Otvoreno srce

Piše: Sinan Gudžević (Maksimir i Mirogoj)

Knjiga Urške Lunder “Otvoreno srce” podsjeća me na one rijetke noći u djetinjstvu kad bi se čuvao mejt. Mejt je arabizam, mäyyit, kod nas znači mrtvac, srodan je sa šahovskom riječju mat, mät, umro. Mejt bi se čuvao, tako se to govorilo za bdijenje uz mrtvoga. U djetinjstvu se u selu umiralo više od starosti nego od bolesti. Starci i starice bi se sušili i gasili na posteljama kraj furuna, neko bi se gušio u kašlju i ječao, neko bi se žalio na hladnoću i govorio da ga paščad raskida, neko bi šaputao dovu, neko bi se opraštao sa prisutnima, opraštajući grijehove svima i tražeći oprost od svih. Uvijek je bio neko koji bi poluglasno opominjao da se boniku ne otežava da umre. Kad bi bonik izdahnuo, okrenuli bi ga prema kibletu, to jest na leđa s desnim bokom u pravcu Meke, to jest jugoistoka. Ako bi smrt nastupila popodne, onda bi mejta čuvali ukućani i rodbina do sutra, kad bi ga odnijeli na groblje.

A noću bi se uz čuvanje mejta pričale priče. Pričanje je služilo da utješi rodbinu, a i druge prisutne. Mi djeca smo nastojali da ostanemo što duže uz bdioce, jer smo uživali da slušamo o tome kako je umro ovaj, kako je umirao onaj. Jedna je bila dvanaest godina nepokretna, svi su molili Boga da joj uzme dušu, a Bog nije htio da joj uzme dušu. Jedan je umirao na komade, bolovi su ga učinili mahnitim, od bolova je pojeo pola jorgana. Jedan je imao tri groba, ukopali su mu najprije jednu pa drugu amputiranu nogu, pa onda ono što su noge nosile.

I tako dalje. Poslije bismo se mi djeca nadovezivala na ono što su odrasli pričali. Tako je Jusuf pričao kako je vidio dušu kad je izišla iz njegova djeda Zaima. I rekao je da je djedova duša otišla “ka mali, mršavi ždral u maglu”. A Iso, najstariji među nama, pokazivao je iznad seoskih kuća putanju kojom duša ide na nebo, objašnjavajući da ženske duše gore stignu brže nego muške, jer su muške grehote velike, a ženske nisu. I pričao nam je kako je džennet (raj) na nebesima, a džehennem (pakao) je “duboko, usred Zemlje, u velikom kazanu”. Mi smo ga slušali i sve mu vjerovali.

Knjiga Urške Lunder je zbirka svjedočenja o umiranju, neke sliče onima koje znam iz djetinjstva. Dvije male kćeri sirotice mjesecima nakon smrti svoje majke igraju se njene sahrane. Djeca drukčije doživljavaju smrt. Jasno, ima djece i djece. U jednom drugom primjeru, dvije sestre dolaze u posjetu majci na samrti, a doktorici Lunder kazuju kako njihov brat želi da vidi majku, ali da one misle kako to neće biti dobro po nju – jer je sin homoseksualac. Doktorica Lunder posreduje, sin dolazi majci i pred smrt uspostavlja mir između putnice na onaj svijet i onih koji ostaju na ovom. Brojna bdijenja Urške Lunder nisu nad mejtovima, već nad posljednjim časima onih koji će biti mejtovi. Ta su bdijenja zahtjevnija od pričanja kako su nekadašnji živi umirali: ona nad putnicima iz života bdije dvostruko, kao čovjek i kao ljekar. Ovo drugo čini njeno bdijenje dužim, pomnijim i odgovornijim. Urška Lunder, djevojačko Završnik, palijativni je ljekar završnice ljudskog živovanja, zaposlena kao specijalista transfuzologije u čuvenoj klinici na Golniku. Njeno djevojačko prezime nas kojima slovenački nije materinski jezik vuče na vezu za završnicom. Slovencima to ne zvuči kao nama.

Knjigu “Otvoreno srce” (Odprto srce) objavila je Mladinska knjiga i već je imala dva izdanja. U Sloveniji je bila kulturni događaj. Objavljena je i na našem jeziku, i to u Skoplju! Iako je objavljena prije punih devet godina, to je malo kome poznato. Preveo ju je pjesnik Josip Osti, čovjek koji je s autoricom živio posljednjih 14 godina života. On je osjetio i autoričinu palijativnu brižnost i nježnost. Dugo bolovanje je Josipa iznurilo, a Urška ga je njegovala do njegova zadnjeg izdiha, utažujući mu bolove, i boreći se s njegovim krvarenjima. Poglavlje o umiranju od raka Josipove supruge Barbare Šubert je magistralno poglavlje ove knjige, koje se završava štivom bez paralele u našim svjedočenjima o umiranju, Ostijevom pjesmom “Zajedno smo posljednji put skinuli, umili i obukli moju ženu, umrlu ljubav”:

Zajedno smo posljednji put skinuli, umili
i obukli moju ženu, umrlu ljubav. Prvi put
sam je skinuo na drugačiji način nego
toliko puta dosad. Polako i da je, pri tom,
nisam ljubio. Umila si je nježno, kao da
još uvijek osjeća bolove ili kao da umivaš
dijete. Stavila si joj maramu oko glave
kako ne bi imala otvorena usta. I novčiće
na vjeđe da ne gleda više ovaj svijet.
Pomagala si mi da je obučem. I obukli smo
joj ono što je najviše voljela i u čemu
mi se najviše sviđala. Pri svemu tome
ruke su nam se više puta srele i dotakle,
ali kao da to uopće nismo primijetili.
Među nama, kao ženom i muškarcem,
još je bila udaljenost tisuće svjetlosnih
milja. Istina je, da sam te svaki put,
kad si došla i kad si otišla, u zahvalu
za sve što si učinila za nju, na vratima
srdačno poljubio u obraz. Moguće i svaki
naredni put s više zahvalnosti, jer si joj
savjesno pomagala da, što je moguće
spokojnije, bez straha pređe granicu, koja
dijeli ono prije smrti od onoga poslije
nje. I u zahvalu sam ti poklonio nekoliko
svojih knjiga pjesama i priča. I sve se
među nama slagalo i, kao što se kasnije
pokazalo, složilo tako, da je, poput suhe
trave, samo čekalo iskru, koja će zapaliti
vatru. I dogodilo nam se što nam se, kao
što sve potvrđuje, moralo dogoditi. Zagrlili
smo se i zagrlila nas je vatra, u kojoj i
oko koje smo plesali cijelu zimu i proljeće.
Vatra, koju smo, usred proljeća, kako bi
ti produžila svojim već odavno izabranim
putem, a ja nastavio sa svojom tomajskom
samoćom, gasili bosim nogama. A sad
hodamo po žeravici, ne znajući hoće li se
pretvoriti u pepeo ili zapaliti novu vatru.

Knjiga Urške Lunder je poziv i opomena liječnicima da se u pretposljednjim i posljednjim časima života svojih pacijenata sjete ljudskosti i razgovora kao najlegitimnijeg principa ljudske duše. Dva primjera iz knjige ostavljaju dubok utisak. Jedan, iz autoričinih dana specijalizacije u San Diegu, drugi iz Ljubljane, iz vremena stažiranja. U San Diegu, stari iskusni doktor, u besprekorno ispeglanom odijelu, sa leptir mašnom, ulazi u bolničku sobu gdje je preminuo pacijent u dubokoj starosti i gdje ga, zauzevši sve stolice, oplakuju članovi porodice. Pred suprugom umrloga on klekne na pod, stavivši joj ruku na rame, i izgovara joj riječi saučešća, ostavivši se medicinskih objašnjenja i instrumenata. U Ljubljani pak, 26 godina ranije, prvog dana stažiranja, mentor stažisticu šalje u sobu gdje umire čovjek sa metastazama po cijelom tijelu, da uzme anamnezu. Nakon što kasnije toga dana pacijent umre, mentor samo namigne medicinskoj sestri da udalji iz sobe uplakanu rodbinu. Nakon što je to učinjeno, mentor stetoskopom provjeri ima li umrli pulsa iznad srca, otvori mu kapke, pogleda zjenice, hladno upiše vrijeme smrti pa, na hodniku, stisne ruku udovici. Gotovo. Autorica podsjeća na riječi austrijskog komunikologa Maximiliana Gottschlicha: “Medicina budućnosti će biti komunikacijska medicina, ili će izgubiti ljude radi kojih zapravo postoji.”

O svojem vremenu provedenom u San Diegu Urška Lunder piše i kao putopisac. Njena desetogodišnja kćerka, na mamino pitanje, šta joj je najviše ostalo u sjećanju iz San Diega, kaže da nigdje nije vidjela toliko beskućnika. Mama, iznenađena dječjim odgovorom, u kojem su beskućnici duž dugačke Finance Street nadvladali sva čuda safari zooloških vrtova, igru razigranih delfina, raspita se kod svoga domaćina zašto je tome tako, a on kazuje kako San Diego ima najblažu klimu u SAD-u, te zbog toga beskućnici hrle u njega.

U bilješkama o svom radu na Golniku autorica zapisuje i primjedbe na sebe. U brzini i hitnji nekad se ne stigne našminkati, a i voli biti u prirodnom izdanju. Takvoj joj jedna medicinska sestra kaže: “Doktorice, danas ste mi blijedi, ma dajte se malo našminkajte i zrihtajte!” I bolesni na smrt hoće da im palijativna doktorica bude ljepša, kao teška bolesnica Ida: “Doktor Lundrova, kako ste šik, tako lijepo obučeni!”

Iz “Otvorenoga srca” čitalac može pojmiti kako je palijativna medicina u Sloveniji još na početku. Iz pisama Josipu Ostiju čitalac može dobiti predstavu o jakoj strukturi palijativne medicine u San Diegu. Ljekari u posjete bolesnicima idu gurajući stoliće na točkovima na kojima su lancem vezani prenosni kompjuteri, “kao bicikli u Ljubljani”. Odijelo doktora i medicinskih sestara je njihovo vlasništvo, mnogi od njih dolaze u kliniku obučeni već kod kuće in pallio candido, noseći u termalno izoliranim torbicama pripremljen ručak.

Tu i tamo može se naslutiti kako palijativnu doktoricu Lunder kinje i opanjkavaju čak i neke kolege. U tome svakako ima i zavisti. Urška Lunder je, godine 2005, sa svoje ljekarske djelatnosti, bila u najužem izboru za “Slovenku godine”, a njen udžbenik “Biologija 9” je u Frankfurtu bio proglašen za najbolji evropski udžbenik. Urška Lunder se, u svom olakšavanju bolova ljudima, osim na spoznaje medicinske nauke, poziva i na istočnjačka iskustva u umiranju i ispraćanju. Iz Goetheova “Zapadno-istočnog divana” znamo da su pjesnici Istoka u svemu veći od pjesnika Zapada, osim u zavisti jednih prema drugima. U istom divanu ima potvrda onoga što sam još u djetinjstvu slušao od svojih starijih, a kasnije i od ljudi drugih vjera:

Musliman pravi govori o raju,
Kao da sam je ondje boravio.

Der echte Muslim spricht vom Paradiese,
Als wenn er selbst allda gewesen wäre.

Tekst je prenet sa portala Novosti.