“Naša potreba da uradimo nešto dobro vezana je za samu žrtvu naše dece. Naša deca su žrtve, ali žrtve čega? Ja dolazim do zaključka da su žrtve ovog društva. I onda stalno pokušavamo da osmislimo tu žrtvu, da joj damo neki smisao, da bude pokretač za nešto bolje u ovom društvu. Zato smo i istupili javno i nalazimo snagu u tome. Ali, kad činjenično pogledate – niko nije preuzeo odgovornost, procesi idu sporo ili ne idu uopšte, 3. maj medijski je zaboravljen… Vi već znate rečenice koje će se čuti u medijima, znate ono: ‘Danas se navršava pet meseci od tragičnog događaja…’ I to je sve što će se čuti…”