Anatol E. Baconsky

Piše: Sinan Gudžević

Jedne septembarske subote, prije podne, u Berlinu, na Savigny Platzu, pred nekom od onih knjižara koje ispred izloga imaju kutije s knjigama po bagatelnim cijenama, naišao sam na jednu s naslovom “Wie ein zweites Land” (Kao druga zemlja) i na njoj vidio ime autora: Anatol E. Baconsky. Stotinjak stranica teksta, preveo Max Demeter Peyfuss. Knjigu izdala Styria, Graz, Wien, Köln 1978. Cijena knjige je bila jedna njemačka marka, bila je godina 1995. Zgrabio sam knjigu, platio i počeo da je čitam ulicom.

To je bila prva cijela knjiga Anatola Baconskog koju sam uzeo u ruke. U pogovoru-nekrologu Wilhlem Steinböck, direktor Gradskog muzeja u Gracu, gdje je Baconsky sa suprugom boravio nekoliko mjeseci 1975/76, podvlači da Baconski nije tamo neki pjesnik iza planina, već je pjesnik koji je poznavao svijet. I nabraja zemlje u koje je putovao: Kina, Koreja, Sovjetski Savez, Švedska, Njemačka, Francuska. Kaže da je pjesnik imao uspjeha u Parizu i u Berlinu.

Za Baconskog sam saznao najprije od Vaska Pope, kad sam u posveti njegove pjesme “Sklonište autora” vidio i ime Tolja Bakonsky. Tolja je nadimak za Anatol, Vasku je Tolja bio prijatelj. Tolja Baconsky je jedan od poginulih pjesnika za večerom u kući Veronike Porumbacu i Mihaila Petroveanua. Imao je 51 godinu. S njime je u smrt otišla i njegova supruga Clara. Ono malo susreta što sam imao sa Popom nisam iskoristio da nešto više saznam o Baconskom. Sjećam se da je Bora Radović, kad sam prvi put upitao Popu o Baconskom, šaleći se rekao kako je Tolja Vasku zet. Na to je Vasko smiješeći se kazao kako “prezimena Popa ima u Rumuniji skoro koliko Radovića u Jugoslaviji”. Žena Tolje Baconskog djevojački se prezivala Popa.

U času kad sam tu knjigu našao, Vasko Popa već petu godinu nije bio među živima. Bora Radović je bio u Beogradu, i ja sam se nadao da ću mu, kad se budemo vidjeli, ispričati gdje sam našao oproštajnu knjigu Vaskova prijatelja Tolje. Za to se bilo namjestilo sve, pet-šest godina kasnije, u jedno jesenje popodne, na starom mjestu naših susreta, u restoranu Mala Moskva hotela Moskva, ulaz iz Balkanske ulice.

Razgovarali smo o Ćamilu Sijariću, i ispričao sam Bori kako me je Ćamil prije dvadesetak godina u restoranu istog hotela, ali onom na terazijskoj strani, propitivao o jednom latinskom distihu u pohvalu mirotvorstva habsburške Austrije. Ćamil je bio i pripovjedač i povjesničar samo takav, i latinski je znao jako dobro, a zanimalo ga je znam li autora toga distiha. Ja autora distiha nisam znao, ne znam ga ni sada, ne znam ni zna li se. Distih je ovo:

Bella gerant alli, tu, felix Austria nube!

  Nam quae Mars alii, dat tibi diva Venus.

Drugi nek ratove vode,  ti sretna Austrijo, svadbuj!

  Ono što drugima Mart, Venera tebi nek da.

Ćamilu je ton distiha bio ovidijevski, bio je i meni, ali tada nisam mogao kazati iz koje je Ovidijeve pjesme. Nekoliko mjeseci kasnije napisao sam Ćamilu da sam našao: Ovidije u “Heroidama”, u “Pismu Helene Paridu”, kaže:

Apta magis Veneri quam sunt tua corpora Marti.

  Bella gerant fortes, tu, Pari, semper ama!

Tijelom za Veneru ti si, a manje si tijelom za Marta.

  Jaki nek idu u rat, Paride, ašikuj ti.

Ćamilu se dopalo ovo sevdalinsko ašikuj koje Helena od Troje piše trojanskom kraljeviću u odgovor na njegovo dugo pismo, najduže u Heroidama. Radi slike mirotvorne Austrije, neznani pjesnik je Ovidijev pentametar preradio u heksametar, a heksametar u pentametar, po vojničkom načelu za šinjele: oboj, prekroj, pa nosi ka svoj! Pohvalio sam se kako smo se, kasnije u Novom Pazaru, ja i Ćamil složili da je svjetska književnost zapravo jedan veliki plagijat, plus velika parodija. Parodija u smislu paralelne pjesme, najprije bez namjere da srozava originale, a potom i sa namjerom. Parapjesma, parapriča, zaključili smo. Bora se smiješio kako se samo on znao smiješiti.

Tako se namjestio trenutak da ispričam Bori šta nisam znao za Vaskova života: da je Tolja Bakonsky napisao veliku pohvalu, pjesmu nad pjesmama Austriji, u knjizi koju sam našao u Berlinu na tezgi za budzašto. Ali nije bilo suđeno da ispričam šta sam kanio. U Malu Moskvu su tada ušli Goran Babić, Ivan Džidić sa sinom, ušao je još neko četvrti, danas ne znam ko je to bio, pa je uslijedilo pozdravljanje nakon duga neviđanja, pa je riječ za stolom otišla na drugu stranu. Te evo, u ovo zemljotresno vrijeme, sad kad ni Bora ni Vasko nisu među živima, neka ovaj sažetak knjige Baconskog o Austriji kao njegovoj drugoj domovini čitaju oni koji hoće, a oni koji neće neka preskoče.

Cijela je knjiga pohvala trima gradovima, Beču, Grazu i Salzburgu. Pohvala Beču zauzima 70 stranica, a one Grazu i Salzburgu po desetak. Nezaboravno su lijepe te stranice. Podsjećanje na rimske ruine u Beču ili na smrt Marka Aurelija, ili priznanje da ga je na prvo putovanje u Beč naveo jedan jedini razlog, čovjek po imenu Karl Kraus, ili opisi lovaca koji se sa svojim psima i lovinom na leđima vraćaju po snijegu, sve to čini da se knjiga čita u dahu. Već iz nje se može pojmiti ono divljenje koje je za stil Baconskog imao Eliade. Kaže Baconsky da je februarski snijeg u Beču manje snijeg, a više ljupka frizura za fasade, dekor za barok i rokoko bečki. Po Beču on nosi uspomenu i na rumunske pjesnike koji su ondje nekada boravili: Mihai Eminescu je tu studirao, a Lucian Blaga je i studirao i dugo bio kulturni ataše. Meni je najljepše ono što je napisao o Gracu. Kaže da je grad naučio napamet. Bio je u njemu triput u deset godina, a posljednji put je stanovao u stanu za goste u zgradi Gradskog muzeja. Kaže da je u jednom krilu te zgrade rođen i princ Ferdinand, onaj koji će poginuti u Sarajevu, pa kako sa prozora svoje sobe čuje šapat duša davno umrlih iz pravca zidina zamka, kao iz pjesama Edgara Lee Mastersa. Kaže i da nigdje cigareta nije tako ukusna kao na klupi ispred Ursuline crkve dok se gleda na trg i na dvor u kome je nekada svirao Haydn. Grac je za Baconskog ne samo grad, nego i stanje duha.

U Salzburg su Baconskog najviše odvukli Mozart i Trakl. Kasnorenesansna katedrala podsjeća ga na rimske crkve Santa Trinità dei Monti i Santa Agnese in Agone. Tvrdi da je grad topliji i gostoprimljiviji zimi nego ljeti, fasciniran je elegancijom ljudi po kafeima i ulicama. U pogovoru knjižice obračunava se s modom da pisac mora biti žestok, polemičan, da mora psovati. U Austriji, kaže, nije morao ni pred kim klečati i moliti, nigdje njegova sloboda nije dovođena u pitanje. Žali što ovim trima gradovima sa tri stane austrijskog svijeta ne može dodati još i Innsbruck, onaj sa zapada.

Htio sam da od Bore Radovića čujem šta misli o tome što Baconsky, kad kaže da je Graz grad gdje se sreću romanska i germanska kultura, izostavlja slavenski element, koji je u ponečemu i jači od romanskog. Htio sam da pitam Boru Radović da li je lično  poznavao Anatola E. Baconskog. Htio sam, ali nisam stigao.

Posljednju verziju izvornika knjige priredio je i dao u štampu izdavaču Cartea Românească 4. marta 1977. rano popodne Mihai Gafiṭa, urednik, književni kritičar i prijatelj Baconskog. Vijest o tome kazao je autoru uveče na posljednjoj večeri. U pola deset te večeri bili su svi za stolom mrtvi. Neki glasovi kažu da njihova tijela nikada nisu pronađena, neki kažu da je pronađeno samo tijelo Baconskog, a da su sva druga sahranjena simbolično, u praznim sanducima.

Tekst je prenet sa portala Novosti.