Sinan Gudžević – Percovanje

Piše: Sinan Gudžević (Maksimir i Mirogoj)

Danas mogu reći da su u mom djetinjstvu svi moji bili vakseri. Dakle, roditelji, rođaci, bliži i dalji, rođaci rođaka. Svi, ne znam nikoga da nije bio. Naravno da riječi vakser nije tada bilo. Nema je ni danas među mojim rođacima, čak ni riječi antivakser nema. Nema je, iako su današnji potomci mojih nekadašnjih rođaka vaksera listom antivakseri. Te koji su antivakseri u antivaksere je gurnula što partija, što čaršija, nešto televizija, nešto hodže, nešto bogme i popovi. Nekada su hodže govorile kako Kur’an traži da se čovjek oslanja na nauku, ovi današnji više traže da se oslanja na hodže.

Odrastao sam s velikim kašljem, pamtim veliki kašalj, dobro ga pamtim. Pamtim ga kod druge djece. Kad dijete kašlje pa kašlje pa kašlje, pa se od kašlja zakocehne, pa ne može da povrati dah, pa cijela kuća ustane na noge, pa stariji mole Boga, a mlađi poluglasno govore “kuku mene”, To ne zaboravlja onaj što je ma i jednom to doživio. Jedan dječak, Bibo, malo mlađi od mene, u susjednom selu zakocehnuo se i nije povratio dah, i ukućani su ga već oplakivali, kad je on, modar u licu, opet živnuo. Eno ga još živi u susjednom selu.

Možda pamtim i svoj veliki kašalj. Možda ga pamtim, iako ga se ne sjećam. Kažu da tijelo pamti i ono čega se ne sjeća. Možda, kažem, jer su mi roditelji pričali da sam mjesecima bolovao i kašljao i hripao tako i toliko da sam preko godinu dana kasnio i da prohodam i da progovorim. (Dobro, i jedan i drugi zaostatak sam višestruko odavno nadoknadio). Možda je u meni ostao, kako se to kaže, učitan taj veliki kašalj. Zapravo bi morao ostati učitan. Jer je od velikog kašlja, od hripavca umro moj brat Osman, jednojajčani sa mnom bliznak. Zakocehnuo se u nekom drndavom i hladnom autobusu iz Sjenice prema Dugoj Poljani. Bio je mjesec decembar, mi braća smo imali po osam mjeseci, njega je u naručju držao otac, mene majka. I ja sam u tom autobusu hripao i zakocehnjivao se, ali meni je bilo vijeka, bratu nije. Otac i majka su sišli iz autobusa, te je otac ukopao dijete u dugopoljsko groblje. Te je godine u selima od Duge Poljane do Novog Pazara nizbrdo od velikog kašlja umrlo preko devedesetoro djece, gdje je bila kuća s djecom, smrt je ugrabila barem jedno.

Onda je došla vakcina. Dade Bog, pa se napravi da se deca percuju, govorila je moja majka. Moj amidža Šemso je, prije no što će se sa cijelom kućom odseliti u Tursku, više puta govorio: “Samo da se deca percuju, da ne zamaknu u Tursko nepercovana!” I zamaknula su u pusto Tursko percovana ta deca. I sva su živa, eno ih danas na pragu starosti, na dvije noge i posve zdrava u glavu.

Ali nije sve bilo percovanje. Bile su, najviše i uglavnom, injekcije: jednu su nam davali pod pravim uglom, jedna je bila pod 45, a jedna je bila skoro polegnuta na kožu, jedva bi ušla pod kožu. Bila je jedna vakcina i na kašičicu. Ako sam dobro upamtio, barem sam osam raznih vakcina primio. Onda su došle još barem dvije u vojsci, pa još ove dvije od virusa corona.

Kad danas na svoje vakcine gledam, mogu reći da sam, osim protiv velikih boginja, protiv drugih bolesti uglavnom percovan kasno, nakon što sam ih već prebolio. A protiv velikih boginja je bilo pravo percovanje, dva zareza u rame, kao perom s pernice. O, toga straha u gradu Pazaru, marta i aprila 1972! Pazar je tad bio početak i centar zaraze. U autobuse smo ulazili zasukujući desnom šakom lijevi rukav do navrh ramena, da nam kondukter vidi pljofu od vakcine na ramenu, prvo je nju gledao pa tek onda kartu za autobus u šaci nad kojom je zasukan rukav.

Bilo je i tada malo gunđanja, tu i tamo, rijetko, no ga je bilo. Čulo se da je jedan Pešterac govorio kako se perce prije percovanja umače u svinjsku mast, pa u rakiju i onda time grebu muslimane po ramenu. Jedan drugi je pričao kako se tamo neđe oko Prijepolja jedan percovao, pa sutra osvanuo pretvoren u krmka, njuška krmska, četiri noge i rep, a dužinom taman kolik je bio visinom. Ovo je sandžačka inačica davne njemačke antivakserske tvrdnje prema kojima svi koji se podvrgnu cijepljenju bivaju pretvoreni u krave. I rastu im rogovi i vimena, kao na karikaturi Jamesa Gillraya. Jasno, zato što im se u rez na koži nanosi oslabljeni uzorak kravljih boginja. Riječ vakcina bi današnji puristi mogli ponašiti kao kravivo, jer dolazi od latinskog vacca, krava. Najviše antivaksera je nastalo protiv vakcine grebanjem, to jest percovanjem, i to onoga protiv velikih boginja, koje smo upamtili i po latinskom imenu variola vera. Moji su rođaci i zemljaci pelcovanje pretvorili u percovanje. I danas mislim da su pogodili. Pelcovanje je kalemljenje, i cijepljenje je kalemljenje, a na čovjeku primjenjivati termine iz voćarstva nije baš da je ružno, ali je promašeno, a nije ni stilski pohvalno. Percovanje je grebanje perom, percem, ili percetom, u voćarstvu se to radi kalemarskim nožem, dobro, može stati, ali je percovanje bolje. Evo trag mu imam i sad na ramenu. Kad je Edward Jenner smislio da percuje čineći dva mala reza na nadlaktici i u njih nanoseći iscjedak iz bubuljice krave oboljele od boginja, svijet je načinio golem korak prema istrebljenju jedne od najstrašnijih bolesti. Njega će za zasluge u zaštiti zdravlja svojih vojnika odlikovati i Napoleon Bonaparte, iako je Francuska bila u ratu s Britanijom. Velike boginje su carici Mariji Teresiji odnijele četvoro djece. Carica je čudom preboljela, pa je od svoga doktora Holanđanina tražila da joj percuje onu živu djecu.

Antivaksera ima otkad i vakcina. Ne možemo ne spomenuti najčuvenije među njima, Nijemce Heinricha Himmlera i Rudolfa Heßa, koji su vakcine smatrali i javno nazivali jevrejskim zlom i sramotom. Ali je i prvi posljeratni njemački kancelar Konrad Adenauer bio, ako ne antivakser, a ono specijalan slučaj. On je odbio DDR-ovu ponudu od tri miliona vakcina protiv dječje paralize. Zato što je vakcina bila sovjetski proizvod. Čekao je godinu dana da stigne američka vakcina, i za to se vrijeme u bundesrepublici Deutschland razboljelo preko 4.500 djece, a u DDR-u samo njih četvoro.

U Njemačkoj je osamdesetih godina devetnaestog stoljeća izlazio i časopis “Protivnik cijepljenja” (Der Impfgegner). Izlazio je mjesečno, sve do 1926, izdavač mu je bilo i Društvo protivnika percovanja. Ali prije toga, još s pojavom Jennerove vakcine, bilo je protivnika cijepljenja, među njima i žestokih. Tako se među takvima našao i prosvjetitelj Immanuel Kant, koji je ondašnju neizvesnu uspješnost cjepiva protiv velikih boginja tumačio i kao put prema samoubistvu, a ovo je u njegovom učenju o vrlini moralno nedopustivo. Moglo bi se reći da je po pitanju odnosa prema cijepljenju među današnjim filozofima Kantu drug Giorgio Agamben. U Hrvatskoj se jedan bivši ministar nedavno požalio kako mu cijepljenje ugrožava pravo na virus.

Goethe je bio za vakcinaciju. On je u djetinjstvu prebolio mnogo šta, i male i velike boginje, a godinu dana prije smrti kazao je Eckermannu kako percovanje treba propisati za obavezno. Apostole slobode je opatrljnuo s dva distiha iz Venecijanskih epigrama:

    Apostol svaki slobode oduvijek je odvratan meni:
        Najzad je svaki od njih za se zahtijevao vlast.
    Mnogima želiš slobodu, e onda i mnogima služi!
        Koja opasnost je to, okušaj pa ćeš da znaš!

     Alle Freiheitsapostel, sie waren mir immer zuwider;
        Willkür suchte doch nur jeder am Ende für sich.
    Willst du viele befrein, so wag es, vielen zu dienen.
        Wie gefährlich das sei, willst du es wissen? Versuch’s!

Tekst je prenet sa portala Novosti.