Sinan Gudžević – Bluz dva prijatelja

Piše: Sinan Gudžević (Maksimir i Mirogoj)

UIvanjici, prije neki dan, nakon utakmice Javora i Partizana, priđe mi čovjek i reče da se zove Aleksandar Milivojević. Poznato mi i ime i lik, ali ga, u onom stanju nakon utakmice, ne uspijevam smjestiti, pa mi on pomogne. Kaže mi da je prijatelj Boža Koprivice i Duška Vujoševića. Kaže mi kako se s Božom čuje često, skoro svakodnevno, te me pita jesam li vidio najnoviju knjigu Božovu, kojoj autorstvo dijeli s Miodragom Raičevićem. I kaže kako je ta knjiga predstavljena neki dan u Vrbasu. Knjigu je izdala kuća Karioke iz Beograda. Jesam, Aleksandre, od prije nekoliko dana imam tu knjigu s naslovom “Bluz dva prijatelja” a pisanom rukama dvojice prijatelja. Dual kod nas ponekad ima genitiv jednak nominativu. I vidio sam da uz oznaku “Za izdavača” stoji Đorđije K.

Tu se rastasmo, on morade za Užičku Požegu, a ja preko Jankova kamena za Grab. Te evo zapisujem možda ono što bih o knjizi kazao Acu Milivojeviću, da se nismo rastali čim smo se upoznali.

“Bluz dva prijatelja” ide u književnu vrstu prozimetar. Ta je vrsta kod nas rijetka, ne bi čudilo ako bi neki tvrdili da to i nije vrsta. (Mi smo, inače, mimo sav svijet, imamo i šta svijet nema: i književne vrste i književne rodove. Čuj rodove! Čudi me što uz rodove nisu uvedena i književna bratstva i plemena, književne svojte, zaove i pašenozi.)

“Bluz dva prijatelja” naslovljen je još i “u 54 tjedna”, to su poglavlja, no poglavljā, pa tako i tjedana, ima 55. Finta starog driblera Koprivice, pisca proznih dijelova knjige. Poglavlja su objavljivana ponedjeljkom u listu Danas, subotom su ih preuzimale podgoričke Vijesti, a onda je od njih načinjena knjiga. Prozni dijelovi svih poglavlja mlađi su od pjesničkih. Pjesme su u knjizi neke davne, neke nedavne, poneke su, osam njih, uzete iz tada još neobjavljena rukopisa, ali su sve starije od Koprivičina teksta. Stihova je u “Bluzu dva prijatelja” mnogo, od mnogih pjesnika, i svi su, osim Raičevićevih (i jedne pjesme Danila Kiša) složeni jedan za drugim, razdvojeni kosom crtom, a Raičevićevi su uvijek na kraju, u pravilu cijele pjesme, stihovi jedan ispod drugog, u rasteru, složeni kurzivom.

Zapisi Boža Koprivice su nadahnuta, često dramatična i tragično intonirana sjećanja na ljude koji su odredili njegov život. Ti su tekstovi podrobna, ponekad fragmentarna svjedočenja o vlastitim strepnjama, o smrtima i samoubistvima najbližih i bližnjih, o smrtima velikih igrača fudbala, velikih pjesnika ili glumaca. Jedno od tih svjedočenja, kaza u onoj hitnji Aleksandar Milojević, ispričao je Koprivica prije nego što ga je napisao, na književnoj večeri u Užičkoj Požegi, godine 2018. Slušaoci su bili svi zanijemili, dok im je gost na svoj neponovljivi način, izlagao katalog samoubica u svojoj familiji.

Tekstovi o igračima mađarske reprezentacije iz pedesetih godina pokazuju Koprivičino duboko i mjerodavno poznavanje te mađarske igre i kulture. Njegova patnja za mađarskim porazom je cjeloživotna i nepovratna, kao neumoljivost ravne puste. Poglavlje o lijevom krilu po imenu Zoltán Czibor iz Kapošvara prepisano je iz života, a život je stomak, to jest poraz. U njemu se počinje predstavom kapošvarskog teatra “Marat/Sade” Jánosa Acsa na Bitefu, pa se preko Danila Kiša dolazi na Czibora, rođenog u Kapošvaru. Tekst o Cziboru, posljednjem imenu u sastavu mađarske zlatne a srebrene momčadi, sav je uzdah i suza puštena u sebe. Koprivica taj plač za mađarskim porazom kad je imao pet godina plače stalno, i danas kad je prešao sedamdesetu. Czibor je igrao davno, još dok su stative i prečke bile četvrtaste, a Koprivica ga gleda još i danas i drhti i snuje da uđe u igru, da zamijeni Puskasa (i dobije majicu brojem 10), a da Péter Esterházy zamijeni Bozsika. Preko prepiske Czibora i Margaret Atwood, te žudnje da vidi mitski stadion Wankdorf u Bernu, stiže se do poante. A poanta je pjesma Mija Raičevića “Round Midnight”.

Svaka pjesma Raičevićeva čini poantu svakom od 55 poglavlja ove knjige. U postupku da cijela pjesma bude poanta nalazi se stilska novina ove knjige. Dok Božo Koprivica piše svoje tekstove, Mijo Raičević je ili u bolnici ili u lječilištu ili u ustanovi za nemoćne. Prozimetar ove knjige su tekstovi jednog autora koji hoda i hodajući se sjeća, priziva i obnavlja i jednoga koji je pao u svom stanu na Karaburmi, “stanu sa pet hiljada knjiga i deset hiljada diskova svih vrsta muzike”. Nakon pada je Mijo Raičević prestao hodati. Bolnica, neurologija, neurohirurgija, oporavci, u Raičevića se preselila, uz mnogo drugih, i duša Boetijeva, pa on sad u svojoj tamnici sastavlja svoju “Consolatio poesiae” i te je svoje pjesme i one ranije stavio na raspolaganje Koprivici, u koga su se pak naselile duše davnih igrača, pjesnika i glumaca.

Blues Raičevića i Koprivice nije zbirka komentara da sliči onima lirike Itake, nije ni “Vita nova”. To je uspomenar Koprivice, gdje svaka uspomena završava pjesmom. Pjesme Raičevićeve se ovom knjigom nude na nov način, izvađene iz zbirki, za koje je malo ljudi čulo. Mijo Raičević nije nepoznat u pjesničkim krugovima, ali je nepoznata njegova poezija. Ova nenavadna antologija od njegovih 55 pjesama u izboru njegova prijatelja otkriva ga kao pjesnika koji je nezasluženo bio pastorak i jugoslavenske i postjugoslavenske književne scene. Njegove su knjige objavljivali mahom takozvani mali izdavači, pa iako je dobio i neke književne nagrade, Raičević je ostao na rubu što dijeli književnu livadu sa hiljadu cvjetova i provaliju na njenoj međi. A da živi u Americi, i da je ove svoje pjesme napisao na engleskom, njegove bi knjige bile primljene za eksponate u Beat Museumu u San Franciscu.

Koprivica je izgradio jedinstven stil, uzvišen s elementima usplahirenosti: “O, snago mojih snova daj sad se pokaži. Kad poslednji put udahneš ta će reč biti na tvom nepcu. Imam od ove žege proplamsaje šizofrenije. Nije to alibi za ovu rimu, rimu ljubavnu i pesmu Mija Raičevića, jer M. R. zna i da na moju kosku vrati idealan dupli pas: ‘Round Midnight Again'” (str.66). Pisac treba da je razumljiv, ali i čitalac mora biti opremljen za razumijevanje: koska je loše dodana lopta.

Čudesnih likova i čudesnih prizora pun je ovaj bluz u četiri ruke. Garrincha, Tostão, Pelé, Zico (nevjerovatno, spomenut samo jednom!), George Best, Bobek, pa Milan Galić (spomenut 34 puta), Eduard Streljcov, Brodski, Matvejević, Biljana Jovanović, pa Dragan Lubarda, Dragiša Ajdić (prolio tuš na Lubardin crtež). Pa Danilo Kiš, ovo je još jedna knjiga u kojoj lebdi Božov duh odanosti Danilu. I odanosti Sarajevu, Mirza Delibašić, Davorin Popović, Izet Sarajlić. A lijepo sjećanje na našega druga pjesnika Miloša Komadinu malo kome neće niz obraz pustiti suzu. Na stranici 70. je prizor kad veliki pisac Mihailo Lalić, kaže Koprivici kako je njegov, Božov otac, partizan Đorđije sam branio ulcinjsku poštu godine 1941. I to pa to i sve to.

Driblinzi i drhtanja Boža Koprivice dali su ovom knjigom nepreskočiv prilog dubokoj solidarnosti u patnji pjesnika Mija Raičevića. I priznanje njegovim stihovima. Toj solidarnosti Raičevićeve pjesme daju blagost i strpljenost. Za one koji još nemaju knjigu, evo prve pjesme iz prvog poglavlja, naslovljenog “Bila si prva u prolećnom prvenstvu”:

Bila si prva u prolećnom prvenstvu

bila si prva u prolećnom prvenstvu draga
i gol razlika je bila na tvojoj strani

svaki napad protivničkih igrača završavao
se pred malim šesnaestercem ali danas

lopta nije okrugla kao nekad zvižde ti
čak i oni koji ne bi umeli da izvedu ni

početni udarac. Vidim te: sediš na verandi
nogu umotanih u ćebe.
Vetar njiše kopačke

obešene o klin. Korner zastavica je puna
suza.

Tekst je prenet sa portala Novosti.