovićev knjiga je duboke odanosti Hajduku. Uprkos godinama posta, bez osvajanja prvenstva i s malo igranja evropskih utakmica, u njoj se slavi podatak da je Hajduk ukinuo mogućnost da bude kokošarska prćija time što je postao klub u kojem će navijački glas biti presudan i bez njega se ne može donijeti nijedna važna odluka: “Hajduk je u sedamnaestu sezonu ušao kao službeno naš, narodni, zajednički. Republika Mali Balun.”

Završno poglavlje je poruka radosti što je Hajduk došao u ruke hajdukovaca i što još uvijek nije odustao od dobrog starog nogometa, onoga što se igra “s kristalno čistom radošću”. Primjer za ovo potonje je povratak igrača Marka Livaje u narodni klub Hajduk. Dežulović poantira: “Navijači su spasili klub, a Livaja igru… Hajduk je, kako god završi, prvak”.

Da se ja pitam, ovu bih knjigu uvrstio u obavezno školsko štivo. Da djeca podvrgnuta nekritičkom filoustaškom domoljublju pročitaju kako ih je neko debelo prevario prešutkujući zapravo veličanstvenu stvar: da je partizanski Hajduk bio reprezentacija antifašističke koalicije i zapravo bio prvak Evrope 1944/45. Ta djeca imaju upropaštena djetinjstva, ova knjiga bi mogla biti spas od laži. A mogla bi služiti kao zbirka lekcija o gnjevu i viteštvu (nabrajanje bilo bi dugo), kao dragocjen primjer gospodstva u gledanju na protivnika u njegovoj borbi za igračko i ljudstvo dostojanstvo. Taj protivnik je, na primjer, malteška ekipa Gżira United, koja je u pretkolu kvalifikacija za Euro ligu izbacila Hajduk, pobijedivši ga u Splitu. One koji više ne idu u školu, mogla bi ova poglavlja opominjati po kućama. Spoznali smo devedesetih da je od škole djelotvornije ono što se uči po kućama.

Ovom se knjigom Dežulović uvrstio u moje najbolje pisce književne vrste nogomet. Kao prvi Evropljanin ušao je južnoamerički trokut Soriano-Galeano-Valdano i pretvorio ga u romb: Soriano-Galeano-Valdano-Dežulano. (Sasturain i Koprivica grade pentagonal i heksagonal, za petougle i šestougle na lopti bubamari.) Iz ove knjige se spoznaje da je vječitom djetetu Borisu Dežuloviću bezbroj puta uništeno djetinjstvo, pa ona posveta Partizanovu centarforu Bjekoviću (koga čak i ne spominje u knjizi) djeluje manje tačno, a više istinito. Kad bi neka dalmatinska Gorgona zaustavila Hajdukov brod na jadranskoj pučini i pitala kapetana da li je još živo dijete Boris Dežulović, kapetan bi joj, za dozvolu da ga pusti dalje, morao odgovoriti: Boris Dežulović je živ, i još je dijete.

Tekst je prenet sa portala Novosti.